Pravda

Publikacija Terorističke i špijunske akcije protiv FNR Jugoslavije: Otkrića sa zagrebačkog procesa protiv ustaške terorističko-špijunske grupe Kavran-Miloš, publikovana u Zagrebu 1948. godine, stavila je u centar pažnje slučaj zloglasnog fratra Krunoslava Draganovića (1903-1983), propagatora i ideologa ustaštva i glavnog organizatora tzv. „pacovskih kanala“, kojima je posle Drugog svetskog rata, uz pomoć Vatikana, u Južnu Ameriku pobeglo hiljade ustaških i nacističkih ratnih zločinaca. Draganoviću, koji je i sam bio na spisku ratnih zločinaca, Brozov komunistički režim dozvolio je da se vrati u zemlju 1967. godine u vešto pripremljenim političkim i diplomatskim scenarijom, u godinama kada je počelo objedinjavanje proustaških elemenata, okupljenih oko Matice hrvatske, Hrvatskog književnog lista, Leksikografskog zavoda u Zagrebu i Saveza komunista Hrvatske – što je sve skupa rezultovalo Maspokom, s početka 70-tih godina prošlog veka. Draganovićevim povratkom prvi put se u javnosti jasno videla saradnja između, sa jedne strane, tajnih katoličkih loža, organizacija Malteskih i Kolumbusovih vitezova i, sa druge strane, hrvatskih komunista, koji su već tada bili pod uticajem nemačke obavestajne službe BND u Bonu, Intermarijuma u Rimu, engleskog Intelidžens servisa i Eastern European Federalist Club-a u Londonu, kao i OSS/CIA američkog obaveštajnog servisa i Stejt Departmenta SAD u Vašingtonu, za koje se znalo da nisu priznavali državne okvire Jugoslavije… (Vidi: Dr Todor Kuljić, Mračni planovi hrvatskih klerikalaca, Savremenik – Politička enciklopedija za svakog, sv. 1, br. 3, Paris, France, 1953, str. 16).

Draganović i Broz

Nekima ni danas nije jasno kako je bilo moguće da Draganović slobodno živi u Jugoslaviji od 1967. do svoje smrti 1983. godine i da nije bio izveden na sud? Na to postoji samo jedan odgovor: Draganović je u Vatikanu učinio veliku uslugu Josipu Brozu Titu, koji je tokom 1971. godine krunisan titulom „počasnog kanonika” crkve sv. Jeronima u Rimu. Papa je tada Brozu dodelio i privilegije koje je imao i austrijski car nad Hrvatima (Vidi: Katolička crkva u Jugoslaviji, Hrvatski tjednik Danica, od 29 rujna/septembra 1971, Chicago, Illinois; Isto: Ante Jeric, “Svica”, broj 135, Dalmatian publishing company, New York, 1971). Kao što je poznato, Broz je u tokom 1944. godine nagovestio da će u Jugoslaviji voditi hrvatsku politiku, rekavši hrvatskom banu Subašiću, kada su se sreli na Visu: „Ja sam najprije Hrvat, a onda komunista”. U razgovoru sa Ivanom Meštrovićem, Broz je rekao: „I meni, kao vama, hrvatski interesi prvo leže na srcu. Vjerujte, da nisam na čelu države, bilo bi zlo za Hrvatsku…” (Vidi: Prof. L. M. Kostić, Komunističko taksiranje naroda Jugoslavije, Toronto, 1969, str. 406-407; Vidi: Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje, Buenos Aires, Argentina, 1961). Meštrović je tokom Drugog svetskog rata bio zastupnik interesa NDH u Italiji i Švajcarskoj. Tokom rata Draganović je bio gost Ante Pavelića, a posle rata kod Josipa Broza, koji su, obojica, bili pod zaštitom mračnih i reakcionarnih rimskih katoličkih templarskih podzemnih pokreta i organizacija, zatim angloameričkih obaveštajnih servisa i ekstremnih zapadnoevropskih i američkih desničara, poznatih kao žestoki neprijatelji Jugoslavije (Vidi: Alicia Dujovne Ortiz, Eva Peron, New York, 1996, str. 184; Levenda Peter, Ratline, Soviet spies, nazi priests, and the disappearance of Adolf Hitler, Lake Worth, Fl., 2012; Howard Blum, Wanted! The search for Nazis in America, New York, 1977; Erhard Dabringhaus, Klaus Barbie – The shocking story of how the U.S. used this nazi war criminal as an intelligence agent, Washington, D.C., 1984; Lorraine M. Lees, Keeping Tito afloat – The United States, Yugoslavia, and the cold war, University Park, Pa., 1997; Dr Dušan Biber, Tito – Čerčil, strogo tajno, Zagreb/Beograd, 1981; Sava N. Kosanović, Jugoslavija bila je osuđena na smrt, Zagreb/Beograd, 1984; Josip Boljkovac, Pola veka nisu otkrili našu zaveru, Nacional, Zagreb, 23. 08. 1996). Draganović je u Vatikanu imao dvostruku ulogu: da zastupa interese hrvatskih ustaša i komunista, kao i hrvatskih klerikalaca na čelu sa Alojzijem Stepincem. Čim je sredinom 1943. godine slomljena nacistička ofanziva na Istočnom frontu i svima postalo jasno da je rat za Nemce, Hrvate, Italijane i njihove satelite izgubljen, Stepinac je preko Draganovića poslao poruku Vatikanu, koja glasi: „Ako Vas budu pitali u Vatikanu šta misli zagrebački nadbiskup o stanju u Domovini, recite svima da će on, ako mora birati između komunističke vlasti u hrvatskim krajevima i četničke vlasti, odlučiti za komunističku…” (Vidi: Dr. V., Draganovićev primer, Klic Triglava, London, Great Britain, June 1968).

