Dva metra dugačak kolac, zašiljen na vrhu, bio je ukopan pored kolibice na kraju sela.
Pored kolibe na četiri kokošije nožice. „Daj, baba, glavu, daj, baba, glavu”, vikao je kolac smiješno unjkavim glasom. U dolini je gorio Gospić. „Tamo idemo”, rekao je Zolja. Svi su nosili crne trake oko glave, korotu za komandantom Srpske garde Đorđem Božovićem Giškom. U mraku im nisam razaznavao lica. Prsti su se lijepili za hladan metal šmajsera. Idemo dolje do Vješala. Vješala su spomenik na Gospićkom groblju. Spomenik obješenim Srbima. Tu je prvi položaj. Ispod Vješala. Drugi je u kapeli na groblju. Treći kod kuće Mile Pokrajca. „Daj, baba, glavu, daj, baba, glavu”, zaurlava kolac. Naprijed ide Željo Glumac. On kalauzi. Željo Glumac je domaćin. Domorodac. Ostali su iz Beograda, iz Serbije. Prva grupa se provlači između spomenika i nestaje u pravcu kapele. Druga, u kojoj su Mujo i Tajson, ostaje ispod Vješala. Ja odlazim sa trećom prema Pokrajčevoj kući. Mali Zolja ide sa mnom. On je ovdje najmlađi. Uvijek se smije. Ošišan je kratko, uredno izbrijan, čist. Po čitav dan čisti oružje. „Zašto je Tajson bio čitav dan smrknut?” „Kakav bi ti bio da ideš na Vješala?” „Vidio sam mu u očima mrtav kotur.” „Nabij ga sebi na vrat, idiote.” Zolja ostaje u dvorištu, u zaklonu iza vreća napunjenih pijeskom, a ja se penjem na tavan. Krov je izrešetan mecima. Uvezani kompleti novina postavljeni su pored prozora. Tu je moj položaj, na krovu kuće u istočnom Gospiću, na tavanu kuće prvoborca koji je zbrisao, u zaklonu od kompleta „Duge”. Sa dobrovoljcima Srpske garde, stigao sam sredinom septembra devedeset prve u istočni Gospić, u Liku. Na mjesečini listam komplete „Duge”. Probijene metkom. Nalazim moju sliku kroz koju je prošao metak. „Zolja, pogodio me metak”, kokodačem sa tavana i bacam mu novine. Zolja iskače iz zaklona, saginje se da dohvati „Dugu”, a onda iz mraka, rafal zasječe krošnju u dvorištu. Gore na krovu čujem njegov smijeh. „Koji si idiot. Vidi, stvarno te pronašao metak.” Pucam u mrak. Rekli su mi da otuda treba da dođu. Da će otuda doći. LJudi u crnom. Juče su u Gospiću zaklali četrdeset Srba. Po spisku. Juče je u Gospiću padala kiša. Novine na kojima ležim su mokre. Krov, izbušen mecima, prokišnjava. Mogli su i da poprave krov. Umotan ćebadima, tu na krovu, pokušavam da zaspim. Između oblaka se promalja mjesec. Ko su ljudi koje sam sreo u mraku? Najtvrđi iz podnožja Terazijskog grebena, koji noćas čuvaju stražu u kućama iz kojih su Srbi otišli. Koji čuvaju groblje. I Vješala. Vješala koja se lijepo vide na mjesečini. Naprijed se vidi kuća koja dogorijeva. To je dobro. Uvijek je dobro kada ispred gori kuća. Ne mogu nam prići a da ih ne vidimo. Umornog, prokislog, umotanog ćebadima koja su mi pomogla da se konačno ugrijem, hvata me san. Jutro je osvanulo mračno i sivo. Budio sam se sporo. Sjedeći na kanti olakšavam crijeva. Još nema smjene. Ne želim da ostavim krov. Tu, u mišjem gnijezdu, osjećam se dobro. „Silazi, Jevra!” „Ne ja. Ko vas jebe. Ovdje je tako toplo. Ovdje je tako dobro.” Kuće zapaljene u toku noći dogorjele su. Vide se samo skeleti krovova koji se nisu srušili. I dimnjaci. Došao je Željo Glumac da me vodi da obilazim istočni dio grada. U zapadnom dijelu Merčepove ustaše juče su klali ljude. Cunjamo pustim gradom iz kog su svi otišli. I ljudi i psi. „Nećemo moći da se održimo ovdje.” „Naravno da nećemo. Zato su ovdje i dozvolili Srpskoj gardi da dođe.” Autom, bez stakla, bez registracije, penjemo se prema Divoselu. Iza nas, usred podneva, čuju se pucnji, onda eksplozije. Pa pucnji. Nije koškanje. Nije gašenje buba na stubu. Počela je žurka. Ustaše su probili. Oni koji su trebali da čuvaju leđa Srpskoj gardi otišli su da pljačkaju srpske kuće. Do baraka u Divoselu dolazi Zolja. Ubili su Muju, ubili su Tajsona. On je ubio transporter. „Ubio sam...”, kaže, „sigurno nekog u transporteru. Zoljom.” Iz Gospića, kroz arišove plantaže, izvlači se grupa po grupa dobrovoljaca. Ne znam ko je prvi pomenuo, ali je pomenuo. Izdali su nas komunisti. Otkud komunisti. Izdali su nas, moramo da furamo. Moramo da brišemo. I počinje bježanija. Ne povlačenje. Bježanija. * * * Iz ruku plavokose prćaste djevojčice koja je sjedila na babinom krilu, u traktorskoj prikolici, ispala je lutka u blato. Djevojčica je plakala, glasno, piskavo, zaglušujuće. „Utišaj to, baba!” „Smanji ton!” Gusjenica tenka T-34, konzerve, kutije za sardine, prešla je preko lutke. Gusjenica tenka na kojem piše: „Pusti me da umrem sam”. Zduvač se cerekao, dobro sakriven, u krošnjama drveta. Kiša je bila sve jača, dječji plač, psovke, njištanje konja bilo je sve glasnije. Blatnjavom džadom od Divosela prema Metku povlačile su se izbjeglice, natovarene prokislim zavežljajima. Nebo nad Gospićem šarale su svijetleće zmije. Iz šume, sa poprečnog puta, izletio je plavi kombi, sa natpisom
Srpska garda. Vrata su se otvorila. Dobrovoljci Srpske garde, sa crnim trakama oko glave, na kojima su bile kokarde, iskočili su ispred tenka. Jedan je otvorio ručni bacač za jednokratnu upotrebu, zolju, i uperio je u tenk. Iz tenka se promolilo lice oficira, izbezumljeno, blijedo. Uzaludno sam se trudio da mu vidim činove. „Šta... se dešava?” „Okreći tu konzervu nazad!” „Šta... se deš...” „Okreći tu konzervu nazad! I naredi im da pucaju dok se narod ne izvuče.” Bijela jareća glava izvirivala je između zavežljaja. Jarence je proturilo nogu preko stranice traktorske prikolice i pokušavalo da iskoči. Niz lice uplašenog čovječuljka, u oficirskoj uniformi, kotrljale su se suze. Izlazio je iz tenka, vjerujući da se više neće vratiti u mračnu rupu, gdje je svoje mišje nožice, svoju vilicu, koja se tresla, veliki trbuh, koji je jedva prošao kroz kupolu tenka, mogao da sakrije. Ali Čarliju, vođi grupe koja je iskočila iz kombija, to nije bilo dosta. „Vežite ga!” — izdirao se. Zolja i Čeda iz Žitišta uhvatili su oficirčića, koji se batrgao nožicama i odvukli ga prema šumi. Prestao je da se opire. Prepustio se sudbini i dozvolio da ga odvuku u mrak, u nepoznato. Zavezali su ga za ariš kojem su već počele da otpadaju iglice. „Zašto ovako rano otpadaju iglice arišu?” — razmišljao sam. Dječak je zapišavao gusjenice tenka. „Što pišaš tu?” — ljutila se baba. „Zapišava ga da bi zarđao. Da bi ostao tu”, kaže neko iz mraka. „Ovaj može da zarđa jedino od krvi.” „Sada ćete, kapetane, kapetane sa crvenom žabom na kapi, da slušate i nas sa kokardom!” Tenk se okrenuo, metalna životinja, koja gamiže po blatu, i usmjerio surlu, surlicu prema gradu i dolini. „Sestro, krenuo si da bježiš. Ove ljude da ostaviš ustaše da ih kolju. Sad ćemo da ti pravimo redaljku na bulju.” „Imam malo dijete!” — pištao je kapetan. „Vidiš li koliko je ovdje djece?” „Daj mi tu zolju da ga strijeljam.” „Koje koordinate dajemo?” „Koje koordinate, samo nek se roka!” „Bog vam dao zdravlje, djeco”, krkljala je baba, smežuranih ruku koje su mirisale na smrt i bijeli luk, pokušavajući da me zagrli. Od njenih ljepljivih ruku — pipaka, od njenog slinavog poljupca, od piske djevojčice, koja je plačući tražila lutku, bilo mi je muka. Tenkić, ispred kojeg je išao bijeli golf komandanta male kasarne, zakrčio je put. Traktori sa punim prikolicama zavežljaja i ljudi, konjske zaprege, krave, nisu mogli da prođu blatnjavom džadom prema Medaku, prema Serbiji. Trebalo je skloniti tenk, omogućiti izvlačenje izbjeglica iz sela u kome su ustaše, u prošlom ratu, ubile dvije hiljade ljudi, obezbijediti zaštitnicu... Ležao sam u blatu iza jednog ariša i iz šmajsera, pikavca, proizvodnja pedeset šeste, pucao u mrak. Imao sam samo dva okvira i prebacio sam automat sa rafalne na pojedinačnu paljbu. Poslije petog pucnja automat se pokvario. Zakucao, stao. Beskorisni komad metala koji sam sada držao u rukama samo je uvećao strah. Prekasno sam se sjetio upozorenja Blagoja Guske sa oklopnog voza iz Knina, da ga nikad ne stavljam na jedinačnu vatru, jer tada umije da izda. Ležao sam u mraku sa automatom koji je zakočio, i žvakao komad suvog hljeba. Zaboravio sam da jedem. Bio sam gladan. Nisam osjećao ništa osim gladi. „Zašto su ove godine arišu tako rano otpale iglice?” Jedna za drugom prolazile su pored nas traktorske prikolice. Konj, kojga je tukao brkat Ličanin kundakom po sapima, pokušavao je uzaludno da izvuče pretovarena kola iz blata. A onda se, uz otegnut njisak, srušio, skotrljao. Tek kada je pao, vidjeli smo rupu u predjelu grudi, iz koje je isticala krv. Pogodio ga je zalutali metak. Sipac, Ciganin iz Beograda, oštrio je nož i meračio kapetana. „Ali, ja imam naređenje da se povučem”- pištalo je ono zavezano za ariš. „Povući ćeš se kad mi kažemo, jajaro, povući ćeš se kada ti mi kažemo, sestro.” „Milion Srba ubili su hrvatski nacisti pod zaštitom Hitlera, ono što je ostalo sada protjeruju, pale, kolju, pod zaštitom Natoa i petokrake, nesretniče. A ti imaš naređenje da se povučeš. Stoko! Gade!” — zaurlavao je Cvajg, aktivista. Ponoć je odavno minula kada su posljednje izbjeglice prošle. Pucnji iz doline nisu se čuli. Pucali smo samo mi prema mraku, pucali smo prema Gospiću... * * * Kad su se izbjeglice povukle, i mi smo krenuli prema Metku. Zadružni dom, u kome je bio smješten matični ured sa knjigama vjenčanih, pogodila je granata. „Sad sam razveden, moram da častim, izgorjele su knjige vjenčanih”, mumlao je Sašo Kuprešanin i uvaljivao mi flašu sa rakijom. Povukao sam veliki gutljaj i počeo da rigam. Povraćao sam nogice od paukova, perje, mišje runo, povraćao sam utrobu koja se raspadala. Povraćao sam komade izblijedelih dnevnih novina starih preko deset dana, pa ponovo uzimao flašu od Saše i nastavljao da ločem. U centar Medaka ulazile su izbjeglice. Prve granate, koje su pale, razbile su staklo na izlogu seoske prodavnice. Teturajući po mraku, sa upaljačem u rukama, ušao sam unutra i, po već popljačkanoj prodavnici, tražio preostale flaše. Dok sam ulazio, kroz izlog, rasjekao sam ruku. Krv je kapala po blatnjavom podu. Iza kase stajala je gajba sa flašama vina, koje je vjerovatno bilo previše kabasto, da bi ga odnijeli, ili ga je neko u žurbi zaboravio. Napunio sam ranac flašama i vratio se ispred milicijske stanice u centru, gdje su momci u maskirnim uniformama, ispod betonske nastrešnice, završavali sa flašom votke. Aktivista iz Beograda, bez prestanka je ponavljao: „Izdali su nas, opet su nas izdali komunisti.” „Koji komunisti, idiote, kad tamo nikoga, osim nas, nije bilo!” Povukli smo se do Medaka, napustili Gospić, a petoricu