Pravda

Ne mogu više gledati kosti “mojih” ili “njihovih” predaka. Jednom godišnje mediji mi u oči tresnu fotke izbezumljene djece koja su nestala u Jasenovcu. Preživjeli se još sjećaju kako su gledali ubijanje majke, brata, sestre. Noću, u devedesetoj, urlaju od užasa. A prošlo je milijun godina. Za koji dan gledat ćemo i slušati žrtve koje su preživjele Bleiburg. Opet plač, strava, politički analitičari, usporedbe. Koja je hrpa kostiju veća? Ona u Bleiburgu ili ona u Jasenovcu? A koja hrpa o “Hrvatima” ljepše poruke šalje? U Jasenovcu smo “mi” bili koljači. U Bleiburgu su zločinci bili “oni”. Jesmo li jedan jedan? Kosti, kosti, kosti, kosti… Ruku na srce, koga zaista briga za te kosti osim potomaka ubijenih? U ljudskoj je prirodi da ubija, kolje, pali, razara. Da li bismo “mi” u Domovinskom ratu bili bolji ljudi da smo četrdeset godina tri puta dnevno gledali dokumentarac o Jasenovcu? Strastveno bismo voljeli Srbe, Cigane, Židove i potomke krivomislećih Hrvata? Da li bi “oni” bili milostiviji da su, dok smo bili “braća”, skupa s nama gledali isti film? Da li smo krenuli u rat pedeset godina poslije Rata svih ratova jer “nas” bole blajburške rane a “njih” jasenovačke? Ja u to ne vjerujem. LJudi, obični ljudi, zovu nas i “mali ljudi”, mi nismo opsjednuti poviješću osim kad to moramo biti. Dok je Tito bio gazda hodočastili smo u Jasenovac. Danas, glumeći tugu, žalimo one koji su poginuli na Bleiburgu. Ni jedna od te dvije nesreće nas ne gađa u srce, zašto i bi? Mi smo samo bića koja glume suosjećanje sa žrtvama u skladu sa trenutačnom politikom. U posljednjih dvadeset i pet godina, otkako imamo Hrvatsku, kako je znao reći partizan i Titov general i najveći Hrvat među Hrvatima Tuđman, prihvatljivije je žaliti za pobijenim “Hrvatima” nego za “njima”, Ciganima i Židovima. Kakvo vrijeme takve suze. Čovjek je u svojoj suštini fašist, ubojica, mrzitelj drugog i drugačijeg. Zašto bježimo od toga? Političari, ljudi poput nas samo tisuću puta bolje plaćeni, koračajući polako prema velikom kamenju nabijaju nam osjećaj krivice. Moji su roditelji, naši su preci pred sedamdeset godina klali. Treba li nas na to podsjećati? Zašto? Mi smo klali pred dvadeset i pet godina a klat ćemo opet ako bude zdravlja. Stalno na tom svijetu samo klanje jest. Razorila bih sve spomenike. Neka kosti počivaju u miru i srcu onih kojima nešto znače. Tuga po zadatku je uvijek ruganje pokojnicima. Nije u kostima spas kako nam to poručuju i najnovije vođe. Mene muče krediti, besparica, boleštine, nezaposlena djeca, kapitalizam koji sve moje najdraže drži za grlo, mračna budućnost obojana crnom prošlošću. Htjela bih živjeti u zemlji bez spomenika. Da jednom godišnje ne moramo lažne suze liti pred ekranima ili kamenjem lakše bismo liječili rane poslije posljednjeg rata, opuštenije bismo se pripremali za idući.

Pročitajte još:LAZANSKI: Namerno je napadnut Zvornik, taj grad i Drina su granica prema SrbijiDramatičan apel porodice Rajković: Vehabije nam otele ćerku, hoće od nje da naprave bombaša samoubicuUoči 9.maja ili Rusija i savezniciSlovensko bratstvo je zabluda osim…

Izvor: Blog Vedrane Rudan