Pravda

Kada zato postavimo pitanje "šta da se radi?", mnogi će iako shvataju u koliko lošem sistemu živimo, odmah odbaciti bilo kakvu ideju ponovnog koketiranja sa socijalizmom tvrdeći kako je taj sistem propao jer nije funkcionisao. Stvar je u tome da se nešto itekako mora preduzeti jer situacija bi u većem delu Evrope uskoro mogla da postane neizdrživa. Jedno od zanimljivih rešenja je bezuslovni osnovni dohodak. Reč je o velikoj ideji koja bi mogla postati nužnost. O čemu se zapravo radi? Reč je, kako i naziv govori, o osnovnom dohotku, ili količini novca kojeg prima, bezuslovno, svaki građanin jedne zemlje. To nije socijalna pomoć, ovaj osnovni dohodak se prema ovoj ideji isplaćuje bez uslova svakom građaninu bez obzira kakav bio njegov socijalni status. Novac isplaćuje vlada ili neka druga javna institucija svima, svakog meseca. Dakle, to je novac kojeg pojedinac dobija uz ono što dobija kao zaradu za svoj posao. Koliko bi trebalo da iznosi taj osnovni dohodak? Idealno, trebalo bi da pokrije sve osnovne životne potrebe pojedinca. Može li ova ideja zaživeti unutar kapitalističkog sistema? To i jeste poenta. Cilj ovog dohotka je ublažiti surovost kapitalističkog sistema. Osnovni dohodak treba da poveća jednakost društva, solidarnost, veću pravednost u raspodeli društvenog bogatstva, ali i - što je itekako bitno - dostojanstvo pojedinca. To je verovatno jedno od prvih pitanja koje se javlja pri spomenu obaveznog osnovnog dohotka, uz pitanje "otkud novac?" (o tome kasnije u tekstu). Mnogi kritičari ističu kako bi ljudi jednostavno izgubili inicijativu za radom kada bi znali da će im novac, koji će pokrivati njihove osnovne potrebe, stizati svakog prvoga u mesecu. Činjenica jeste da neki, ili čak mnogi, primaoci socijalne pomoći nemaju neku veliku ambiciju da traže posao. Ali, osnovni dohodak nije socijalna pomoć - naime, kada primalac socijalne pomoći nađe posao onda će tu pomoć i izgubiti (zato mnogi od njih rade na crno). U slučaju osnovnog dohotka to nije slučaj, on će i dalje stizati, samo će pojedinac, ako nađe posao, od sada imati još i više novca, dakle veći životni standard. Neki eksperimenti su već napravljeni. Pilot projekat osnovnog dohotka pokušan je u Namibiji 2008. i 2009. LJudi u naselju u kojem je projekat pokrenut postali su ekonomski još aktivniji i pokretali su vlastita poslovanja. Svakako, projekt bi valjalo pokrenuti i negde u Evropi jer situacija u Namibiji ipak je znatno drugačija. Testiranja se provode i danas na nekoliko mesta u svetu, ali može se pretpostaviti da će rezultati biti univerzalno pozitivni. LJudi koji imaju nešto često požele da imaju još, potrudiće se. Ovi koji nemaju ništa često upadaju u začarani krug apatije i ne preduzimaju ništa. To je drugo ključno pitanje - gde naći toliki novac? Ima raznih predloga - levičari su skloni zajedničkoj imovini sredstava proizvodnje, drugi predlažu poreze. Uzmimo kao primer Hrvatsku. Hrvatska ima oko 4,2 miliona ljudi i godišnji BDP od oko 87 milijardi dolara. Recimo da svakom stanovniku minimalno mesečno treba oko 300 dolara. To je oko 1,26 milijarde dolara mesečno za obvezni osnovni dohodak. Izvodivo? Svakako, trebalo bi ekonomiju zaokrenuti u tom pravcu i jasno je da bi ovakav eksperiment teško zaživeo samo u Hrvatskoj (odnosno, bilo bi lakše da s istim krenu i veće zemlje), no, reći da je osnovni dohodak "utopija" bilo bi neozbiljno. Gde se još može namaknuti novac? Gledajmo to ovako - osnovni dohodak bi, bez imalo sumnje, znatno smanjio stopu kriminala, a samim tim se može smanjiti broj policajaca, broj sudova, broj zatvora... Naravno, većina novca bi se morala dobijati od poreza. Trebalo bi svakako povećati poreze za korporacije, ali iste ne bi trebalo da se bune jer ljudi koji budu dobijali osnovni dohodak, višak novca neće stavljati pod krevete nego će ga trošiti. Bez lične potrošnje tržišne ekonomije propadaju, to je svima jasno. Nije nikakvo iznenađenje da osnovni dohodak primarno zagovaraju socijalistički ekonomisti, no, ideja ima oslonac i od strane pojedinih desničarskih ekonomista. Neki od njih ističu kako bi osnovni dohodak smanjio potrebu za glomaznom birokratijom koja često postoji u socijalnim državama. Nadalje, ako imaju imalo taktičnosti, za osnovni dohodak bi možda više od svih trebalo da se zalažu upravo kapitalisti. U suprotnom samo će dolaziti do sve većih klasnih razlika, a klasni jaz pre ili kasnije završava revolucijom. O bezuslovnom osnovnom dohotku se svakako još uvek premalo govori, ali to se mora promeniti. LJudi ga ne mogu tražiti ako za njega nisu čuli. O konceptu osnovnog dohotka razgovara se još od 70-ih godina, ali u poslednje vreme diskusija postaje intenzivnija, svakako zahvaljujući krizi u Evropi. Delimičnih implementacija ima širom sveta, a zanimljivo je spomenuti kako je Iran prva zemlja koja je uvela nacionalni osnovni dohodak i to još u jesen 2010. Iznos nije velik, 40 dolara mesečno po glavi stanovnika, ali pokriva neke potrebe. Kada govorimo o Evropi, zemlja koju treba pratiti je Finska. Naime, njihova Stranka Centar, jedna od četiri najveće stranke u zemlji, kao i stranke Leva Alijansa i Zelena Liga, sve zagovaraju uspostavljanje osnovnog dohotka, već iduće godine finske vlasti pokreću pilot projekt. Nadalje, posebno je zanimljiva i Švajcarska koja će iduće godine održati referendum po pitanju uvođenja osnovnog dohotka. Diskusija u Švajcarskoj po tom pitanju vodi se još od 80-ih godina, a sada će stanovnici imati pravo da kažu šta misle. Referendum je raspisan nakon što su organizacije koje zagovaraju osnovni dohodak skupile 130.000 potpisa za referendum. Predlaže se obvezni osnovni dohodak u iznosu od 2.500 švajcarskih franaka mesečno. Bez obzira o kojoj se zemlji radilo, o osnovnom dohotku bi trebalo da razgovaraju svi. U nedostatku većih ideja, revolucionarnih ideja, ideja o obveznom osnovnom dohotku je u ovom trenutku možda najbolje što imamo.