naših ljudi zaboravili smo na silosu u Gospiću. Jednostavno smo ih zaboravili. Niko se nije sjetio da ih obavijesti. Petoricu koji su ostali na silosu, dvojicu mrtvih koji su ostali kod Vješala, niko nije pominjao. Nalivajući se vinom, odvukao sam se do fiskulturne sale, gdje je vojska noćivala na strunjačama. Vrata su bila otključana. Nije se čulo hrkanje. Nije se čulo ništa. Pipajući stigao sam do ćoška, spustio flašu i ranac pored sebe, pokrio se šinjelom i potonuo u mrak. Sanjao sam da mi je granata odnijela ruku, sanjao sam Ninočku Nezvanovu. Sjedi na gredi zapaljene kuće i plete košulje od koprive. Osam košulja je isplela i devetu do jednog rukava. Plete košulje od koprive za dječake koji na vratu imaju istetovirano:----- OVDE ISECI -----. Padaju grede zapaljene kuće. Počela je da joj gori kosa. Drhtim. Hladno mi je. Uzalud sam kuću zapalio. Ne mogu da se ugrijem. Oblačimo košulje. Nas devetoro. Moja je bez jednog rukava. Umjesto desnom rukom, mašem joj krilom, čije je perje ulijepljeno krvlju. Mojom ili tuđom. Ne znam. Bradonja Zduvač se smješka. Premješta se sa jedne na drugu nogu. Ništa ne brini, sve će to ponovo izrasti. Sve će to narod pozlatiti. I stavlja mi zlatnike, prvo na jedno, pa na drugo oko. Oslijepio sam. Ne vidim, ne vidim ništa osim vatre. * * * Budio sam se dugo, gledajući u plafon na kome je bila velika ružna mrlja od vlage. Napolju je sijalo sunce. Prije nego što ustanem, htio sam da ispušim cigaru, posljednju cigaru za koju sam siguran da sam je štekovao u džepu vojničke bluze. Ali nisam imao upaljača. Negdje sam ga u mraku sinoć izgubio. Pokriven ćebetom preko glave, do mene je ležao čovjek. „Komšija, de otri zube”, rekao sam otpijajući golem gutljaj. On je ćutao. „Da nemaš možda vatre?” Tek tada, primijetio sam krvavu jastučnicu, na kojoj je onaj do mene ležao. Prenoćio sam u sali sa mrtvacem. Do njega je ležao drugi. Nepokrivena lica. Onaj drugi koga u mraku nisam vidio. Prethodnog dana upali su Hrvati sa dva transportera. Zapalili nekoliko kuća, poubijali one koji nisu uspjeli da pobjegnu. A onda su oba transportera, puna municije namijenjene opkoljenom hrvatskom selu Lovincu, odletjela u vazduh. Ovu dvojicu sigurno su donijeli juče po mraku, iz Počitelja. I nisu imali gdje da ih smjeste. Osjećao sam se kao Babeljev junak u jevrejskoj kući. Velika zelena muva zujala je oko leša, kome je metak od protivavionca razdrobio čeljust. A onda sam počeo da se smijem. Sjetio sam se kako prošli put, u ovoj istoj sali, nisam mogao da zaspim zbog hrkanja. Grmljavina granata i pucnji nisu mi smetali, ali hrkanje mi nije dalo da zaspim. Ovi bar nisu hrkali. Izvlačio sam se poput gmizavca, iz jazbine, žmirkajući na suncu. Ispred autobusa, koji je dovezao dobrovoljce, čulo se psovanje, vika. Svi su jedni druge optuživali za ono što se juče dogodilo. Dvojica su prijetila jedan drugom, a treći je pravio posao sa dječacima. Dvanaestogodišnjacima iz Medaka. Mijenjao je pištolj, šesticu, za automat. Zaboravili smo petoricu ljudi na silosu kao kišobran kad zaboraviš, kao šibicu kad ti ostane na stolu. Na stepeništu nekadašnje kafane, pretvorene u milicijsku stanicu, izležavali su se na suncu lokalni momci — srpska milicija, i pili rakiju iz obližnje radnje, čiji je izlog sinoć razbila granata. Na prozoru kafane pisalo je:
