U potoku Dobrinja, na Dobrinji, već peti dan leži mrtvac. Niko od smrada, i od snajperista koji tuku niz korito, ne može da mu priđe. Naduo se i pomodrio.
„Hoćemo li kod komšije?” — kaže Poručnik, dobrovoljac iz Dervente, visok, plav. „Hoćemo li da vidimo šta nam komšija radi?” Smrad mrtvaca štipa nas za oči, uvlači se u nozdrve. „Ne moraš da ga ti trkeljišeš, samo me pokrivaj.” Mijenjam okvir i prebacujući se iza prevrnutog frižidera koji leži nasred ulice, pucam u pravcu zgrade odakle gađaju niz potok. Vrata frižidera su otvorena, a okolo prosuta hrana. Velika zelena muva leti oko slatkog, prosutog po džadi. Poručnik preskače preko mene i upada u prljavu vodu do mrtvaca. Dok meci oko njega prave vodoskoke, male vodoskoke, Poručnik vuče naduveni leš prema mostu. Izvlačim glavu iz frižidera i, psujući, vičem da požuri. On, zaklonjen ispod mosta od snajperista, pretresa mrtvog muslimana. Mrtvac je odavno naduven, i pancir je sa njega teško skinuti. Poručnik ga štipa za obraz i kaže: „Je li, bucko, hoćeš li da mi pozajmiš pancir?” Bucko ćuti, glavu ne pomjera. Poručnik skida pancir, kolt, iz džepova mu vadi lovu, Alijine bonove, novčanik sa slikom neke djevojčice, već skoro raspadnut hodžin zapis. Vukući mokar pancir napunjen smradom raspadnutog, prebacujemo se od položaja do položaja, prema Brnetovim četnicima. Oni su duboko naprijed, blizu centra Dobrinje. U nekadašnjem olimpijskom naselju Dobrinja ne postoji linija razdvajanja. Jedan dan zgradu drže oni, drugi mi. (Dobrinja je pupak Sarajeva. Kroz nju vodi put do tunela ispod aerodroma. Tunel je jedina veza Sarajeva sa Igmanom i, preko Igmana, sa Konjicom i dalje.) U junu još smo držali aerodrom. A za Dobrinju se nije znalo ko je drži. Držali su je muslimani-kriminalci sa čaršije, držali su je Brnetnovi četnici, držali su je Vojkovićani. Spavaonica Sarajeva, naselje ni carsko ni spahijsko. I svi su gađali granatama po Dobrinji. Jedno vrijeme trebalo je samo dvjesta metara da se spojimo sa Vojkovićanima koji su napadali Dobrinju sa druge strane. Ali, oni su, pričalo se u Neđarićima, imali peh — naletjeli su na magacin pun viskija, i nedjelju dana nisu mogli da krenu dalje. Još je bilo u ponekom stanu na Dobrinji ljudi. Dobrinja se nije držala, u Dobrinju se „upadalo.” Oni su upadali sa jedne a mi sa druge dvije strane. Iz ulaza zgrade pored koje prolazimo trčeći, jer je ulica kao i sve ulice u Dobrinji pokrivena vatrom. „Momci, momci!...” — zove nas stari musliman. Poručnik, ljut, utrčava kod starog u ulaz. „Jeste li vi četnici?” „Jesmo”, ljutito odvraća Poručnik i ubacuje metak u cijev. „Iz gvozdenog puka ‘Pavle Đurišić’”, dodajem ja.