U društvu Piligrinskih fratara

Draganovićev slučaj danas je delimično rasvetljen, i on će uskoro dobiti svoj epilog, podigavši tamni veo misterije koja ga je do sada perfidno i vešto prekrivala. NJegova aktivnost i uloga u prvim posleratnim godinama na prebacivanju mnogih nacističkih ratnih zločinaca u Južnu Ameriku i SAD, kao i na organizovanju i objedinjavanju hrvatske ustaške emigracije, spremne na nove terorističke akcije, najbolje o tome govori. Očigledno je da su zapadnoevropska i američka tajna društva i obaveštajni servisi imali presudnu ulogu u scenariju za Brozov Avnoj u Jajcu 29. novembra 1943. godine, preko Božidara Magovca, Ivana Ribara, Josipa Rusa, Edvarda Kocbeka, Josipa Vidmara, Vladimira Nazora, Edvarda Kardelja i ostalih hrvatskih i slovenačkih većnika. U Jajcu su bili prisutni i angloamerički zastupnici, politički i vojni instruktori u Brozovm Vrhovnom štabu Stefan Klisold (Stephen Clissold), Ficroj Maklin (Fitzroy Maclean) istaknuti SAS-ovac major Lin M. Feris (Linn M. Farish), agent američkog obaveštajnog servisa (Office of Strategic Services). (Vidi: Proslava 30. godišnjice od drugog zasedanja Avnoja, Borba, Beograd, 1. 12. 1973; Harriman W. Averel, Special envoy to Churchili and Stalin (1941-1946), New York, 1975, str. 260). U srpskoj emigrantskoj javnosti izvesni autori su tvrdili da su Draganović i Broz pripadali tajnom rimskom katoličkom korporativnom društvu Piligrinskih fratara. U vezi s tim, Uroš Zonjić, doslovno kaže: „Broz i Draganović su pripadali i tajnom katoličkom društvu Piligrinskih fratara poklonika Svete Gospe Fatimske. Zato će Brozu biti poslednja želja da umre u katoličkom delu Jugoslavije, gde će mu Piligrinski fratri u najvećoj tajnosti održati posmrtno opelo, pre nego što će ga preneti u Beograd da ga tamo sahrane kako bi se srpski izrodi mogli klanjati Piligrinskom fratru, papinom pokloniku i Čerčilovom agentu Engleskog intelidžens servisa”. (Vidi: Uroš Zonjić, Pod komandom vojvode Pavla Đurišića, Windsor, Ontario, Canada, 1990, str. 101).

Svedočenja Kavrana, Miloša i Rosandića

Da bi videli ko je bio Krunoslav Draganović i kakva je bila njegova uloga u ratnim i poratnim godinama, podsetićemo na izvesne citate iz pomenute publikaciji o hrvatskim ustaškim zločincima Kavranu, Milošu, Rosandiću i drugima na procesu u Zagrebu 1948. godine da sami po sebi govore bez ikakvih naših primedbi i komentara. Str. 17: „I optuženi Miloš i optuženi Kavran koji su bili u pratnji Pavelićevoj kažu da je Pavelić (okt. 1946) putovao u Italiju s dokumentima države Peru, a kao fratar. Dokumente je Paveliću nabavio svećenik dr Draganović, čovjek s funkcijom u Vatikanu, o kojem se posebno govori u ovom napisu. Optuženi Miloš kaže da je dobio peruanske dokumente preko Draganovića”. Str. 18: „Dolaskom u Rim Pavelića sklanja na ‘sigurno mjesto’ pop Draganović, odnosno Vatikan. To je vidljivo iz izjava optuženog Kavrana, koji je jedan od glavnih Pavelićevih funkcionera i koji s njima drži vezu. S Pavelićem ustaše u Austriji održavaju vezu putem kurira koji dolaze preko Draganovića i Vatikana, koji je veza s tajnim skrovištem Pavelića. Draganović je Kavrana povezao s jednim čovjekom Pavelićeva povjerenja… Kavran kaže: Draganović me je povezao s tim čovjekom i mi smo razgovarali u vezi sa ciljem po kome sam došao… Desilo se u par navrata da su saveznički organi uhapsili teške ustaške ratne zločince, ali su ih ubrzo puštali. Možemo navesti više ovakvih slučajeva. Prvi slučaj: iz Austrije se prebacuju u Italiju ustaški ministri i ratni zločinci Frković i Balen. Kod prelaza granice oni su uhapšeni. Iz Vatkana je za njihovo oslobođenje intervenirao Draganović. Stvar je riješena tako da su Frković i Balen predati talijanskoj policiji. Sugerirano je da ih iz italijanskog zatvora preuzmu dvojica ustaša preobučena u engeleske uniforme, tobože engleski oficiri. Talijani su ih spremno tim ‘Englezima’ predali a Draganović je dvojicu zločinaca smjestio u samostan Santa Cattolice”. Str. 24: „U Italiji je obilazio logore (ustaške) i organizovao pop Draganović. Talijanske logore je intenzivno kontrolirao pop Draganović. On je osobitu pažnju posvetio logoru u Fermu i onom u Modeni. Optuženi Rosandić, koji je bio u logoru Fermo, iznosi ulogu Draganovića ovako: 'Odmah u početku, čim je došla emigracija, došao je iz Rima pop Draganović. Odmah se povezao sa ljudima koji su bili klerikalno nastrojeni kao i on. Međutim, ljudima je bio najpoznatiji prof. Žanko, koji je bio poslanik ustaški u Višijy. Taj Žanko odmah je pristupio radu po instrukcijama Draganovića, naime da okupi sve ljude koji bi mogli kasnije dobro doći. Draganović se odmah povezao sa zapovjednikom logora (Englez). Taj zapovjednik logora ga je vrlo ljubazno primio i odobrio njegov rad.“

