Pravda

Prvih dana snimanja bježao je svojim pratiocima i često više od dva sata visio na mostovima za rasvjetu na jednoj ruci. Niko mu nije mogao prići. Čitava ekipa je sjedila i čekala. LJudi su pušili, šetkali unaokolo. Čarli se na kraju spustio sam. Nije podnosio da neko stoji miran kada on pada u povišeno emocionalno stanje. Lazo je usavršio tehniku ubacivanja Čarlija u drugo stanje. Ravnomjerno je huktao sve dok Čarli ne bi to prihvatio i krenuo sam da hukće i prebacuje težinu s jedne na drugu nogu. U sceni levitacije Crnog i Natalije gledao je u visinu. Pored njega su stajali, takođe gledajući uvis, Žika i Slavko. Čarli je huktao i kada je primijetio da ga ova dvojica kraj njega ne zarezuju, naljutio se i samo što nisu dobili po nosu. Ne može majmun, kao ni čovjek, mirno da posmatra kako, dok on pada u zanos, pored njega stoje neki ljudi, majmuni i ne osjećaju trans. Tako je bilo i sa nacionalizmom. Gdje god se pojavio i nije bio svojstvo individue, ako nisi osjetio zov nacije i ispoštovao zov mase, prokazali su te. U mom slučaju stvar je bila još tragičnija. Čarli je prije nekoliko nedjelja izmakao pažnji svojih čuvara i u jednoj pauzi za ručak ušetao u studio gdje su se odmarali neki scenski radnici. Otkrio je stolove prekrivene stoljnjacima i počeo da jede hranu, rekvizitu, spremnu za scenu svadbe. Scenski radnici su pobjegli iako im je Čarli poznat od ranije. Uplašili se valjda što se pojavio bez pratioca, dvojice NJemaca, snažnih momaka. Kada je Čarli pojeo rekvizitu, krenuo je preko studijske scene prema kantini. Ugledao je čuvara studija i odmah zauzeo ratničku pozu. Počeo je da lupa ritmično rukama i nogama o studijski beton i onda krenuo na čuvara. Usput ga je čvrknuo i prošao dalje. Barandovom je, za tili čas, počeo da širi strah. Hodnicima su bježali statisti, vriska i panika. Bože, kako ja uživam u takvim situacijama. Na kraju, kada je strah počistio prostor, Čarli je mirno ušao u bar, otvorio frižider i počeo da pije i jede. Napio se toliko da nismo mogli nastaviti snimanje. Vraćajući se kući pio sam pivo u kolima i iznenada mi je pao na um komunizam i egoizam. Ne znam da li je to pod utiskom majmuna Čarlija koga su, na kraju, njegovi čuvari pijanog odveli u prikolicu. Uglavnom mislim kako su se ovi Česi lako odrekli komunizma. Valjda zbog toga što su shvatili da je komunizam štetan po egoizam, a kako su veći egoisti od nas, otarasili se komunizma kô majmun Čarli onog čuvara u studiju. Najbolje je to za komunizam rekao Berđajev. Komunisti su nehrišćanskim metodama htjeli da ostvare hrišćanske ciljeve. Tu ima nešto zanimljivije. Komunizam je radio na ritmu tamtam, a ja sam rastao na ritmu tutatututa. Iako sam uvjeren da komunizam ima istorijsku šansu. Ne kao boljševizam. Često se pitam u posljednje vrijeme zašto nisam na početku rata ipak otišao u Sarajevo? I pored prijetnji da će me tamo ubiti? Te prijetnje jesu bile realne. Mislim da sam mogao stradati i od Karadžića i od Izetbegovića, kada su pred skupštinom zajedno pripucali od brige da se stvar ne iskomplikuje. Ali to i nije bilo toliko važno. Nisam ja neki strašljiv čovjek. Čini mi se da kolektivni zanos i vjera u mom slučaju više, jednostavno, nemaju privlačnost. I u mom slučaju ne samo u slučaju ovih Čeha, komunizam je poražen od strane egoizma. Naime, egoizam ne trpi komunizam i u toj tuči ovaj drugi gubi, za sada, utakmicu. Godine mlataranja po bijelom svijetu, poznavanje tamošnjeg svijeta i prezir humanizma kao ideologije koji se širi kao zaraza, sve je to bilo presudno u mojoj odluci da snimam film i koliko mogu porodici i prijateljima pomognem. To ne znači da svako đule ispaljeno sa brda na Sarajevo ne odzvanja u meni bolno. Sve se to ograničava na praktični humanizam, pošalji pokoji paket, turi nekom u pismo koji dolar, i to ti je sve. Stavljena je tačka na rat u Bosni. U Parizu su potpisali mir Milošević, Izetbegović i Tuđman. Pritisak na mene nije prestao. Čini mi se kao da svaki mladi Bošnjak mužjak sazrijeva tek kada punim ustima pljune na mene. Kako bi me rado linčovali, pomislim često. I što je najčudnije, među njima prednjači Abdulah Sidran. On se ponaša kao da jedan lik iz proze „Otac je kuća koja se ruši”. Po toj priči je napravljen scenarij i snimljen film „Otac na službenom putu”. Danas mi je palo na um da je Sidran postao sporedni lik iz svojih priča. On je to u stvari uvijek i bio. Dakle Sidranov lik je 1948. stradao zbog ljubavi. Rekao je: – Više volim rusko govno nego američku tortu. Bio je to Vlado Petrović i zbog toga je iz Sarajeva deportovan na Goli otok. Da je to rekao danas, 1995. u Sarajevu, ubili bi ga odmah. Zato što se to na bosanskom jeziku kaže: „Više volim američko govno nego rusku tortu“ i u to malo ko sumnja. Čak i ruski pisci prepisuju svoja djela na engleski, iako ima još onih koji tvrdoglavo pišu na maternjem jeziku. Abdulah Sidran će morati da piše sve ispočetka. Ne samo zbog toga što on više ne piše jezikom na kojem je Vlado Petrović rekao spornu rečenicu. Sidran se ponašao kao sporedni likovi iz njegove literature. Kada su ga za vrijeme opsade Sarajeva pitali, u jeku pokolja sarajevskih Srba pod ravnateljstvom muzičara Cace, zašto ne pomogne svom prijatelju Stevanu Tontiću, on je rekao: – Treba da kopa rovove, što se ne izjasni, zašto šuti, znamo mi da je njemu srce na Palama.

