LONDON - Članak poznatog britanskog rok kritičara Pola Morlija na kulturnoj strani internet sajta londonskog dnevnog lista Gardiana već nekoliko dana privlači pažnju čitalaca.
Tekst je posvećen ulozi muzike, naročito klasične, kao relevantne umjetničke forme budućnosti. Godinama, Mortli je na klasičnu muziku gledao kao na pompeznu umjetnost prošlosti. Danas, umoran od popa, on objašnjava zašto je klasično subverzivno i predlaže šest svojih omiljenih djela kako bi to i dokazao. "Tokom 1970-ih i 1980-ih, uglavnom sam slušao pop i rok muziku", navodi Morli, dodajući da mu je u to doba klasična muzika djelovala krajnje neinspirativno. "To je za mene bio svijet dinosaurusa i bezubih aždaja koji su odbijali da priznaju da su izumrli", piše on. Pored muzike Lu Rida, DŽona Lindona, Stinga i Mika DŽegera, klasika je zvučala pretenciozno i slabašno. Stvari su se, u međuvremenu, promijenile, ističe Morli koji danas daleko manje sluša pop i rok, a sve više klasiku u kojoj, kako kaže, nalazi provokativne, uzbudljive i pokretačke ideje koje toliko nedostaju modernoj muzici. Iako pop muzika i dalje evoluira u pogledu zvuka, ono o čemu ona govori ostaje manje ili više nepromijenjeno, kao i poze, kontroverze i kostimi koji se neprestano recikliraju, smatra britanski kritičar. "Mašine su danas nove pop zvijezde, izvođači i pjevači su poput putujućih prodavaca čiji je posao, u krajnjem, da reklamiraju mobilne telefone, tablete, konzole, filmove, brendove i da održavaju iluziju da je svijet baš onakav kakav je bio u doba vinila i konstantne, mahnite sukcesije talenata, žanrova i stilova", napominje on.
Pročitajte još:Dejtonski sporazum i srpski jezik
"Istina je da pop i rok pripadaju kraju 20. vijeka. Aktuelni pop pjevači su majstori u samoreklamiranju, ali ne i muzičari koji izražavaju glamurozne ideje", smatra Morli, koji ne štedi ni rok muziku koju opisuje kao "dobro dizajnirani proizvod". "Kada jednom prebrodite one zastrašujuće prepreke inicijacije i uronite u svijet klasične muzike, naići ćete na sirovu snagu akustičnog zvuka i neiscrpan izvor uzvišene, revolucionarne muzike", tvrdi on. "Ako vas interesuje muzika koja nam pomaže da se prilagodimo novim idejama, fundamentalnim promjenama, koja širi različite, posebne načine razmišljanja i upozorava nas na one koji preziru drugačije stavove, klasična muzika je muzika za vas", poručuje Morli i onima koji su spremni da poslušaju njegov savjet predlaže Mocartovu "Masonsku pogrebnu muziku", Debisijevu "Sonatu za violončelo i klavir", Beriovu "Sekvencu V", Šostakovičevu "Simfoniju br. 10", Vebernov "Langsmaner Satz" i Braunov "Times Five". Izvor: Tanjug
Slobodan Antonić: Kad agitatori pišu o istoriji 
