Pravda

Mjesecima na Palama nema struje. U hotelskim sobama nema bubnjara. Ni vodu, da se okupaš, ne možeš da ugriješ. U kafanama i radnjama zabranjeno je točenje alkohola. Jedino na kvarno ako gdje nađeš nešto da popiješ. A kad se na kvarno pije, najviše se pije. Pale, preplavljene izbjeglicama, liče na veliki logor. Među izbjeglicama je i Misailo Albinoni — usmeni slikar, čuveni sarajevski vagabund, drugar pjesnika i Cigana, noćobdija i pijanac. Ono malo sarajevskih Jevreja što je ostalo, davno se odreklo njega i njegovih pijanih podviga. Misailu, jednome od rijetkih propalih studenata Likovne akademije, to nije smetalo. Odavno već, on je postao „usmeni slikar”: svima prepričava sadržaje svojih slika koje nikada neće naslikati. Blok u njegovim rukama nikad niko nije vidio. Od studiranja slikarstva ostalo mu je samo ono „gosn slikar”, kako su mu se obraćali kelneri, kad primijete da ima novca. Sjajan je pripovjedač Misailo. Oko njega uvijek gomila slušalaca. (Najbolji pripovjedači su ljudi ogrezli u piću, a da ih piće još nije uništilo; njima vazda nedostaje para pa moraju pričati i zabavljati ljude, da bi im plaćali piće.) Misailo, malen šezdesetogodišnjak, uvijek u istom mantilu, neodređene boje, kosih očiju i isturene jake jabučice, podigne šeširić visoko na glavu, ispije piće, uvijek na eks, i zagledan u luster, „vodeno sunce poručnika Jaše Grobarova”, priča: O tome kako je, kao pilot RAF-a, skočio bez padobrana, kad mu je avion pogođen iznad Jadrana. O tome kako je bio logoraš u Aušvicu, i kako su ga iz logora izbacili po Hitlerovom ličnom naređenju, zbog nepristojnog ponašanja... Misailo je iz Sarajeva izašao sam, noseći nekakvu puščetinu još ih Prvog svjetskog rata. Nosio ju je kao što se kolac preko ramena nosi. Kako je prošla, i pored muslimanskih i pored srpskih straža, ostaće za sve tajna, a vjerovatno i za samog Misaila.

Čitajte kolumne Nebojše Jevrića:Nebojša Jevrić: Tetoviranje mozga

Uželio se Misailo vesele pjesničke bratije, uželio se bosanske rakije. Rakije u Sarajevu ima ali samo za zelene beretke. Svakom ko mu sjedne za sto Misailo priča novu priču o svom izlasku iz Sarajeva. I kako noć odmiče, njegovo junaštvo raste. „Ovo je balijska puška. To je Misailo oteo, bre. Puška iz englesko—burskog rata. NJome su mudžahedini skidali Ruse u Avganistanu.” Niko još istu priču o Misailovom izlasku iz Sarajeva nije čuo. Svaki čas u kafanu bane neko od izbjeglica. Na zadnji ulaz. Jer, vrata su zaključana, zavjese spuštene. Zabranio Karadžić rakiju. Dođe izbjeglica kod Misaila, koji je posljednji izišao, da se raspita za nekog od svojih. I da plati piće. „Jesam, kako nisam, vidio sam ga. Svi su ti živi i zdravi. I poručili su ti da se za njih ne brineš. Vidio sam ih baš dan ranije nego što sam krenuo u proboj.” Misailo loše vijesti ne zna. Samo mu se usne stisnu, kad počne da priča o borbama na Jevrejskom groblju i granatama koje mu rasturaju grobove predaka. Mrak rano padne. Sjedi novinarska banda za stolom, u ćošku i pije kuvanu rakiju. I nikog više u kafani. Vrata su zaključana. Jedino Misailo može još da dođe. Već prvog dana kada je stigao na Pale, izdejstvovao je kredit, obećavajući da će platiti čim mu stignu funte iz Izraela. I dao, kao bakšiš, jednu izraelsku funtu. Misailo donosi sa sobom snijeg na golemim, dva broja većim cokulama, donosi vjetar, neko drugo vrijeme — donosi priču. „Jeste li čuli da su, danas, prije dva sata, muslimani opet pokušali napad na Trebević?” „Šta pričaš, bre, Misailo?” „Bio sam sa Švabom, Carom i Acom Legijom. Nagrdili smo ih. Ima sedamnaest mrtvih i četvorica zarobljenih. I to jedan zarobljeni — crnac. Azeriku Anture, mudžahedin.” „Crnac na Trebeviću?” „Crnac, brate. To je neka jedinica. ‘Crni labudovi’ se zovu.” „Pa gdje su sada?” „Onoga crnca Aca Legija skinuo samo u gaće. Zamisli crnca mudžahedina, u bijelim donjim gaćama, na Trebeviću, kraj bob-staze, kako skakuće po snijegu.” „Sereš, Misailo!” „Groba mi Mojsijevog. Plakao sam od smijeha, kao da sam na Zid plača išao.” „Pa šta su uradili sa njima?” „Trojicu su odmah ubili, a onog nesretnika Azeriku Atenturea, upregao Aca Legija u saonice. Sve ga bije kamdžijom da brže trči. I vuče crnac. Vuče i pocupkuje. Aca naplaćuje deset maraka ko hoće da ga crnac provoza ukrug. Maloprije je stigao i Risto Đogo sa televizijom. Obećao mu Aca Legija krug.” „E, sad ga, brate Misailo, pretjera!” — kaže gazda kafane, krupna postarija momčina s brkovima, kô u Starine Novaka, među čijim se prstima čašica od nula-tri i ne vidi. „Bogami, ja vjerujem Misailu”, kaže Miro Kenjić i trepće. „Ako ne vjerujete, onda pogledajte”, kaže Misailo i razgrće zavjesu. Na mjesečini, pored kafane prolaze saonice u koje je upregnut crnac Azeriku Atenture, go na snijegu, samo u bijelim gaćama. Risto Đogo, urednik Dnevnika „S” kanala, pozdravlja nas, mašući kao Josip Broz iz Panićevog mercedesa. Na njemu crveni sako i kravata neven, sa leptirima. Svijeća na stolu drhti. Misailo se ponosito smješka. A sutradan... sutradan je na Pale stigla struja.

Pročitajte još ratnih reportaža:Ratna reportaža: O smrti i stočnom brašnuRatna reportaža: Par­ti­ja po­ke­raRatna reportaža: Vi­de­ći ku­da su dvo­ji­ca Sr­ba ute­kli, mu­dža­he­di­ni su kre­nu­li mi­sle­ći da ni­je mi­ni­ra­no

Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić