Pravda

Rominja kiša, autobus još ne kreće, mada bi mora. Vozač puši, stoji pred prvim vratima i razgovara sa trafikantom. Smjestio sam se na sjedalici sa olakšanjem, noćašnji san – ako se tako može nazvati – opet je bio mučan. Oči mi se lijepe za staricu koja ponavlja, sama za se:“Šta ću sad?!“ Sitno, blijedo lice, pogled zgasnuo. Na njoj kostim kakav nose bogate beogradske gospođe, na glavi crna amrama, a na nogama – patike. U autobus, ulazi moja komšinica Bilja, sjeda pored starice, javlja mi se: Dobro jutro! Dobro jutro! - kažem. Bilja studira na Filološkom, lijepa je, vitka, njegovana, govorim joj, kad se sretnemo, da je promašila fakultete i da će nastardati kao Anika iz Andrićeve priče. Odvraća mi smijehom. Odmah je zapodjenula razgovor sa staricom. Ona reče da više nema nikoga svoga i da sada putuje. Gde? - uptia je Bilja. U Srebrenicu. Gradskim autobusom, koji vozi na liniji Karabruma – Novi Beograd, u Srebrenicu se ne stiže. Vozač je zgazio nedopušenu ciagretu. Krenusmo. Mislio sam: šta da činim? Na posao često kasnim, u redakciji mnogo ne prigovaraju (osim nekih), znajući, možda, da se bolest izbjeglice, koga gone i kad spava, ne može glumiti. Ipak, ovaj put, moram biti na radnom mjestu. - Odvedi je u Crveni krst – rekoh Bilji. - To sam i mislila da uradim – reče. Iziđoše na četvrtoj autobuskoj stanici. Starica se nije opirala, a Bilja mi mahnu. Ubeče je pozvonila na vratima našeg stana – smejštaja. - Šta ti je? - upita je Sonja, vidjevši je skrhanu. Sve! Sve mi je! - reče. Pričala je o starici iz autobusa. Zove se Smiljana. Kad je u srebreničkom selu, u kome je rođena i ostarila, izvršen pokolj – gledala je glavu svog sina u ruci onog koji ga je zaklao. Gledala je svoju kuću u vatri. U pepelu su ostala njena unučad, Milorad i Milica, i snaja Nevenka. Nije htjela da se miče, odvukli su je, iz šumarka nad kućom, neki ljudi i tako se našla ovdje – u Beorgadu. - Više puta je bežala iz prihvatilišta – priča Bilja – jednom je nađena na železničkoj stanici, jednom u Rakovici, jednom na Voždovcu. Sedne u atuobus i misli da ide u Srebrenicu. Kad je Bilja otišla, rekoh Sonji: - Ujutro idem u prihvatilište. Otišao sam, međutim, sljedeće večeri, iz redakcije. LJubazna gospođa Vera kazala mi je da sam zakasnio i da, ako želim, Smiljanu mogu da vidim u staračkom domu. Dala mi je adresu, telefonski broj i otvorila vrata sobe u kojoj je starica ležala. Sa još dvije, koje ne izustiše ni riječi. - Ovo je bio njen krevet – reče gospođa Vera. Pored njega stajale su patike.

Pročitajte još: Ratna reportaža: Ki­stanj­ski za­ro­blje­nikRatna reportaža: Bez­da­ni­ca

Izvor: Pravda/Zdravko Krstanović