Milicija. Ćirilicom. Prvi put poslije pedeset godina. Sva tri slova „I” bila su napisana latinicom”. Oko podne stiže Dule Orlović, operativac iz Knina. „Ajdemo, momci, ajdemo, dobri momci, garda je vojska, zar nije?” Dule je odabrao sedamnaestoricu i krenuli smo nazad prema Gospiću, da izvlačimo petoricu momaka koje smo — zaboravili. Iz torbice, koju je neko tu pored zida ostavio, izvukao sam dva okvira za svoj automat. Kod arišove plantaže iskočili smo iz autobusa i krenuli kroz šumu. Niz brdo, nazad prema Gospiću. Sa ivice šume vidio se silos. Između silosa i šume nalazilo se Inino skladište sa naftom. Između skladišta i silosa cesta. Na cesti, i sa jedne i sa druge strane, na rastojanju od osamsto metara nalazila su se dva transportera koji su tukli ulicu. Trebalo je da se jedna grupa spusti kroz skladište do ceste, da bi onoj petorici, koji su se nalazili na silosu omogućila da pređu ulicu. Da bi spriječila transportere da priđu bliže. Dugi Lainović, naivan kô francuska sobarica, kao slučajno kaže: „Ideš ti, Jevra, Čeda iz Žitišta, Deda i Ravnogorac.” Nisam imao vremena da se prepadnem. Straha ću se sjetiti mnogo kasnije. Dan sunčan poslije sinoćne kiše, livada ostala nekošena, sve djeluje miroljubivo, tiho. Lainović se dere, doziva Rada Šiptara koji je na vrhu silosa. Duboko ispred prvih linija, mi smo bez radio-veze. „Šiptar, silazi, dolazimo da te vadimo!” Sa silosa se ne čuje niko. Ne smijemo da krenemo dok nam se neko sa silosa ne javi. Pobiće nas Rade Šiptar. Na silosu imaju broving. Mogu da pomisle da smo Hrvati. „Šiptar, dolazimo da te vadimo.” Na kraju, Rade Šiptar se javlja. Čuje nas on ali nas čuju i Hrvati. „Jebo vađenje, rokajte bovu (transporter), eno je osamsto metara niz put”, kukuriječe Šiptar sa silosa. „Silazi Šiptar, jebem ti mater.” Niz Inino skladište, preko livade, više kotrljajući se nego trčeći, nas četvorica silazimo do ceste. Čeda makazama od bajoneta siječe žicu. Ulijećemo u kanal pored puta. Čeda ispaljuje tromblone u pravcu gdje se nalazi bova. Transporter je predaleko i trombloni padaju po cesti. Poslije pola sata Rade Šiptar i njih četvorica silaze. Šiptar vuče dva sanduka sa municijom za broving. A broving su bacili sa krova silosa. „Ajde, novinar, uzmi, bre, ovaj sanduk.” Krenuo sam da podignem sanduk, i odjednom čuo, baš čuo — kvrc. Nešto je puklo, prsnulo, zaškripalo mi u leđima. Osjetio sam oštar bol u kičmi i više iz polusagnutog položaja nisam mogao da se pomjerim. Pomislio sam da me je pogodio metak. Ali nije bilo krvi. Čeda, Rade Šiptar, Deda Mladenović, trčali su prema šumi dok su ih ostali pokrivali vatrom. A ja sam stajao nasred livade u polupognutom položaju, sa dva sanduka municije, i nisam mogao da se maknem. Kućica na četiri kokošije nožice se okretala. „Daj, baba, glavu!” — vikao je kolac. Ukočilo me. Išijas. Sekundi su mi izgledali kao sati. Ne sjećam se o čemu sam mislio, da li sam se plašio, znam samo da nisam mogao da povjerujem da mi se to desilo. Sam nasred brisanog prostora, između dvije zaraćene vojske, posljednji Srbin u Gospiću, ukočen, u podne. „Furaj, piskaralo, koji ti je moj!” „Ne mogu da se pomjerim”, htio sam da viknem, ali usta su mi bila suva. A onda je metak od protivavionca rascijepio drvo ispred mene. I ja sam skočio kao zec. Dalje se ne sjećam. Tih sto metara što mi je preostalo do šume pretrčao sam, kasnije su mi pričali, kao Ben DŽonson. I srušio se u zaklon. Sanduci sa municijom ostali su na livadi.
Pročitajte još:Ratna reportaža: Bodlja morskog ježaRatna reportaža: MinerRatna reportaža: Crna princeza se oblizujeRatna reportaža: Prsten
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić