Pravda

I dvadeset godina kasnije, 2012. i 2013. godine promenu imena u Osijeku zatražilo je 416 osoba. Kako navode hrvatski portali, devedesetih godina nije bilo ugodno biti Srbin u Hrvatskoj i dolazilo je do masovnih promena ličnih podataka i pokrštavanja. „Telegram“ navodi svedočenje dugogodišnjeg kulturnog radnika iz grada na istoku Hrvatske koji je morao da promeni ime devetogodišnjem sinu, jer je bio izložen neizdrživom pritisku vršnjaka, kao i uvredama. „Tešili smo ga, ali kad je nakon nekoliko dana na ulaznim vratima zgrade osvanuo kompjuterski odštampan list papira na kojem je stajalo ime moga sina i pisalo da je Srbin, supruga i ja odlučili smo da mu promenimo ime. Tako je naš sin dobio novo ime – jednog od hrvatskih knezova. Ali kad smo nakon nekoliko godina tražili izvod iz matične knjige rođenih, uz njegovo novo ime, stajala je i opaska o ranijem, starom imenu“, navodi ovaj izvor. Muška osoba iz jednog slavonoskog grada po majci hrvatske, a po ocu srpske nacionalnosti, mali privatni preduzetnik, odmah se julu 1991. godine uključila kao dobrovoljac u Zbor narodne garde i u uniformi hrvatskog vojnika provela celi rat. NJegova mati krišom ga je krstila u katoličkoj crkvi i tada je dobio ime koje danas nosi. Ali, sve to mu nije pomoglo, pa je njegova radnja, kao i mnoge druge srpske, dignuta u vazduh. Dok su, devedesetih, na istoku Hrvatske tamošnji Srbi svoja imena i prezimena menjali u hrvatska, u Dalmaciji, gde su Dušani uglavnom postajali Duje, neki Srbi bili su skloniji da njihova nova prezimena zvuče italijanski. Jedan poznati doktor iz grada na Jadranu, koji se ranije prezivao Stojnić, uzeo je italijansko prezime, ali je vodio računa da podseća na staro, srpsko, koje je promenio. Zbirnih podataka koliko je hrvatskih građana prvih poratnih godina zamenilo ime i prezime nema, ali su procjene da se radilo o desetinama hiljada, navodi portal. „Nepodesna“ imena i prezimena nisu se menjala samo u ratom zahvaćenim područjima, nego i u Varaždinu gde rata, izuzev desetak dana borbi za zauzimanje tamošnje kasarne, nije ni bilo. Ipak, samo 1992. godine u tom gradu podneseno je 120 zahteva za promenu imena. Zvati se Jovan, Čedo, Dušan, Nebojša, Branislav ili Vojislav, a posebno Slobodan, ili se prezivati Jovanović, Opačić, Savić, a naričito Milošević, tih godina nije bilo nimalo ugodno. Početkom devedesetih sprovođene su temeljne čistke u policiji, sudstvu, carini, državnim medijima, obrazovnom sistemu, u određenoj meri i u zdravstvu i drugim javnim službama. Počelo je i uklanjanje i miniranje spomenika i partizanima iz Drugog svjetskog rata, koji ni do danas nisu restaurirani. „Mini kulturna-revolucija“, koja je tih godina harala Hrvatskom, dovela je do izbacivanja ćiriličnih knjiga, a ponegde i do njihovog uništavanja, uglavnom u bibliotekama duž jadranske obale. U paraniočnoj želji za promenama menjana su čak i imena jela! Tako kultni, nadaleko poznati vukovarski restoran „Tri vrške“, danas nosi naziv „Vrške“, kako ono „tri“ ne bi asociralo na tri podignuta prsta. Nisu samo Srbi menjali imena i prezimena: činili su to i Bošnjaci, posebno o u vreme hrvatsko-bošnjačkih sukoba u BiH i u prvim godinama iza toga.

Pročitajte još:Kusturica: Nama treba jedna srpska televizija poput „Russia Today“DA LI PRELAZE „CRVENE LINIJE“: Sastanak premijera Srbije i „premijera Kosova“

Izvor: SRNA