„Znate, ja imam bolesnog unuka. Strašno se plaši četnika. Ne mogu da ga smirim. Pa ako biste ušli kod mene, da vas vidi...” Čitajte kolumne Nebojše Jevrića: Nebojša Jevrić: Oj Srbijo golema robijoNEBOJŠA JEVRIĆ: Monstrumi koji nas optužuju da smo silovali dečake
Dobrinja, Sarajevo, podne... Po asfaltu leševi koje niko ne sklanja, razrušene zgrade, popljačkani i razvaljeni stanovi, pucaju na tebe a ne znaš ni ko, ni odakle puca, a mi, nas dvojica, penjemo se za starim muslimanom na treći sprat. Dječak, zgrčen u ćošku, stiska veliku lutku. Koža mu ima gotovo crvenkastu boju, pogled mutan, nerazuman, ruke neprirodno savijene u zglobovima. Ponavlja, podvlačeći se pod krevet: „Ćetnici, ćetnici...” „Duševni su to momci, sine, neće ti ništa”, kaže starac i grli prvo mene, a onda Poručnika ljubi, pred malim u lice. Poručnik se gadljivo briše i puhće. I dok izlazimo iz zgrade, Poručnik mi prijeti. „Piskaralo, nemoj da si o ovome slučajno nešto piso.” Na zgradi preko puta metak razbija izlog, opet se odnekud čuju granate. Sarajevo, Dobrinja, podne... „Jebem ti Bosnu. Koji smo kurac nas dvojica ovdje tražili. Juče ulazimo u stan, u pretres, da vidimo imaju li oružja, da vidimo ko je u zgradi. Pitam čovjeka: ko si? Srbin, Hrvat, musliman? Ja ga pitam ko je a on mi kaže: ‘Čovjek’. Zamisli, kaže ‘čovjek’, a Srbin je.” Prema nama nailazi kombi pun teritorijalaca. „Šta je bilo, ljudi, je li smjena?” „Kakva smjena. Povlačimo se. Pobiše nas.” „A četnici, gdje su?” „Oni su ostali! U zgradi sa druge strane ulice. To je jedina zgrada koju mi preko držimo. Tuku niz ulicu. Ne može se do njih.” Zgrada u kojoj su ostali je dva bloka dalje. Javljamo im motorolom da stižemo. Da bar oni ne pucaju po nama. Puca sa svih strana. Meci odvaljuju komadiće asfalta sa ulice koju treba pretrčati. „Poručnik ovdje, Poručnik ovdje”, viče u motorolu. „Kaži, Poručniče.” „Pretrčavamo prema vama, pokrivajte nas!” „Primljeno, Poručniče, čuvajte guze.” Poručnik, objašnjava mi da je najbolje da on trči prvi. Ja posle njega. Ćutim i pravim se ovca. Prvog snajperista može da promaši. Za drugog je spreman. Nišani u markaciju, kamen, drvo, stub, pored koga ti moraš da prođeš, i čeka. Poručnik, pravi se lud, kaže da će on da reskira da ide prvi. „Važi, Poručniče”, kažem. „važi.” Zelena muva polaže jaja u raspolućenu lobanju mrtvaca koji leži na kraju ulice. Prvi pretrčava Poručnik. Trči u cik-cak, nagnut ukoso, neprirodno, u stranu, kao motociklisti u krivini. Prije nego što je stigao, krećem za njim, iako sam se bio spremio da čekam, da ostanem tu u zaklonu, dok snajperisti ne dosadi, dok mrak ne padne. Bio sam siguran da ću ostati u zaklonu, ali trčim. Poručnik ramenom razvaljuje vrata apoteke u prizemlju zgrade. Gazeći po staklu, i iskrvavljenom podu, utrčavam za njim. Tu je bilo previjalište zelenih beretki. „Poručnik ovdje, Poručnik ovdje, u apoteci smo!” „U redu je, Poručniče, vidjeli smo vas. Prebacite se do prvog ulaza. Mi smo na trećem spratu.” Sa lijeve strane je kafić, iz koga je odavno odneseno sve piće, a sa desne knjižara. Poručnik mi dobacuje flašu sa apotekarskim alkoholom, da nategnem. Pijem gutljaj koji me sagorijeva sve do želuca. Iz knjižare uzimam pisaću mašinu, TBM latiničnu, i trpam je u ranac. „Jebala te mašina, piskaralo, baci