Draganović organizuje teroriste

Str. 26: „Za zločinačku aktivnost u ustaškim logorima karakteristično je ono što se događalo u logoru Modeni, gde je vatikanski eksponent pop Draganović, uz pomoć visokih oficira vojnih organa strane imperijalističke sile i uprave logora, organizirao sasvim javno ustaške vojničke formacije i terorističke grupe za borbu i ubacivanje u Jugoslaviju… Optuženi Rosandić kaže: Najprije je zapovjednik svih tih logora bio jedan visoki časnik jedne strane sile i preko njega je Draganović bio povezan. Draganović je imao pristupa u sve logore preko pomenutog visokog časnika. Najprije je obilazio logor u Modeni. Tamo je bio pukovnik Stir (zloglasni ustaški ubica), kojega je Draganović potpuno pridobio. Javni tužilac: S kim je imao veze Stir? Optuženi Rosandić: Sa Draganovićem. Draganović je išao stalno njemu. Naročito se je držao Stira. Javni tužilac: Je li Draganović dao kakav određeni špijunsko-teroristički zadatak?” Str. 25: „Optuženi Rosandić: Sigurno je dao. Stir je rekao da ima veze sa Draganovićem i da ima nalog da u toj vojničkoj skupini organizira padobranske grupe. Tom prilikom Stir je rekao da je dobio nalog od Draganovića da organizira takve skupine koje se trebaju prebaciti u zemlju (Jugoslaviju)… Na procesu u Zagrebu bilo je mnogo govora o špijunaži koju je organizovao iz Trsta inozemni špijunski agent Pery Bob. Ta špijunska akcija datira još iz 1945. neposredno nakon povlačenja ustaša iz Hrvatske. Posredstvom svećenika Draganovića iz Vatkana, Pery Bob okuplja oko sebe niz ustaških oficira ratnih zločinaca. Draganović je poslao u Trst i povezao sa Peryem ratnog zločinca Dragu Zubrinića, biv. Ustaškog velikog župana, zatim Srećka Rovera, Antu Jakšića, ustaškog policistu koji je kriv za smrt mnogih ljudi, te Karla Mirta, ustaškog publicistu. Optuženi ing. Rosandić govori o toj špijunskoj organizaciji: Koncem ljeta ili početkom jeseni 1945. pristupio je svećenik Draganović produbljivanju i još aktivnijem radu u pravcu prikupljanja podataka iz FNRJ. U tu svrhu angažirao je Draganović Zubrinić Dragu, Mirt Karla, Jakšića Antu i Rovera Srećka, koje je uputio u Trst. NJihov rad u Trstu sastojao se u prikupljanju svih podataka koji su se odnosili na političke, ekonomske i vojne prilike u FNR Jugoslaviji, a zadatke za svoj rad dobivali su od Draganovića… Osim toga kaže Rosandić: Oni su davali referate i Draganoviću (u Rimu), koji ih je upotrebio za svoje knjige i publikacije. Upotrebio je te podatke i za knjigu što je izašla u Americi na engleskom jeziku pod naslovom ‘Raspeće Hrvatske’. Tu je prikazano stanje u Jugoslaviji i šta se ovde događa. Predočene su i zemljovidne karte. To je izradio Draganović, koji je onda poslao u Ameriku fratra Bankovića, američkog državljanina. Taj je, po nalogu Draganovića, otputovao u Ameriku, gde je provodio naročitu propagandu… O radu inozemnog agenta Pery Boba u Trstu govori na procesu i optuženi Miloš. On je trebao tim putem biti ubačen u Jugoslaviju avionom. NJega je za tu svrhu angažirao u Modeni ustaški pukovnik Stir po nalogu popa Draganovića. Kada sam u Modeni došao u sobu Stira on mi je rekao: 'Bili vi bili voljni skaknuti s padobranom u Hrvatsku?' Rekao mi je da radi s Draganovićem i da mu je ovaj rekao da organizira grupu padobranaca dobrih časnika. Kasnije mi je Stir rekao da je to veza jedne strane špijunaže koju drži Draganović, a preko koje je otišao i Boranić.“

Šef zakulisne NDH

Str. 50/51: „Uloga popa Draganovića – Tko je je Draganović? To je katolički svećenik dr. Krunoslav Draganović, ranije prof. bogoslovije u Zagrebu, pisac je raznih publikacija crkveno-političkog karaktera. Taj je svećenik za vrijeme nacističke okupacije u takozvanoj NDH igrao veliku ulogu pretežno zakulisnog karaktera. On je bio jedan od glavnih eksperata ustašskog poglavnika Pavelića u pitanjima crkve, a sprecijalno u pitanju likvidacije pravoslavlja. Dr Draganović je fanatični mrzitelj pravoslavnih Srba, i njegova je teza da se Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini moraju pokatoličiti i istrijebiti. On je u tom pogledu pisao pseudonaučne rasprave. U Vatikanu je imao jake veze koje je iskorištavao da tamo plasira i dobije za Pavelića odobrenje za drastične mjere protivu Srba. Draganovića se može smatrati jednim od najuticajnijih podstrekača za masovno istrebljenje Srba pravoslavaca, za poznata klanja stotina tisuća Srba, za palež stotina sela, za ubijanje srpske djece itd. [caption id="attachment_478114" align="aligncenter" width="650"] (Foto: Vikipedija)[/caption] Na procesu u Zagrebu izneseni su u iskazima optuženih neki detalji iz te faze Draganovićeve aktivnosti u vrijeme okupacije. Tako je ime svećenka Draganovića izneseno u vezi sa pokoljem nekoliko desetina tisuća ljudi povodom njemačko-ustaške ofanzive na sektoru Kozare u sjeverozapadnoj Bosni, godine 1943. U preuzimanju i raspoređivanju tih likvidiranih masa imao je glavnu riječ Draganović. Optuženi Miloš, koji je bio zapovjednik logora Jasenovac, govori o tome na procesu u Zagrebu: LJudi su dolazili s vlakovima ili pješke preko Dubice. Tu je bio minister Turina i pop Krunoslav Draganović i Matković (jedan od zapovjednika logora). U tom krvničkom poslu spominje se dakle pop Draganović, prof. Bogoslovije, kao dirigent. U Zagrebačkom procesu spominje se pop Draganović još jednom u vezi s logorom za masovne likvidacije Jasenovac. O tom strahovitom logoru znalo se je i u inozemstvu. Trebalo je pokazati da ‘nije istina’ ta strasna fama o tom logoru smrti. Tada je Draganović inscenirao neku međunarodnu komisiju koja je imala konstatirati kako je logor Jasenovac bezazlena stvar. O tome govori optuženi Miloš: Vi ste rekli da je u onoj komisiji koja je došla u Jasenovac da pregleda logor obraća se optuženom Milošu tužilac, bio Draganović da je on tu komisiju vodio i njom rukovodio. Miloš: Jest.

Prvi Hrvat u Rimu

Str. 52: “Predsjednik suda: Što je pop Bujanović (ratni zločinac desna ruka Draganovića) rekao o Draganoviću? Optuženi Kavran: Rekao je da je Draganović čovjek koji je u Rimu jedna od najuticajnijih ličnosti između takozvanih hrvatskih izbjeglica, da ima silnih poznanstava i silnih veza i da je što se tiče prebacivanja, njihovog opremanja i prehrane, jedna od najutijecajnijih osoba koja uopšte postoji u Italiji. U toku procesa Kavran je ponovo govorio o velikom uticaju Draganovića. Na pitanje što mu je sam Draganović rekao o sebi Kavran odgovara: Pitao sam ga jer sam čuo da je utjecajan na temelju čega to radi. On je rekao, da je opunomoćenik t. zv. Južnoameričkih zemalja za izbjeglice kod Vatikana i akonto toga ima mogućnosti postavljanja pojedinih stvari, kako on to veli, i uopće za plasiranje o saobraćaju s izvjesnim visokim funkcionerima. [caption id="attachment_478119" align="aligncenter" width="650"] Pavelić i Stepinac na misu u Zagrebu (Foto: Vikipedija)[/caption] Optuženi Rosandić govori takođe o velikom autoritetu popa Draganovića. Rosandić je o Draganoviću razgovarao s ustaškim ministrom Frkovićem koji mu je rekao ‘da je Draganović centralna osoba koja ima sve veze u Rimu i ostalim imperijalističkim silama’. Rosandić kaže da Draganović drži veze sa agentima i ambasadama u Rimu te dodaje: Uopće, po mom mišljenju to je siva eminencija, glavna osoba koja može dijelovati jače u pozadini nego javno. On je glavni rukovodlac, jer ima za sobom sve sage, Vatikan i strane sile”. Str. 53: “Rosandiću je ustaški minister Frković rekao da je Draganović centralna ličnost a to mu isto kaže i Kavran, jedan od glavnih ustaških rukovodilaca u emigraciji. Kavran kaže Rosandiću: Da se apsolutno mora raditi preko njega (Draganovića) da je on osoba koja ima vanredne veze, da ubuduće sve treba preko njega raditi. Optuženi Miloš koji je imao sastanke s Draganovićem a i inače temeljno upućen u sve tajne te zlikovačke bande, kaže na procesu u Zagrebu: Mislim da je on Draganović imao najviši autoritet među ustaškom emigracijom. Miloš kaže da se je to vidjelo po Draganovićevim vezama s inozemnom špijunažom, po vezama sa stranim organima, po novčanim izdatcima a kojima je pomagao emigrante, po vađenju iz logora pojedinih ljudi, po prebacivanju u Ameriku, po formiranju odbora itd. Miloš tvrdi da je Draganović imao veze ne samo sa stranom obavještajnom službom nego i najbolje veze sa Vatikanom. Miloš govori o jednom kardinalu (‘mislim da je radio u tajništvu pape’) s kojim je Draganović imao ‘stalnu vezu’. Draganovićeva je ideja u vezi s poznatom idejom o katoličkoj podunavskoj konfederaciji. O tome na procesu kaže optuženi Rosandić: Ta stvar datira još od ranije. Opće je poznato da vatikanski krugovi stoje na stanovištu stvaranja podunavske konfederacije, uključujući ovde i Bavarsku s Otonom Habsburškim na čelu. Optuženi Rosandić kaže da se Draganović i time rukovodi u svojoj akciji. Optuženi Miloš govori de se je s Draganovićem sastao ljeti 1945 u Austriji. Bio je došao da obiđe logore. On je u Celovcu održao govor. Rekao je da se ljudi moraju organizirati, da nije sve izgubljeno, da ima izgleda na stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Predsjednik suda: Da li je držao govor javno? Optuženi Miloš: Da u jednoj velikoj sobi. O kontroliranju logora u Austriji od strane Draganovića govori i optuženi Kavran. Dok je Kavran bio u logoru Sant Getraut, tamo je dolazio Draganović (1945): on je dolazio sa zadatkom da popiše sve izbjegličke logore u kojima se nalaze Hrvati, da ih obiđe, da vidi tko je u njima, a tko nije, da napravi popis i da omogući smještavanje tih ljudi u Italiji… Svojim autoritetom i vezama s odgovornim organima Draganović je iz pojedinih logora izvlačio najteže ratne zločince i smještao ih u samostane, a posebna je akcija za prebacivanje u masama ljudi iz logora u Argentinu”.

