Pravda

Pripremala se akcija na Ilidži. Kada je David zauzimao Jerusalim, napravio je vojsku od:

1. Protuva, željnih burnih događaja
2. Bjegunaca, stavljenih van zakona
3. Siromaha, gonjenih zbog poreza i dugova
4. Mladeži, željne ratne slave.

Sa takvom vojskom, od šest stotina svojih vjernih, odanih ljudi, David je zauzeo grad. Sličan je bio i sastav Bokanove jedinice. Prošli su sve. Sa mnogima sam se već sretao, po prašnjavim bosanskim drumovima. Tu je Zolja, dječak, koji je ubio transporter u Gospiću, Čeda iz Žitišta, sa kojim sam išao na gospićki silos, Kosmajac, i Vlada Grk, s kojim nisam išao nigdje ali smo zajedno popili olimpijski bazen špricera. Iz kamiona iznose oružje, Rade Đetić Agresor, Čiča iz Kruševca, Radovan komandant četnika u zapadnoj Slavoniji, Mića Senka, izviđač, Kiza sa Karaburme, junačina, legenda od Slavonije do Mostara, Sale iz Dobanovaca, Moca iz Vareša, koga nemaju gdje više da rane, Toma ratnik koji se bavi istorijom samuraja, Bajka koji o ratu zna sve, Bosanac Mjesečar, Fazon, prava raja beogradska, Profa... Bećari Hajduk Veljkovi, Golaći Zeke Buljubaše. Pucaju još s kamiona, vrište, mašu praznim flašama. Izbjeglice iz Zenice, kojih je pun hotel, uplašeno se povlače u sobe i zaključavaju vrata. Oko stotinjak njih. Ali kakvih. NJih stotinu ima petsto akcija iza sebe. U holu hotela već su trojica zauzela pozicije i krešu pokericu. Bata Sečeni, Joca Dužnik, i Murko Kos. „Kako si doputovao, brate?” — pitam Batu Sečenog, iskusnog borca sa mnogih ratišta. Bata igra pokericu sa Mocom i Murkom Kosom. Bata Sečeni je soler. I kada je radio provale po Beogradu, radio je sam. „Najbolje je sam raditi, tada nema ko da te, drukne, tada nema ko da te cinkari.” Bata Sečeni nikada nije pao. Ni u civilstvu, ni u ratu. Uvijek je bio dobrovoljac kada treba dovesti „živi jezik”, ići u izviđanje. Pričalo se po Dobrinji da je kroz kanalizaciju prošao iza muslimanskih linija i vratio se otuda sa novim pasatom. Malo je pričao, ali su zato mnogo pričali oni koje je iz mraka dovodio. Rade Agresor pjeva, prolazeći pored nas sa velikom šubarom na glavi: „Širi, majko, noge obadvije, da se vratim gdje sam bio prije!” „Ako ti nešto treba, ako treba nešto da ti nabavim, slobodno kaži. Znaš da poznajem ljude, ako ti neko od oficira nešto ne da, samo javi meni. Napisaću da je prodavao oružje muslimanima. Dok on dokaže da nije, skenjaće ga neko. Ima sve živo da daju!” — kažem Bati Sečenom. „Mlinova za kafu, mlinova za kafu, brate!” „Nemamo, brate, slobode mi. Jedino moji Zemunci da donesu.” „Gdje su, kome će dati mlinove, ako vama neće?” „Šminka, šminkeri ratni, pokupili mlinove, pa ih šetaju dok odvajaju ženske po Palama. Utalila braća mlinove kriminalcima po Beogradu. Prodala banda. Još ćemo mi lupeži ispasti najpošteniji svjet u ovom ratu.” U jeziku Bate Sečenog, mlin za kafu je prigušivač. „Ako to ne možeš, nabavi mi deset kurtona za momke!” „Sečeni, ja sam mislio da ste vi ovdje došli da ratujete, a ne da jurite sojke.” „Brate, zar ja, koga su najlepše žene Frankfurta ljubile, da se grebem za neki snošaj u ovom srušenom gradu! Ja koji sam vozio romea, dok su drugi sanjali o kec. Da jajarim? Trebaju nam za utoke, za pištolje nam trebaju. Staviš prezervativ na pištolj i čuje se samo — tap!” Dok za ratne dnevnice u apoteci na Ilidži kupujem pedeset prezervativa, prodavačica, zgranuta gleda u moje pantalone. Sa Batom Sečenim u holu „Terme” sjedi Murko Kos, legenda beogradskog Bermudskog trougla, i svađa se oko dva para kečeva. Murka Kosa sreo sam prvi put osamdesete, deset dana prije Brozove smrti. Čovječuljak lisičjeg lica, u odijelu s masnom flekom na reveru i dopola raskopčanim dugmadima na šlicu, pripit i samouvjeren, objašnjavao je nešto trojici nepoznatih, nervoznih ljudi za susjednim stolom.