to, ima glavu da zijaniš.” „Ne seri, Poručniče, na čemu ću da pišem izjveštaj. Ujutru moram da šaljem tekst.” Sa sprata, četnici, jednu za drugom, ispaljuju tri zolje u pravcu zgrade iz koje pucaju po nama. I dok je zgrada još sva u dimu, pretrčavamo do ulaza. Tu smo, konačno, bezbjedni. Na stolici pored stepeništa, u polumraku, sjedi čovjek. Kapa mu je navučena na glavu, glava oborena. Preko krila drži papovku. „Jebem ti život. Jesu li naši gore?” — pita Poručnik. Nepoznati ćuti. Kao svaki lijepo vaspitan, ozbiljan čovjek, moj drug se predstavlja i kaže: „Ja sam Poručnik, jesu li naši gore?” Nepoznati ćuti. Pored zgrade preko puta, opet pada granata. „Jesu li naši gore?” — pita Poručnik, a nepoznati, sa crnom kapom nabijenom na oči, oborene glave, ćuti. „Pa ovaj je mrtav!” Tek tada, oko pojasa mrtvaca i oko grudi, vidim zavezan konopac. Sa sprata se čuje smijeh. „Jeste li se ispričali?” Mrtvog muslimana, poginulog u jutrošnjim borbama, četnici su stavili na stolicu i zavezali. Ako upadnu u zgradu, pucaće prvo u „stražara”. Gore su Deba, Željko, braća Popovići, Boro Pajković, dobrovoljac iz Borova Sela, hajduk, legenda, junak koji se smije balijama. Gdje je on, nema panike. Pričaju: teritorijalci su se povukli. Sad zgradu u kojoj smo muslimani gađaju sa tri strane. A četvrtu, odakle smo mi uspjeli da dođemo, drže pod unakrsnom vatrom, slijeva i zdesna. Od početka rata dešava se isto. Udarna grupa napravi klin, a teritorijalci, linijaši, rovci, koji treba da klin održe i da ga polako šire, čim zapuca sa lijeva i desna povuku se. I grupa se nađe u okruženju. Iz knjižare u prizemlju pokupili su selotejp. To ih je spasilo. Kad se dvije šipke trotila ili vitezita zalijepe selotejpom na tromblon i sa njim kresne u zid, od četvorosobnog nastaje jednosobni stan. Probili su tunel kroz zgradu. „Uvijek sam sanjao da imam ovoliki stan. Osamdeset kvadrata”, nadglasava pucnjavu Željko Pipa. „Jesi li pregledao vodokotliće? Znaju i tu da štekuju oružje.” „Mi smo u Vukovaru pronašli zlato skriveno u cijevima od radijatora. Trebalo bi razvrnuti radijatore. Balije su to, ko zna gdje su štekovali žuto”, iskusno objašnjava Crni. „Probaj ovu kožnu jaknu. Valjaće ti!” Zgučen u velikoj crvenoj fotelji, pokrivenoj plišom, Svileni čita „Tri musketara”. Muslimani misle da smo kod prvog ulaza, a mi smo iznad trećeg. Uskoro treba da stigne pojačanje. Uskoro. A već je dvanaesti sat u opkoljenoj zgradi. Penjem se na tavan da pogledam položaje. Kako sam klekao tako je metak pogodio u kundak od papovke. Udarila me je cijev po licu. Lice mi je oteklo i pomodrilo. „Umjesto da si ranjen ko čovjek, a već ti je vrijeme, tebe ranilo u pušku. Izem ti borca.” „Dobio piskaralo batine od snajperiste.” U stanu su još nepopijene šoljice kafe, u krevetu na kome su spavale zelene beretke, odbačene gaće djevojačke. Tu je, bogami, i skoro pun paket viskija. Puca sa svih strana, a ja spasavam flaše. Da se ne polupaju. Čuvam ih za buduća pokoljenja. Četnici pucaju i pjevaju da ih čuju muslimani: „Stan’te, bule, skidajte dimije, evo idu momci s Romanije.” Otkinut od pića i straha (oni su sve bliže zgradi) pišem na mašini koju sam pokupio iz knjižare, dobro zaklonjen, u kupatilu što se nalazi na sredini stana. I prijetim da ću ih sve jednoga