Pročitajte još:PREPLAVILI: Migrantska kriza trese Evropu!Evropa „uzela na zub“ Snup Doga: Šveđani ga hapsili, Italijani mu oduzeli 261.000 dolara

Šta je radio Caco kad nije svirao Vlado Petrović, lik iz literature, stradao je 1948. zbog onoga što je rekao. Život Stevana Tontića je visio o koncu u privatnom logoru sarajevskog muzičara zbog toga što je šutio. Mogao je da strada kao i nekoliko hiljada Srba koji su likvidirani pod ravnateljstvom ovog harmonikaša. A teško je povjerovati da ovi kao Sidran nisu znali šta im rade muzičari kad ne sviraju. Svakome je bilo jasno da je Caco dobio prećutnu ulogu osvetnika za Muslimane poklane u Foči i Prijedoru. Ili su Ševe, kako tvrde borci iz prvih linija i krugovi oko Alije Izetbegovića, poubijale mnogo više Srba u Sarajevu pa su te zločine prebacivali Caci! U vrijeme tih pokolja Sidran je igrao šah u prostorijama Ministarstva unutrašnjih poslova cjelovite i od Ujedinjenih nacija priznate Bosne i Hercegovine. Stevan je kopao rovove, sa mukom se sjećao Sidranovih stihova „prijatelju moga života, bratu Stevanu“, kopnio i na kraju, mršav, kost i koža, pobjegao iz Sarajeva preko Unprofora. Na Palama, gdje mu je, kako je Sidran tvrdio, bilo srce, umalo ga nisu linčovali zbog veleizdaje srpskog naroda. Takođe zbog toga što je šutio i nije doprineo pravednoj borbi srpskog naroda. Danas na Stevanovom slučaju vidim da moja majka nije u pravu kada mi kaže: – Molim te, šuti, ne petljaj se, isti si svoj otac. Šutio ti ne šutio, isto ti se piše. Oni znaju šta ti misliš. Nije to kao u vrijeme Vlade Petrovića kada se najebavalo zbog onoga što ti je na srcu. Danas nema milosti. Kriv si kada glasno ne izgovoriš ono što žele da čuju. Ako šutiš, ti si na neprijateljskoj strani. Ili još gore, ako nisi sa njima, ti si protiv njih. Uvijek su ljudi stradali na Balkanu. Istina, zbog ruskih govana uglavnom. Američka torta je na jelovniku od novijeg datuma. Najviše su stradali kada im se činilo da stradaju zbog svojih govana. I u životu i u literaturi. Abdulah Sidran je stradao malo. Sedamdesetih godina je napisao priču „Otac je kuća koja se ruši“. Zbog rečenice „Više volim rusko govno nego američku tortu“ bio je spreman da strada. Nudio se vlastima da postane neprijatelj, ali je bio odbijen. Nije im odgovarao u toj ulozi. Izvor: Politika