Čitajte kolumne Nebojše Jevrića:Nebojša Jevrić: Tetoviranje mozga

Bilo je to potkraj Titove bolesti i kroz prozor „Lipe” vidjeli su se vojnici sa mašinkama kako šetaju ispred ulaza u Radio. Osjetivši da je pretjerao, da se oni u milicijskim uniformama već mršte, čovječuljak skoči i, dignuvši visoko čašu vina, zaustavi pogled na lusteru, vikne raspuklim glasom koji je više odgovarao nekom dvometrašu nego njemu: „Dižem ovu čašu za zdravlje našeg predsjednika Tita. Neka nam poživi još mnogo godina!” Jedan po jedan ljudi iza susjednih stolova su ustajali. Posljednji ustadoše momci u milicijskim uniformama. Htjeli su da ostanu da sjede, ali je već čitava kafana bila na nogama. U dubokoj tišini gosti popiše svoja pića za zdravlje Josipa Broza; i sjedoše. Pošto su svi sjeli, čovječuljak se zbuni. Stajao je crven i uplašen, ljuljajući se. Odjednom su svi pogledi bili upereni u njega. I svi su očekivali da nešto kaže. Ili je on tako mislio. U stvari niko nije primjećivao da stoji. Bio je toliko mali da je izgledalo da sjedi. A onda nastavi tiho, sve tiše, sebi u bradu, jedva smo ga čuli i mi iza susjednih stolova. „Ja sam, znate, ja sam... predsjednik... ja sam predsjednik kućnog savjeta u mojoj zgradi, a mi predsjednici moramo da se držimo.” Kad je počelo u Sarajevu, stigao je i Murko Kos. Sreo sam ga na putu koji spaja Ilijaš sa Vogošćom, u vrijeme kada je Joja Tintor čistio Svrake, muslimansko selo uklinjeno između srpskih položaja. Na kamionu, sjedio je pored preplašenog žutog muslimančića, pjegavog lica i još manjeg od njega. Murko je bio u uniformi rezerviste i nazdravljao mi je odozgo, podižući dopola popijenu flašu brlje. Druga ruka mu je bila lisicama vezana za ruku zarobljenog muslimana, predsjednika mjesne zajednice Svrake. Murkovog privatnog zarobljenika. „Znaš”, kaže mi opet, „on je predsjednik mjesne zajednice, a mi predsjednici moramo da se držimo.” Tek tada sam saznao da je Murko iz jednog malog sela pod planinom, tu, blizu Sarajeva. Seljaci imaju visoko mišljenje o njemu, kao o čovjeku koji je u Beogradu uspio. „A tek kada su me vidjeli kako u selo ulazim sa deset dobrovoljaca iz Srbije, a oslovljavaju me sa komandante!” Moca Dužnik i Bata Sečeni njegovu priču potvrđuju. Murka Kosa postavili su za komandanta odbrane sela. „Ko?” „Pa oni! Ekipa iz ‘Poslednje šanse’.” Poslije dva mjeseca, dobrovoljci sa kojima je Murko Kos došao vratili su se za Beograd, on je ostao. Ostao je da ratuje. Ali čim je čuo da je stigao Bokan sa svojim dobrovoljcima, ostavio je jedinicu i došao u „Termu”. Čim me je vidio pita: „Piskaralo, ti si stara šunjara. Je l’ znaš kakva se to akcija sprema? Gdje idemo? Na Butmir? Na Otes? Nešto mnogo muljaju?” „Idemo na čišćenje Mjeseca”, kaže mu Crni, koji je ubio harmonikaša. „Da bušimo Buša, da karamo Klintona.” „Šta ćeš na Mjesecu kad nema zlata, nema deviza”. „Ako zaratimo sa Amerikancima, ja bih im svejedno uzeo Mjesec”. Treći za stolom u „Termi” je Joca. Sitan, vječito izgladneo, lica pokrivenog ožiljcima. Jocu Dužnika zna čitava beogradska štajga. Odrastao je na stanici, među dilerima i štajgericama koje se krešu za pet crvenih. Hranili su ga golubovi smećari, nebeski pacovi. Na spavanje odvodili čuvari reda, starija gospoda kojoj se znoje dlanovi u prisustvu dječaka, a često je ostajao i zgučen, među kontejnerima, da dočeka zoru. LJudi izmoždeni, zaboravljeni, uništeni životom i pićem, spuštali su se ka podnožju Terazijskog grebena, sve niže prema željezničkoj stanici i Savi, prema brodu „Split”, „Brodarskoj kasini”, prema kanalizaciji i kalemegdanskom tunelu. Životna priča Joce Dužnika imala je drugačiji smjer. Rođen na dnu, među onima koji se hrane kokošijim crijevima, među ljudima kojima su između prstiju počele rasti dlake, puzio je prema Terazijama sa opreznošću mačke. Prvi ljudi koje je Joca Dužnik upoznao, a pripadali su onom drugom Beogradu, bili su ona vječna spona između vrha i dna Beograda, članovi nevelike porodice beogradskih boema — slikari, pisci, glumci koji su, poslije zatvaranja Kluba književnika i „Stupice”, sačekivali zoru na željezničkoj stanici, jedinom mjestu gdje se nekada u svitanje moglo popiti piće i sačekati dan. Uskoro se mogao sresti svugdje. Joca Dužnik je dolazio sa svih strana. Sjećam se kako sam ga upoznao sa književnikom Miodragom Bulatovićem. Sutradan uveče našao sam ih zajedno za stolom. „Da te upoznam, ovo je jedan mlad i talentovan pisac iz tvog kraja”, rekao je Joca mrtav hladan. Predstavio me je Bulatoviću i pravio se da ne zna da sam ih sinoć upoznao. Kao svi prevaranti, Joca Dužnik bio je široke ruke, a pjesničkoj bratiji, vječito žednoj i bez para, njegovi podvizi nisu mnogo smetali. Oni su, pak, Joci trebali jer su poznavali mnogo bogatih ljudi, koji su predodređeni da budu „cave, ovce za šišanje.” Obično bi iz džepa izvadio hiljadu maraka i tražio trista na zajam, da završi još jedan poslić. Sutradan bi vratio petsto i platio večeru. To je bila uvertira. Pripitomljavanje ovaca. Sljedeći put tražio bi hiljadu-dvije. I nikada ga više posuđivač ne bi vidio. Za ovce je bio pjesnik sa Kosova, novinar iz Makedonije, slikar, sin poznatog glumca iz prvog braka; i vrlo se lako snalazio u svim ulogama. Ali na kraju je morao da pukne. Izvukao se, zahvaljujući starozavjetnom nauku: Mrtvaci ne plaćaju dugove. Dok se pozdravljam, kaže mi da je u Foči imao svoju jedinicu. Pravu vojsku. Kojoj je on komandant. Deset mjeseci sele se sa ratišta na ratište. „Mi, sine, nismo kao ovi Beli orlovi, srpski sokolovi, mi smo ti, jebote, bili regularna jedinica vojske Republike Srpske. Sačekaj me tu, idem sa Bokanom i momcima da zadužim neko naoružanje i opremu.” Iz ruke ne ispušta motorolu, preko koje nonstop razgovara mijenjajući kanale. „Zdravo, brate Srbine... Hoćemo... Doći će Joca sa svojima, kada god zatreba. Možemo li tamo kod vas da zadužimo naoružanje? Možemo. Ako možemo onda nema problema. Dolazi Joca sa svojima... Samo da ovde zadužimo kamion!” — viče u motorolu i namiguje mi. „Čujem da si dobio državljanstvo. Lepa zemlja, sine; Bosna. Je l’ bi mogô da mi napišeš molbu za promenu državljanstva? Ne vraća se, jebote, Joca u Srbiju. Svaki smrad otvorio agenciju za uterivanje dugova. Pa gde to ima? Beograd je postao divča grad. Gde su ona lepa vremena: ako si nekome ostao dužan, onda građanska parnica, pa kako sud dosudi. Kada dosudi... Boriću se ja ovde za svoj narod. Sveti srpski narod!” — melje Joca dobrovoljac, dužnik koji više mrzi utjerivanje dugova od milicije, više od balija. „Nego, brate, ako bi imo nešto metaka za tetejca da mi pozajmiš. Dok ne zadužim!”.

Pročitajte još ratnih reportaža:Ratna reportaža: Par­ti­ja po­ke­raRatna reportaža: O smrti i stočnom brašnuRatna reportaža: Zarobljen crnac na Trebeviću

Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić