Podivljao po Ličkom polju, po šumama, prljav, mastan, u pocijepanoj uniformi, opijam se po kninskim kafićima.
Mjesec dana sam se vukao po prašnjavim drumovima, izrovanim gusjenicama tenkova... Ločem u noćnoj kafani, u gradu punom novinara, vojske, izbjeglica... „Vjetrovi ne mogu ništa potonuloj lađi!” — nazdravljam svom liku u ogledalu. Sve je puno stakla. Na jednom kraju kafane počela je tuča. Kafana je dugačka i ima dva šanka. Bilijar, automate za kocku. Sjedim u loži, dok nam iznad glava lete čaše. Objašnjavam dvijema naduvanim Splićankama, koje se kikoću: „Najbolje se kara pred borbu, uvijek misliš da ti je to poslednji metak.” Visoki brka gađa stolicom šank. „Dok mi krvarimo, vi ovdje pare zarađujete.” „Dok mi ratujemo...” Osjećam miris trave u vazduhu. Miris trave koji se miješa s ustajalim smradom duvana, povraćanja, znoja... „Je l’ valja neko ovdje neku travu... Je l’ bi mogao malo da pazarim?” „A mariuanu. Di ti vrag sriću nosi, čuješ da pazaruje. Uzmi, brate.” — kaže onaj što sjedi i otvara tabakeru. „Mi smo ti ispred našeg rova, između minskog polja i rova posadili travu. To je najtvrđa linija odbrane zapadnih srpskih granica. Ko bi toliko polje sa travom ostavio.” Kilo jagnjetine dvije marke, litar vina pola marke, travu neće da naplate, a ljudski život najjeftiniji u Evropi... Dobar grad ovaj Knin. Milicija SAO Krajine odvodi one koji su se tukli. Jedan je htio da sluša Bregovića, drugi Čorbu... DŽoint tompus usisavam punim plućima. Trava mi prespaja nervne završetke. Smijem se kao idiot patuljku, sa trideset santimetara visokom šubarom, koji maše bajonetom na podijumu za igru. Patuljak vadi iz džepa zmiju i baca je na šank. „Naplati...” Konobarica vrišti. „Zašto vrištiš. Legija će za njih plaćati deset maraka.” Čovjeku, koji sjedi za susjednim stolom, iz rasječenih dlanova toči krv. Već petu čašu je slomio rukama. Onaj do njega, stodvadesetpeti put započinje pjesmu: „Na planini, na Jelici, sastali se svi četnici...” Žabar, novinar RAI uno, due, tre, kvatro, sve plaća i podriguje. „Nebojsa, ti meni budes pricala kako klala Rvati...” „Šta pričala, ima da mu uvatimo jednog i on da zakolje, samo neka plaća!” — viče Aca Legija. „Pitaj ga hoće li da gleda kako se srpski rulet igra... Pitaj ga hoće li s nama da igra...” „Sta je srpski rulet?” — pita Roberto. „Vidi njega. Di ti vrag sriću nosi. Naučićemo te.” „Lako, Roberto, lako se igra.” „Ne treba pamet, kojones treba.” „Reci mu, brate, srpski — muda. Samo malo poveća. Koliko dvije pomorandže.” „Ode se na stijenu ili most. U Drnišu može i sa terase. Pare se stave pod kamen, pod pepeljaru. Svaki koji igra uzme u ruke bombu. Na tri se izvuku osigurači. Ko posljednji baci bombu, njegove su pare.” „Ja ne verujem.” „To mi, nako, iz dosade. Da nam vrijeme brže prođe. To mi tek nako, šale radi. Ne morate da igrate u pare ako nećete.” „Vi ste ludi.” „Šta je, ragacina, nemate kojones. Muda nemaš?” Kelnerica metlom juri slijepog miša po kafani. Mrak je. Noge stolice okrenute su prema nebu. Baja joj zavlači ruku pod suknju i još jednu turu naručuje. „To je nemoguće.” „Bojite se da ne izgubite pare?” „I ruski rulet su izmislili Srbi, Roberto. Prvi put u pisanim dokumentima ruski rulet se pominje u posljednjoj glavi LJermontovljevog
Junaka našeg doba. Igra ga poručnik Vulić. Serb.” „Ja ću da igram za tebe, Roberto”, kažem malom ćelavom Italijanu koji mi spušta glavu na rame. „Roberto bude platila, Roberto oce igra na fajter rajter, na Nebojsa.” „Vi ste poludjeli! Pobiće vas Martić, ako vam čovjek pogine, gdje ćete uvaljivati Žabara” — trsi se kelnerica da bude pametna. U džip, izbušen mecima, ulazimo Aca Legija, Roberto, snimatelj i ja. „Ja bila u Nikaragva, bila u Bejrut, bila svuda... ali za to ne zna”, zapliće Roberto. * * * Robertov snimatelj vuče me za rukav. „Svi ste vi ludi.” „Roberto bude igrala, bude platila, Roberto ima pari”, ponavlja Italijan i vadi iz novčanika marke, lire, hrvatske dinare... Pare su pod kamenom. Pucnjava je utihla. Za noćas je završeno prepucavanje, a jutarnje još nije počelo. Na nebu se vidi pun mjesec. „Nebojsa, sta pise tu?” — pita Roberto, pokazujući na vratu Ace Legije istetovirano: „----- OVDE ISECI -----”. Osigurači, svadbeni prstenovi, na kažiprstima su lijeve ruke. „Uno, due, tre...” broji Roberto. Crna udovica jede vrijeme. Crna udovica se u našim glavama razmnožava. Bacam prvi. Jebe mi se za Robertove pare. Aca Legija, obrijane glave, sa onim: ----- OVDE ISECI ----- na vratu, drži u ruci bombu igračku (metalni jezičak je slobodan) i smije se. NJegov smijeh iz nekog drugog svijeta dolazi. Bomba je još neizleženo jaje Crne rode. Uskoro će joj izrasti krila. „Bacaj, budalo!” — vrištim. On lagano okreće dlan. Bomba eksplodira na sredini kanjona, između stijena i vode. Na bijelim pantalonama italijanskog ratnog reportera žuta ruža od mokraće. Duž cijele linije počinje pucnjava. Eksplozije naših bombi čuli su i jedni i drugi. U povratku, dok Legija broji pare, recitujem mu pjesmu Brane Petrovića „Lenjin pljačka banku”: „U tihu ponoć ispod carskog mosta, Staljin broji pare, kaže biće dosta.” Razbijamo prazne flaše o kamenje, pucamo u patuljka koji leti na bubamari i uljudno nas pozdravlja, skidajući šeširić; vrištimo. Sviće. „Već je dan, a laku noć. Zbogom, djevojke, sanjajte zavičaj, ja svoj već vidim, eno ga po moru teče Lim.” Na večeri kod generala Žana Kota, jednog od komandanata Unprofora, našli smo se opet mali Italijan i ja. Zabalušan, Roberto je tu igricu koju su Srbi izmislili da vrijeme prekrate opisivao kao svoj najdramatičniji doživljaj iz ovog rata. General Žan Kot je čistio naočare kožom od jelena i pitao svog posilnog: „Da li za tu igru znaju u Pentagonu?” „Vjerovatno, gospodine!”
Pročitajte još:NEBOJŠA JEVRIĆ: Krvavo srce u ustimaRatna reportaža: O jednom konju i jednoj smrtiRatna reportaža: Igra seoska ludaRatna reportaža: Kistanjski zarobljenik
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić