Bili smo na Donjem Brgatu više Rijeke Dubrovačke.
U dolini, iz koje su se naši povukli, vidio se tenk. Iskliznuo je s puta i morao je biti ostavljen prilikom izvlačenja. Bio je daleko od nas oko kilometar. U dolinu su poslije toga ušli Hrvati pa su se i oni povukli. Tenk je stajao između dvije vojske, na osami. „Zašto ga ne izvučete?” — pitam. „Izgleda da su ga Hrvati minirali. Čekamo da pošalju minere.” Nas dvojica, Jovica Vujošević, rezervista iz Kotora, i ja spuštamo se putem, sami, prema tenku. Jovica u maskirnim pantalonama hrvatske vojske, ja u prsluku skinutom s mrtvog gardiste u Tenji. Ne javljajući se posadi trocijevca na Brgatu koja je pokrivala put, krenuli smo prema tenku. Novinari koji su sa mnom — Pavke Marin, Ramiz Maniti, Boško Boljševik, Radojica-Bjeloica — psuju.
Čitajte kolimne Nebojše Jevrića: NEBOJŠA JEVRIĆ: Uspešna ženaNEBOJŠA JEVRIĆ: Evropa kurtizanaNebojša Jevrić: Lako je naučiti životinju
Idemo kao u šetnju, polako. Žulja me kamičak u cokuli. Ojeo sam se između nogu i boli me. Pet dana se nisam kupao. Ako puzimo, pucaće iz trocijevca po nama, misleći da smo Hrvati. Ako ne puzimo, idealna smo meta za snajperiste sa druge strane. Tenk je od nas gotovo kilometar daleko. Poslije petsto metara kažem: „Jovice, hajde da se vratimo.” „Šta je, književniče, šta je, Hemingvej, usrao si se!” „Ja sam Kemingvej, nisam Hemingvej.” „Kako Kemingvej?” „A kako mogu Krvati da kažu kemija?” Smijemo se. Smijeh je najbolji lijek za strah. U dolini između dvije vojske sablasno odjekuje naš smijeh. Pored puta stablo sa zrelim mandarinama. Berem ih i ljuštim. Usta su mi suva. Potpuno suva. Toliko suva da jedva gutam. Deset metara ispred tenka je kuća. Odjednom škripnuše vrata. Bacamo se u žbunje, liježemo spremni da otvorimo vatru. Iz kuće izlazi svinja i grokće. Blagosloveno da je krme nebesko. Znamo da je kuća prazna i bez straha ulazimo. Iz kuće vodi kabl prema tenku. Trećeg, što je sa nama ne vidim, trećeg, samo čujem. Miner kome drhte ruke, Dušan Mars, sa mozgom prijatelja ispod nokata, kaže mi: „Kada prilaziš mini, prilaziš kao ženi...” Ustaše su se u toku noći privukli i minirali tenk. Skidamo kabl i kupimo eksploziv sa tenka. Kupimo, naravno, i dvije pršute iz kuće. Sa jednom pršutom s leđa, a drugom sprijeda vraćamo se nazad. Uz put, srećemo inženjerce koji se u borbenom poretku spuštaju sa brda, sa druge strane, prema nama. Na brdu nas čekaju novinari. Kažu da su naši htjeli da pucaju iz protivavionca po nama. Kažu da su nas oni spasili. Kako je bilo, pitaju. „Veljko Kadijević nam je kratak trista soma maraka, toliko mu valjda valja jedan tenk!” Poklanjam novinarima po jedan paketić plastičnog eksploziva skinutog s tenka. Da im se nađe, za uspomenu. Naveče, dok u hotelu za večerom svi djeljemo pršutu, čujem kolegu s televizije kako telefonira redakciji: „Pusti Jevrića, jajara, krade pršut.” A o eksplozivu ni riječi. „Jesam”, kažem, „jesam, oduvijek sam jajara bio.”
Pročitaj još ratnih reportaža:RATNA REPORTAŽA: Neđo Car i Sveti LukaRATNA REPORTAŽA: ZlatoRatna reportaža: Bolnica u MeljinamaRATNA REPORTAŽA: „Zenge” su se jedva suzdržavale da ne puknu u smijeh
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić