Pravda

Nakon filma „Podzemlje“ pričao sam kao i uvijek po novinama. Negdje sam rekao nešto zbog čega je književnik Nedžad Ibrišimović morao da se useli u moj stan. Toliko ga je iznerviralo moje mišljenje. To je kažu bila kap koja je prelila čašu. Poznajem Nedžada, vozio sam ga u bolnicu kada mu je žena rodila sina Orla. Htio sam da mu se javim radi praktičnih uputstava oko upotrebe novog prostora. Znao sam da mu ne odgovaraju engleski klozeti i svakojaka čuda koja sam navukao radeći po čitavom svijetu. Mislio sam, nije bilo na odmet da mu dam poneki savjet. Posebno zbog toga što znam da je on ranije živio po garsonjerama. Odustao sam kada mi je rođak javio da je Nedžad napravio spisak stvari i obećao da će voditi računa o njima, posebno o knjigama. To je bilo na kraju rata. Pola godine kasnije moj rođak je sreo Nedžada i pitao ga može li doći po knjige. – Nemoj, molim te – rekao je pisac – ja sam se na sve te stvari navikao. Prosto bi mi bilo žao da se tu nešto dira – dodao je on i zagonetno se nasmijao. U tom gradu tvrde da Nedžada ne kači Biltov zakon o stanarskom pravu. Kažu da ni Olbrajtova ne bi pomogla u sprovođenju ovog zakona. Postupak adaptacije je kod Nedžada išao mnogo brže nego kod partizana 1945. Kažu da je Iliji Materiću poslije Drugog rata trebalo i pet godina da navikne na kuću nekih građana koje je Udba istjerala na ulicu. Sidranova šahovska završnica Nekako kada se rat završio, jedna Sarajka koja živi u Parizu čudila se nad mojim slučajem. Vratila se iz Sarajeva i upitala me: – Bogati, šta si to ti njima uradio, pa te toliko mrze? Svi nešto pričaju, a ja nikako da shvatim u čemu je stvar? Onda ja u šali kažem: – Reko sam da više volim rusko govno nego američku tortu. Priča o Vladi Petroviću, liku iz literature, stvar je za antikvarnice. Malo ko danas voli ruska govna. Posebno kada se ona stave nasuprot američkoj torti. Novi jezik koji je rođen u bosanskom ratu stvaraće nove napetosti. Sidran danas tvrdi da je sve u jeziku. Ja se sa tim slažem. Jedino što ne znam ni na svom jeziku, koji smo u gimnaziji zvali srpski, kako se izgovaraju mnoge stvari iz života koje su tekle paralelno sa ratnim stradanjima. Dok su još radili telefoni stvar o mom četništvu nije bila gotova. Bila je u povoju. Kao što ni stvar sa Sidranom kao nacionalnim junakom nije bila zaokružena. Tek dvije godine kasnije on je negdje rekao da ima četnika za jarana. Prvih mjeseci rata on nije izbijao iz Ministarstva unutrašnjih poslova. Uglavnom je igrao šah. Poslije pljačke roditeljskog stana, znao sam da zastave pod kojima ćemo provesti ostatak života Sidran i ja ne mogu biti iste. Ja sam izabrao novu jugoslovensku trobojnicu dok se vijorila kraj groblja na Savini gdje je dva mjeseca kasnije, u Herceg Novom, sahranjen moj otac. Za vrijeme rata Sidran me gađao ruskim govnima gdje je stigao, i to me nije brinulo. Znao sam da igra šah i savladava strah. Brine me što danas bistri novu politiku. Sada priča o mom božjem daru i krivim knjigama koje sam ja pročitao. Tvrdi da bi mene neki čak i grlili po Sarajevu. Prekorno odgovara novinaru „Dnevnog avaza“ koji ga pita da li je meni urođena mržnja prema Bosni i Hercegovini. Sidran mijenja šahovsku kombinaciju, a ja mislim da nije opet ustrebalo povećalo? Nikako da povjerujem, što mi reče jedan razuman čovjek, da bi to mogla biti šahovska završnica. Ti dođeš u Sarajevo, oproste ti rupe u karakteru i drukčije mišljenje. Oslobodiš se pa u nekoj kafani opet braniš svoje mišljenje, što ne može da izdrži neki patriota pa mora da te izbode nožem. Organizacija ubistva, naravno, ne bi bila organizovana u nekoj obavještajnoj službi. Sve bi to narod sam učinio. I ja sam se mnogo prozlio. Više mi odgovara onaj Sidran koji je ravnodušno gledao brata Stevana kako kopa rovove. Ili da mene vidi kao junake njegovih nekadašnjih priča koji izgovaraju besmislene rečenice, kao onaj Vlado Petrović. U trenucima slabosti, Sidran je negdje rekao da ću ja biti najveći gubitnik u ovom ratu. Kako su u međuvremenu stvorene lingvističke razlike, ne znam tačno šta to na njegovom jeziku znači. Nadam se da ne misli bogatstvo u kućama i stanovima koje smo moja porodica i ja ostavili kao babine Muslimansko-hrvatskoj federaciji. Pošto vidi da je meni dosta da budem literarni junak, mislim da on govori o vlastitim dobicima. NJegova, sada već stvarno bivša žena, Sahbaza se, u Zagrebu, povjerila svojoj prijateljici kako su joj Srbi oduzeli grad, a Muslimani muža. To je bilo na početku rata. Srbi su joj na kraju vratili grad, ali Muslimani nisu muža. Rat ga je gurnuo u zagrljaj djevojke iz istočne Bosne. Žena je mlada i rodila mu je sina Irfana. Zato kada psuje Karadžiću majku četničku vjerujem da onom fakinskom stranom Sidrana, u sebi, da ga niko ne čuje, kaže bivšem prijatelju: „Hvala ti, Rašo“. Ne zbog toga što njegova bivša žena tvrdi kako se nikad ne bi domogao mladice da mu nije bilo rata. To je mjera njegove i njene prostote. Iz te prostote on je bježao u poeziju dok je za nju imao municiju. Koliko god je ovaj rat bio nepravedan prema Muslimanima, prema njemu je bio pravedan. Oženio se mladom ženom, dobio sina i postao nacionalni junak. Sve je to postao a da nije napisao jedan ozbiljan roman. Kada se podvuče crta ispod svih Sidranovih slabosti, na kraju ostaje strah kao njegova najjača reakcija na ovaj svijet. To je onaj strah preko koga je ovaj divlji rat mogao da ga ili definitivno dokrajči ili oslobodi. Kod njega se desilo ovo drugo. Rat je njemu skinuo sa vrata svu težinu internacionalnih zadataka. Sve protivrječnosti proizvedene u mirna vremena – rat je razriješio. Prema tom čovjeku rat je bio pravedan.

Pročitajte još:NEOUSTAŠTVO NA PROSLAVI OLUJE: Mladi Hrvati urlaju „Ubij Srbina!“ (VIDEO)JEDINSTVEN: Lovac MiG-31 se može koristiti još najmanje 100 godina

Nove bronzane biste U podjeli između dobitnika i gubitnika u parku kraj Ekonomskog fakulteta, gdje su nekada stajale bronzane biste jugoslovenskih pisaca, izlivaju se bronzane glave novih idola. Neće tu biti Andrića da posmatra prolaznike. Stajaće tu Sidran i ostala elita skrojena po mjeri i potrebama Bošnjaka. Ako stvari budu tekle novom brzinom, pojaviće se Sidranova glava prije nego što umre. Sve su prilike da će se isto desiti i Ibrišimoviću. Tada će sa prozora mog nesuđenog stana u ulici Petra Preradovića 1 u kojem živi Nedžad Ibrišimović moći da uživaju ova dva prijatelja u svojim bronzanim glavama. Gledaće kako se ponašaju mangupi pijanice i golubovi. Ako se ne desi neko sranje, nešto nepredviđeno, zajedno će velikani uživati u svojim spomenicima. Vrhunac zadovoljstva će ipak biti kada Sidran pijan krene kući. Tada će malo veći mangupi, nestašna sarajevska djeca, iz trbuha govoriti: – Halo, pjesnik, akademik, popije li se šta? Oni malo mlađi će ga posmatrati kako ne zna u koji haustor da uđe i stigne do svoga stana. Šapatom će se dječurlija domunđavati: – Evo čika Avde, našeg najvećeg živog umjetnika! Pjesnik će nešto nerazumljivo mrmljati, ali dok ga dječurlija budu vukla za pantalone, on će vjerovati da je bog. Pravi pravcati provincijski gigant. Izvor: Politika (Emir Kusturica)