Spasavanje najtežih zločinaca

Str. 54/63: „Optuženi Miloš kaže da ga je Draganović video u logoru u Austriji, pa mu je rekao ‘ako bi mi zaprijetila opasnost da dođem u Rim kod njega’. Optuženi Rosandić iznosi slučaj s ustaškim pukovnikom Jucom Rukavinom. Taj je bio za vreme rata šef Ustaške vojne policije za čitavu Hrvatsku, prema tome jedan od najvećih zločinaca i krvnika, ubica neizmjernog broja ljudi. Rosandić kaže: On je najprije došao u logor Fermo. Kada je rečeno da ga traže, on je jedno vreme izašao van (ne pobjegao, nego jednostavno ‘izašao’) i onda otišao u Rim i tamo je posredovanjem Draganovića skriven u jedan samostan… Draganović spasava i teškog zločinca policistu dr Tuka. Tuk sam iznosi na procesu u Zagrebu da je iz logora u Fermu otišao u Rim, gde ga je Draganović smjestio najpre u zavod Sv. Jeronima, a kasnije u samostan San Giovanni Battista. Takvih slučajeva bilo je bezbroj. Sve teže zločince Draganović je na taj način spasavao. Optuženi Miloš kaže da Draganović ‘izdaje papire i indeks karte koje su potrebne u Austriji za prijavljivanje. To on dobiva na legalan način za one koji su u Austriji, a dao je praviti u štampariji i matične listove rođenih i vjencanih’… O prebacivanju ustaških zločinaca iz Italije u Argentinu govori optuženi Rosandić. Predsjednik suda: Kako se može iz Italije u Ameriku, Argentinu? Optuženi Rosandić: Sve preko Rima. Predsjednik suda: Tko je držao tu vezu u rukama. Optuženi Rosandić: Cijelu vezu odilaženja ljudi u Argentinu i sve niti držao je isključivo Draganović. Najprije je sve one koje je htio spasiti strpao u samostane. Iz samostana dalje se odlazilo u Argentinu. To su bili ljudi koji su traženi i oni koje je on htio imati za sebe. To su napr. bili mornarički pukovnik Vrkljan, pa Hajdinović, Jonić, Blaž Jurković, Stir, itd. Inače putnica se mogla dobiti za jedan dan, i to samo uz dozvolu ‘Assistenza Pontificia’. To je papinska ustanova koja je pomogla samo tim osobama. S tim dozvolama dolazili su ljudi u Crveni križ, a njegov nastojnik je bio dr Sali Sevis (Sali Seevis), brat zagrebačkog biskupa. On je bio Draganovićev čovjek. Ako ste došli s tom dozvolom, dobili ste za kratko vrijeme putnicu. Putnice je Draganović dobivao preko ministra Silve, argentinskog ministra, koji je bio specijalno za to poslan od Argentinske vlade da utovaruje parabrode. Argentinska vlada putem ovog ministra poslala je parabrod da otpremi te ljude u Argentinu. Tim putem je otpremio Draganović niz ustaških ministara, generala, zlikovaca svih vrsti, teških ratnih zločinaca koji su na popisu Međunarodne komisije za izručivanje. Optuženi Spalj govori na procesu u Zagrebu također o Draganovićevom finansiranju terorističkih grupa koje se ubacuju u Jugoslaviju. Javni tužilac: Vi ste rekli da je Draganović u dva maha slao novac za prebacivanje terorista u zemlju. Je li to tačno? Optuženi Spalj: Da. Javni tužilac: Kad vas je Draganović posetio u logoru Fermo u ljeto 1947, rekao vam je da vam taj novac stoji na raspoloženju. Optuženi Spalj: Jeste. Optuženi Miloš, koji je ubačen kao terorista u Jugoslaviju, kaže na pitanje da li je Draganović znao da ćete ići u zemlju? Za mene nije znao, ali za ostale i za čitav rad je izvješten jer je sve to finansirao. O direktnoj akciji Draganovića na stvaranju terorističkih grupa ima također mnogo dokaza. On je stvorio čitavu vojnu formaciju s pukovnikom Stirom na čelu u Modeni. Ta je formacija javno postojala, imala je oružje, kasarnu itd. Formirala se je u logoru. Optuženi Miloš kaže: Još godine 1945, kad je Stir izašao iz logora sa svojom vojničkom skupinom, izašao je na intervenciju Draganovića, zato da bi ga Draganović mogao upotrijebiti u svome radu. O drugom kontekstu u toku presaslušavanja Miloš kaže o Draganoviću: Govorio je o tome da treba stvoriti trojke, da treba ići u zemlju. U drugoj polovini 1947. i početkom 1948. ustaše razvijaju veću djelatnost za formiranje terorističkuh bandi za ubacivanje u Jugoslaviju. I ovom prilikom glavnu reč i ulogu ima Draganović, pa čak sa Kavranom diskutuje o mogućnosti prebacivanja ljudi iz Argentine natrag za Italiju, a odatle za Jugoslaviju. Tako je bilo slučajeva da su izvjesni ustaški funkcioneri, koji su bili već u Genovi i čekali na ukrcavanje za Argentinu, prebačeni nazad za Austriju, a odatle ubačeni u Jugoslaviju, gdje su uhvaćeni i o tome dali svoje iskaze na ovom Zagrebačkom procesu. Posebno je pitanje u Draganovićevoj aktivnosti špijunaža. Na procesu u Zagrebu sasvim je precizno konstantirano da Draganović vodi u Rimu posebnu špijunsku centralu u kojoj sabire špijunski material za Vatikan i strane sile, s kojima radi i po čijem naređenju radi. O tome govori na procesu optuženi Kavran: To je ured koji ima za zadatak da prikulja podatke o Jugoslaviji, da prikuplja takve informacije a onda ih Draganović šalje na izvjesne predstavnike stranih zemalja. Sav taj rad potiče od Draganovića, čovjeka prvog ranga u ustaškoj emigraciji. Još 1945. Draganović postaje najvećim autoritetom u emigraciji u Italiji. Odmah po bijegu iz zemlje u Italiju se je na čelo bandi postavljao ustaški general Pećnikar, koji je za vrijeme okupacije bio komandant čitave žandarmerije. Optuženi Kavran iznosi na procesu u Zagrebu: Kada je došao Pećnikar u Italiju, on je nastupao s nekim punomoćima koje nije ni od koga dobio. Nastupao je u ime Pavelića i drugih funkcionera i prisilio je Draganovića da mu dade potpuno pravo raspolaganje s onim novcem (zlato koje je iz Jugoslavije odneseno preko Austrije u Italiju). Organizirao je jedan veći odbor od dvadesetorice ako ne i više ljudi koji su raspodijelili funkcije. Ali je kasnije uspio Draganović da likvidira Pećnikara i da sam postane vrhovnim šefom emigracije u Italiji. U Austriji se nalaze razni ministri ustaške vlade. Tu je minister postrojnik Sušić, poslije Pavelića najvažnije lice u ustaškom pokretu. Tu je Kavran, zapovjednik svih ustaša. NJima se Draganović obraća. Iz Austrije putuje u Rim minister unutrašnjih poslova ustaške vlade za vrijeme okupacije Frković Mate, koji obavještava Draganovića da je odlučeno da se Pećnikar sasvim eliminira i da se Draganoviću dade satisfakcija. O tome kako je Frković tu stvar uredio govori na procesu optuženi Rosandić: To je pitanje uređeno na taj način da je konačno dobio satisfakciju Draganović. Nestalo je Pećnikara i više ga nije bilo. Draganović je poslije toga imao još nekih razgovora s Frkovićem dok nije došlo do aranžmana. To je bilo već u martu 1947. godine. Tako je Draganović i oficijelno potvrđen šefom ustaša u Italiji. A, kako smo vidjeli, njegov je utjecaj i u Austriji velik. Radi toga je pop Draganović, kako kaže optuženi Kavran na procesu u Zagrebu, bio predviđen da uđe u takozvani ‘Radni odbor’, to znači najviši organ ustaške emigracije. Kavran o tome kaže: Draganović je bo predviđen da dođe u Austriju na razgovor u pogledu utvrđivanja svih tih stvari, pa ako ga drugi poslovi ne bi mnogo vezivali da bude član toga odbora, ali svakako da uđe u odbor koji je formiran u samoj Italiji. Kavran opisuje kako je Draganović predlagao da sjedište ‘Glavnog’ i ‘Radnog odbora’ bude u Rimu. Saglasili su se da će o tome kasnije odlučivati. Kavran misli da je to bilo sa namjerom da Draganović bude šef svemu, da svima dirigira lično. Sve ove činjenice, uz ono već ranije iznešeno, osobito da je Draganović onaj koji posreduje u skrivanju Pavelića, pokazuje da je zaista taj svećenik veliki faktor u čitavoj zločinačkoj aktivnosti ustaške emigracije. Ta mu snaga dolazi u prvom redu od toga što iza njega stoji Vatikan, a osim Vatikana i posredstvom Vatikana i one druge sile koje imaju interesa za podržavanje ustaških zločinaca s namjerom da ih uvrste u svoj plan agresije i imperijalističkog osvajanja.“

Stvaranje hrvatskog odbora

Str. 72: „Tako je optuženi Miloš iznio da je još u ljeto 1945. pop Draganović u austrijskom logoru Celovcu govorio pred skupom ustaša o akciji Mačeka da se spasi Ustaška NDH… Miloš kaže: Rekao je (Draganović) da se ljudi moraju organizirati, da nije sve izgubljeno i da je primio pismo od Krnjevića u kome se govori o situaciji u Londonu i u kojem se kaže da stvar nije propala i da ima izgleda za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. U Švicarskoj živi katolički svećenik Juretić dr Augustin, koji je veoma aktivan kao Mačekov emisar. Maček je Juretića uputio u Rim, zatim u Austriju da u njegovo ime stvara utanačenje sa ustašima i formira neki odbor kako bi Maček dobio od ustaša neku formalnu legitimaciju da može nastupiti u ime NDH. Juretić je u Rimu o tim stvarima razgovarao sa glavnim ustaškim predstavnikom u Vatikanu i Italiji uopće popom Draganovićem i oni su imali formirati neki ‘Hrvatski odbor’. Optuženi ing. Rosandić na procesu u Zagrebu govori: pop Juretić je poznati politički čovjek. On je u svoje vrijeme bio glavna osoba povjerenja bana Subašića u Beogradu (i popa A. Korošeca, koji je bio predsednik Glavnog zadružnog saveza Jugoslavije, čiji je dugogodišnji generalni sekretar bio dr A. Juretić – m. n.). On važi kao jaki stručnjak u pitanjima zadrugarstva i masonerije. Odmah nakon 1941. prebacio se u Švicarsku. Tamo je stekao velika poznanstva i može se reći da je u tim stvarima uz Draganovića bio možda prvi čovjek. Došao je u Italiju 1946. ili 1947. godine. Mislim da je bio ovlašten od Vatikana da poveze političke emigrante u Austriji i Italiji. U ‘Hrvatski odbor’ trebao je ući, to se zna, Draganović, Ustaše, HSS (tj. mačekovci) i klerikalci. Povezao se u Rimu s popom Draganovićem, s kojim je tu stvar detaljno pretresao, koji se s time koliko ja znam, potpuno složio. Čvrsto držim da bi u tom slučaju stvar išla tako daleko, da bi glava tog odbora bio bez sumnje Draganović, jer je on bio u vezi s Krnjevićem…” (Vidi: Terorističke i špijunske akcije protiv FNR Jugoslavije: Otkrića sa zagrebačkog procesa protiv ustaške terorističke-špijunske grupe Kavran-Miloš, Društvo novinara NR Hrvatske, Zagreb, 1948).

