Sipca, Ciganina iz Marinkove bare, uvijek su svi tukli. Čak i mali musavi Cigančići koji su radili „na brisače”. On je morao sačekati da svi odu, pa da, tek onda, sa sunđerom i krpom iskoči pred automobil na semaforu ispred Botaničke bašte.
Prvog zatvora dopao je kada je „izbunario barku bakuti”, odžepario babu, babu koja je u novčaniku imala samo deset dinara. U okružnom zatvoru u Padinskoj Skeli te godine su se namnožile mačke. Upravnik zatvora davao mu je po dvanaest sati zatvora manje za svaku uhvaćenu i ubijenu mačku. Za dvije mačke, dan zatvora manje. Sipac je napravio motku, sa omčom na vrhu, kojom je po cio dan lovio mačke. Pečeni, koji je već jednom ležao u Zabeli, zato što je zaklao čovjeka, imao je mačku kojoj je sve zube povadio kliještima. Mačku koja je sa njim u krevetu spavala. Mačku bez zuba, kojoj se iz usta cijedila sperma matorog robijaša. Tu mačku je nesretni Sipac ulovio jednoga jutra, i, ne znajući čija je, udavio. Otada je morao da preuzme njenu ulogu. Morao je da postane zvanična tetkica Pečenog, koju je on iznajmljivao i drugima na sat. Onako sitan i žgoljav uspio je da se uvuče u autobus s beogradskim mangašima, koji su kao dobrovoljci polazili na front. Neki su tvrdili da se sakrio u škaf autobusa, drugi da su ga poveli pijani dobrovoljci sa Dorćola, da bi imali s kim da se sprdače. Sipac je stigao na gospićki front. Stajao je, posljednji u redu, dok su dijelili oružje. I on, Sipac, Ciganin, koga su svi tukli, koji je jeo ono što ostane u tanjirima iza gostiju u ekspres restoranu preko puta Železničke stanice, koji je išao po cigarete čistačima cipela i kupovao uloške posljednjoj štajgerici Veri Krečani, stiskao je „šmajser”, dok ga prsti nisu zaboljeli. Prvi put je Sipac, stežući oružje, osjetio da i on može da bude kao i drugi, da i on može da bude jak. Poslali su ga s ostalima na barikadu. Objasnili su mu kako se puca. Momci, mještani s kojima je krenuo, ništa o Sipcu nisu znali. Bio je mrak i niko nije primijetio kako se Sipac, poslije prvih pucnjeva, izgubio. Našli su ga pred zoru kako drhti u žbunju pored kasarne. Bježeći kroz mrak, izgubio je nož, bombe, torbicu sa šaržerima. U rukama je, pored „šalamajsera”, stiskao telefon. „Je l’ ovaj vaš?” — pitale su brkate momčine iz specijalne jedinice, vodeći preplašenog Sipca. „Sipljivi, mamu ti jebem, šta će ti telefon?” — razdrao se zamjenik komandanta. „Care, slobode mi, to sam ja za štab...” „Šta će nam telefon, kad je prva telefonska veza osamdeset kilometara odavde?” I opet su uhapsili Sipca. Vezali su ga lisicama za ogradu kreveta. Sljedećim transportom vratiće ga nazad. „Slikaj ovo, novinar. Slikaj kako prave srpske dobrovoljce hapse.” „Ćuti, Sipljivi, strijeljaćemo te. Em si utekao, em si telefon iz srpske kuće opljačkao.” Uplašeni Sipac pjeva: „Tekla voda kud je tekla, Srbija je mnogo stekla, Stekla Srbe i Cigane, Svi smo vere pravoslavne.” „Novinar, slobode ti, reci im da me puste. Ti me znaš. Pisao si o meni i Mici u Reporteru. I slike si nam stavljao.” Odvezali su ga na moju molbu. Poslije pola sata vratio se Sipac odnekud iz kuhinje sa flašom da se počastimo, dok drugi ratuju. Ni do pola flaše nismo stigli a on je već „uspio” trojicu da „ukanta”, jednog da „zakolje”, dvojicu da „zarobi”. „Samo da mi vrate oružje, čuće se ko je Sipac, bre.” Sutradan je s leđa ubijen komandant kasarne. Naveče je počelo povlačenje. Evakuacija žena i djece. Mrak, kiša, haos. U gužvi, u paklu što je nastao, svi su na malog Sipca — lovca na mačke u Padinskoj Skeli, zaboravili. Primijetili su ga tek na posljednjem sjedištu autobusa, koji je vozio dobrovoljce iz Medaka za Beograd. Svi su pričali o besmislenoj smrti dvojice momaka koji su sa nama došli. O djevojčici kojoj je granata otkinula ruku. O izdaji i kapetanu, koji je plakao, umjesto da ostane i zaštiti zbjeg pod Velebitom. Ko je mogao provaliti da se Sipac, na kvarno, dočepao svog „šalamajsera”? NJega su uvijek svi tukli. Bio je najmanji, žgoljav, klempavih ušiju, s velikom gadnom krastom na vratu. Često je, dok je spavao, čuo smijeh. Nikada se više Sipcu neće smijati. Ispod tri broja većeg vojničkog šinjela, nabavljenog na vojnom otpadu i ofarbanog u crno, „štekovao” je Sipac na kanap privezan „šalamajser”.
Pročitajte još:Ratna reportaža: Daj, baba, glavuRatna reportaža: Razgovor sa krvlju ili peta Betovenova na šmajseru M-56NEBOJŠA JEVRIĆ: U Rusiju moraš verovatiRatna reportaža: Seljak sahranjuje ovce (a o ljudima potom)
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić