Rijetko se među srpskim borcima sretne dobar snajperista. Ne zato što su loši strijelci, već što ne znaju da vrebaju. Malo je Srba koji su spremni da čuče, kô svraka, u snajperskom gnijezdu i satima, danima, čekaju. Ko će džudžati u potkrovlju nekog solitera na Grbavici i čekati da žrtva naiđe.
O tome hoćeš li stići tamo gdje si krenuo — u Neđarićima, dijelovima Ilidže, u Rajlovcu, na Grbavici, Lukavici, odlučuje snajperista i Bog. Čekanje ima svoju osnovu u filosofiji islama. Muslimani su u stanju, ne danima, ne nedjeljama, već godinama da čekaju. Ortodoksi ono što hoće, hoće odmah, ne pitajući za cijenu. Na posljednjem spratu s vremena na vrijeme odjekuju pucnji. „Ali ih seli na ahiret. More, otvorila je ova naša Ana agenciju ‘Sarajevo—Ahiret trans’. Samo im dženaze po Butmiru organizuje.” Snajpersko gnijezdo je tačno iznad naše sobe. „Koliko ova radi!” — kažem Vladi Grku, što leži pijan, sa blatnjavim cipelama na uredno zategnutom Zoljinom krevetu, pokriven opranim ćebetom. „Ima zbog nje glave da zijanimo. Tražeći snajperistkinju izbušiće nas ovdje.” „Pa jes, majku mu, vidiš koliko smo im blizu”, zabrinuo se Vlada i krenuo da ustane. Samo što je ustao, metak niotkuda, probi dasku, i pored njegove glave, podbule od pića, kao da je u košnici noćio, udari u zid sobe. Vlada se sruši u krevet. „Jebeš ti to! Lepo sam ja rekao da jutros neću da ustajem iz kreveta.” Muslimani su gađali snajperistu, Anu. Anu iz Alipašinog polja. Viđam je ponekad u hodniku. Kratko ošišana, u širokoj šoferskoj jakni, tri broja većoj, u maskirnim pantalonama, i patikama, oborene glave, promiče mračnim hodnicima „Terme”. Provela je tri mjeseca u javnoj kući muslimanskih boraca. Otkada je razmijenjena, ona, nekad prvak Bosne u gađanju malokalibarskom puškom, ne silazi sa krova „Terme”. Mnogo puta sam poželio da se popnem na krov „Terme”, da vidim Anu dok puca. „Nemoj ni slučajno to da radiš”, upozorava me Dragan iz vojne policije. „NJoj je dosta nje same.” I priča mi o Ani, njegovoj komšinici, Ani iz Alipašinog, snajperisti. NJu je za javnu kuću odabrala profesorica Munavera. Počelo je godinu dana pred rat, na času književnosti, kada je Munavera rekla da NJegoša neće da im predaje jer on veliča istrebljenje, istragu muslimana. Nije mogla da ćuti pred tom ženom uspijenih usana, s velikim naočarima, vječito zabrađenom. Ženom koja nije mogla da sakrije mržnju prema Srbima. A svi su znali da je Srbin otac njenog djeteta. Sa osnivanjem SDA, Munavera je ušla u glavni odbor. Po nju su dolazila velika crna kola. Hodala je gradom okružena nabildovanim momcima u trenerkama, sa zelenim beretkama. Mjesec dana nakon izbijanja rata odveli su Aninog brata. Dva dana kasnije, došli su po nju. „NJu je zapisala Munavera, vodite je!” — rekli su. Ne sjeća se bola. Ne sjeća se lica. Ne, nisu je tukli. Nije plakala. Vjerovala je da sve to mora proći. A onda su joj u sobu uveli oca i brata. Brat je imao osamnaest godina. Vezali su ih lisicama za radijator. Ređali su se na njoj pred njima.
Čitajte kolumne Nebojše Jevrića:Nebojša Jevrić: Bik autonomašNebojša Jevrić: Oluja koja traje
Nije izišla preko zvanične razmjene. Izvukli su je Dragan i prijatelji njenog brata. Dali su za nju pet muslimanki. Od tada je ovdje. Nosi snajper. Nekada je bila najbolja u školskoj streljačkoj družini. Želi da bude daleko od ljudi. Iz sobe silazi rijetko. Spava tu, u potkrovlju, u vojničkoj vreći, na madracu punom gelera. Na zidu sobe drži sliku brata, zatvorenog u Trčadinu. O majci već mjesecima ne zna ništa. Vrata od sobe minirala je kašikarom. Zbog njihovih, i zbog naših. Milan Fuga, profesor muzike bez zaposlenja, često je, sjedeći u hodniku, svirao usnu harmoniku. Ona se pravila da ne čuje, ali kad bi god prošao pored nje, Fuga se smijao. Potukao se sa Kizom Triperom zbog nje. Kod ubijenog muslimana iz Visokog, Kiza je našao — bon za javnu kuću. Taj bon za posjetu javnoj kući su kao nagradu dobijali najbolji muslimanski borci. Pričamo o Ani, Ani iz Alipašinog, koja sije smrt među muslimanima, a Kiza Triper: „Mene interesuje da li kod nje još važe ovi bonovi. Fuga, je l’ možeš da je pitaš?” Fuga ga je nokautirao. Izvadio je nož i htio da ga zakolje. Jedva su ga izbavili. Kuvarice su to ispričale Ani. Na kraju se i Ana iz Alipašinog nasmijala. Dobar je borac Milan Fuga. Od Plitvica je na ratištu. Ratovao je u zapadnoj Slavoniji, ranjen u Mašićkoj Šagovini, jedva se izvukao u Čepikućama, učestvovao je u probijanju koridora. Uvijek se smije i svira usnu harmoniku. Često odlazi u mrak. Nosi hekler s prigušivačem, nož, bombe. Dok je Ana bila na ručku, ušao je u njenu sobu. Skinuo je kašikaru i ostavio joj cvijeće. Nije je sačekao. Vratio je kašikaru na mjesto i otišao s izviđačima. Sutradan je pitao može li da pogleda teren sa njenog prozora. Prvi put se, poslije mnogo mjeseci, smijala. I on se smijao. Sjedio je na stolu i svirao joj pjesmu koju je naučio od kozaka, dobrovoljca, u Drnišu. Skinuo je upaljač kašikare i dopunjavao polako bombu plastičnim eksplozivom. „Tako je tri puta jača”, rekao je. Iz madraca je vadio gelere, jedan po jedan. I slagao na gomilu na stolu. Poželjela je, poslije mnogo vremena, da ne bude sama. Sutradan ga je pozvala da dođe. Došao je kasno. I donio rakiju, sir, cigare. Zaspali su umorni, pred zoru. Sunce je već bilo visoko, kada se probudila. Pored nje je ležao nag muškarac. Muškarac kome nije vidjela lice. Vidjela je samo njegov obrezani ud. Vidjela je prste, pipke koji se približavaju iz tame, bila je opet u podrumu, na Alipašinom polju, čula glasove na arapskom, osjetila težak i strašan bol u utrobi. I počela je da puca iz zapljenjenog mađarskog kalašnjikova. Pun okvir. Svih trideset metaka. Tijelo je odskakalo od madraca. Nije bilo nikog da joj kaže da je dobrovoljac Milan Fuga, profesor muzike, bez zaposlenja, junak sa Trpinjske ceste, iz Krajine, sa hercegovačkog ratišta, imao fimozu. Da je zbog toga morao da bude obrezan.
Pročitajte još ratnih reportaža Nebojše Jevrića:Ratna reportaža: Bokanovi dobrovoljciRatna reportaža: Teške su sarajevske magleRatna reportaža: Ni jednog muškarca, žene na Ilidži ne smiju pustiti u krevet dok koridor ne bude probijen
Izvor: Pravda/Nebojša Jevrić