Još neka dokumentacija o Draganoviću

Na ovom mestu donosimo tri novinska članka o Krunoslavu Draganoviću, koji doslovno glase: “Keine Hilfe fur Draganovic Intervention wegen Doppelstaatsburgerschaft nicht moglich Eigenberlicht der 'Presse' Wien (r.). Da der aus Osterreich werschwundene Exilkroate eine Doppelstaatsburgerschaft bestize sei Ostereich nicht der Lage, in diesim Fall offiziell etwas au unternehman. Man werde sich jedoch weitechin privat fur sein Schicksal interessieren. Dies erklarte der osterreichische Bostschafter in Belgrad, Hartl, der “Presse” am Montag. Der Botschaffer demontierte Meioungen, wonach er das jugoslawische Ausenministerium ersucht habe. Draganovic in Sarajevo aufsuchen zu konmen. Allerdings erklurie Ausenminister Toncic am Montag im buogetauschub, ein Mitglied der Belgrader Botschaft sei angewiesen worden, mit Draganovic in Kontact zu trete. Draganovic hat zwar die osterreichische Staatsburgerschaft erhalten, von den jugoslawischen Behorden wird er aber weiterhin als Burger ihres Landes betrachtet. In Fallen dopelter Staatsburgerschaft gilt der Volkerrechtsgrundsaiz, das fur solche Personen jeweils das Land zustuding ist, dem sie sich gerade aufhalten, nur beim Aufenthalt in dritten landern konnen seide Staaten intervenieren. Angebhch soll Draganovic dermnachst eine Pressekonferenz geben.“ (Vidi: Keine Hilfe fur Draganovic, Die Presse, unabhangige Zeintung fur Osterreich, Wien, Dienstag, den 14. November 1967, strana 1). „La storia nei giornali Le Monde – Borman fuggi in Sudamerica imbarcandoal a Trieste? Simeon Weisenthal, direttore del Centro di documentazione ebraica, ha chiesto, in una lettera indirizzata al ministro della giustizia jugoslavo.. L’interrogatorio del sacerdote croato Krunoslav Draganovic, che e sospettato di aver fornito aiuto in passato a criminali nazisti per la loro fuga oltre-Oceano. Wiesenthal, che e noto soprattutto per aver dato la caccia ad Adolfo Eichmann, condannato a morte e giustiziato in Israele, ha publicato tale lettera in seguito all’uscita di un libro ('Flucht vor Nurnberg') presso un editore di Monaco. L’autore, un ex-ufficiale delle SS, fornisce in questo libro dele precisazioni sul ruolo di Draganovic nell’organizazione, nel 1945-’46, dela fuga di taluni criminali di guerra, fra cui Martin Borman e il capo della Gestapo Heinrich Muler, nell’America Latina. Draganovic, che era rappresentate dello Stato croato presso il Vaticano del 1943, avrebe aperto un ufficio a Genova, con una succursale a Trieste, per aiutare i nazisti ricercati a sfuggire alla giustizia. Ed egli sarebbe in grado, secondo gli elementi raccolti da Wiesenthal, di dare ‘informazioni che potrebbero perittere di arrestare questo persone, diverse delle quail sono state date per morte’. Draganovic, che dopo la Guerra si era rifugiato in Austria, vise da allora in un convent di Orsoline, nei presi di Viena. Nell’autunno 1967 fece un viaggio a Roma, in circostanze alquanto misteriose. Poco dopo, il governo jugoslavo rese noto che Draganovic, il quale ha sia la nazionalita jugoslava che qulla austriaca, era tornato in Jugoslavia di sua volonta. Egli vive’ora a Sarajevo”. (Vidi: La storia nei giornali – Bormann fugi in Sudamerica imbarcandosi a Trieste?, Storia Illustrata, Milano, Marzo 1969, N. 136, Vol. XXII; Isto: Le Monde, Paris, 29/30 decembar 1968). [caption id="attachment_478115" align="aligncenter" width="650"] Ante Pavelić u bolnici 1957. godine (Foto: Vikipedija)[/caption] Članak na srpskom jeziku doslovno glasi: „Vesti iz novina Le Mond – Borman je iz Trsta pobegao u Južnu Ameriku? Simon Vizental, šef jevrejskog odelenja za dokumentaciju, tražio je jednim pismom od jugoslovenskog ministarstva pravde da mu bude dozvoljeno da intervjuiše hrvatskog sveštenika Krunoslava Draganovića, za kojeg se smatra da je davao pomoć nacističkim ratnim zločincima u bežanju preko okeana. Vizental je poznat naročito po tome što je dao podatke čiji je rezultat hvatanja Adolfa Ajhmana, koji je osuđen na smrt i kazna izvršena u Izraelu. Svoja pisma Vizental je objavio posle izdanja knjige (Flucht vor Nurnberg) Begstvo iz Nirnberga. Knjiga je izdata u Monaku, a pisac je bivši oficir SS trupa, koji u ovoj knjizi daje detaljna obaveštenja i ulogu koju je Draganović odigrao u organizovanju 1945-46, bekstva poznatih ratnih zločinaca, kao što su Martin Borman i šef Gestapoa Henrih Miler, u Latinsku Ameriku. Draganović, koji je 1943. bio predstavnik hrvatske-ustaške vlade u Vatikanu, otvorio je jednu kancelariju u Đenovi, a filijalu u Trstu, radi pomaganja nacistima koji su tuženi. Draganović je u stanju, prema pisanju Vizentala, ‘da informacije koje bi omogućile hvatanje ovih lica od kojih su neka osuđena na smrt’. Kasnije, Draganović je pobegao u Austriju, gde je živeo u manastiru u Orsolinu, blizu Beča. U jesen 1967. otputovao je u Rim, na jedan vrlo misteriozan način. Nešto kasnije jugoslovenska vlada je objavila da se Draganović, koji, pored jugoslovenskog, ima i austrijsko državljanstvo, vratio u Jugoslaviju dobrovoljno. On sada živi u Sarajevu” (Vidi: La storia nei giornali – Bormann fuggi Sudamerica imbarcandosi a Trieste? „Storia Illustrata”, Milano, Marzo 1969, N. 136, Vol. XXII…). [caption id="attachment_478122" align="aligncenter" width="650"] Tito pred smrt (Foto: Arhivska fotografija)[/caption] Vatican Body aided reputed criminals of war, studies say By Stephen Kurkjian Globe Staff Washington – A Vatican controlled college in Rome provided sanctuary to numerous alleged war criminals shortly after World War II and helped them gain safe passage to Argentina and other countries according to recently declassified US Army Counter Intelligence Corps documents. The documents, which were written shortly after the war, state that the Allies know that the suspects, mostly Croatian government officials, were hidden in a complex of buildings that constitute St. Jerome’s College, a Roman Catholic seminary for priest… Another of the documents made public is a note handwritten in Italian. The note alleges that while at St. Jerome’s, Pavelic had “frequent contact” with msgr. Giovanni Battista Montini, the assistant secretary of state for the Vatican who later became Pope Paul VI… How, then, could Pavelic and his Croatian colleagues have gained access to St. Jerome and falsified documents to escape Allied-occupied Italy? The documents allege the key figure was Rev. Draganovic, the Croatian Catholic priest who was a close friend of Pavelic’s and who during World War II provided the Ustachi-controlled Croatian government. As secretary of St. Jerome’s College, Rev. Draganovic headed the refugee commission established in Italy after the war for Croatians fleeing Tito’s communist Yugoslavia. Interviewed by Army Intelligence officers about his activities with Croatian refugee, Draganovic denied that he was involved in the illegal smuggling of suspected war criminals. But a search of his files, which were procured by the Army in September 1947, indicated otherwise, according to the reports. An Army report stated that Draganovic’s files “indicate clearly his involvement in aiding and abetting” Ustachi members to escape to South America. The files included the names of 20 “Ustachi war criminals,” including Pavelic, who was then being housed in St. Jerome’s, as well as the names of 115 other Croatian nationals who had expressed a desire to emigrate to Argentina… As many as 500 Croatians a month were able to gain passage out of Italy through the smuggling network, according to the documents… (Vidi: Stephen Kurkjian, Vatican body aided reputed criminals of war, studies say, The Boston Globe, May 7, 198.

Pročitajte još:Šta se od proročanstva vezanih za Srbe i Srbiju ostvarilo, a šta tek treba da se ostvariProročanstvo Nikole Tesle: Žene će ubijati muškarce!

Izvor: Novi Standard (Dušan Buković)