dana opisati. Neko povraća. Kraljevčanin gađa zoljom. Jedan proba odijelo. Kaže da hoće da umre lijep. Crni istresa zemlju iz saksije i traži zlato. Metak lutalica pogađa luster. Primakli su nam se na pedeset metara. Meci su odbijali komadiće maltera iza naših leđa. „Pazi da te rikošet ne pukne u bulju”, mumla Crni, urokan, stound, stound kô dupe. Miško iz Kraljeva, penje se na krov i ispaljuje zolju. Neko u uglu počinje staru četničku pjesmu, pjesmu srpskih bjelogardejaca. „Zbogom ljeto, jeseni i zimo, mi idemo da se ne vratimo.” Između slupanih automobila, dvojica muslimana su se privlačila zgradi, jedan s molotovljevim koktelom u ruci. Vidjeli su da smo na prvom ulazu. Nisu znali da smo napravili tunel na trećem spratu, da smo red iznad četvrtog ulaza. Prilazili su gotovo slobodno, vjerujući da su bezbjedni, pravo prema prozoru koji je pokrivao Deba. Negdje sa lijeve strane padale su granate. Eksplozije su odjekivale po čitavoj Dobrinji. Deba je izvukao osigurač i bacio zelenu kašikaru kroz prozor. „Jesen stiže, rastu sise, udaću se, jebe mi se”, pjevao je Đetić. Bomba je pala pravo na glavu muslimanu koji je nosio molotovljev koktel. Pogodio ga je direktno u glavu. Kao kamenom. Ne bi preživio čak i da nije eksplodirala. Prvo se čula eksplozija, a onda je kroz vazduh poletio zapaljeni musliman. Pao je ispred samog ulaza u zgradu. Gorio je čovjek, zapaljeno tijelo, beživotno, nepomično. Benzin ga je dobro zalio. Plamen je bio visok, skoro do prozora prvog sprata. Bilo mi je muka, htio sam da zapalim cigaru. Uzaludno sam tražio upaljač po džepovima. „Imaš li vatre?” „Vidiš li kolika je vatra”, kaže Pipa. Iz ruke koja mi se još trese, uzima mi cigaru. I prije nego što sam shvatio šta hoće, istrčava napolje. I dok meci padaju oko njega, pripaljuje novinu na mrtvacu koji gori, a zatim pali cigaru. * * * Transporter je došao u sumrak. I pojačanje. Kolona se vraća na Ilidžu. Naprijed ide transporter. Za transporterom Popovići u kombiju (ratni plijen). Zatim Samuraj u nisanu (ratni plijen). Onda Pipa sa audijem. Na kraju kolone — ja sa biciklom (ratni plijen). Na leđima mi je ranac sa flašama viskija, a na volanu pisaća mašina. Oni su pritisli sirene i razvili zastavu, crnu, sa dvije ukrštene kosti. Ja pritiskam zvonce bicikla. * * * Sutradan u bazi postavljaju čelične ploče na nisan. Od nisana prave oklopno vozilo. LJut kao leptir, tražim da mi oklope biciklo. Ako oni mogu da imaju oklopnog nisana, ako Guska može da ima oklopni voz, hoću i ja da imam oklopno biciklo. Na volan varimo dva srbosjeka, dva bajoneta zarobljena. Aparatom za autogeno zavarivanje bušimo na ploči otvor za oči i otvor za automat. Ploču varimo na volan. Na šipci pravimo klizište za rukohvat od automata, tako da mogu da vozim i da pucam. Oklop sprijeda izgleda kao kapa Hogara Strašnog. Na opštu radost dječurlije, vozim se po Ilidži. Benzina mi ne treba. Četnici, kad se naliju rakije, pjevaju o meni: „Ide pisac, zovu ga maniti, mine skida flaše da zaštiti.”
Pročitajte još ratnih reportaža:RATNA REPORTAŽA: „Zenge” su se jedva suzdržavale da ne puknu u smijehRatna reportaža: Glavni štab gvozdenog puka „Pavle Đurišić“ i crnogorskih četnikaRATNA REPORTAŽA: Hodžin zapis i Tomina smrt
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić