Pravda

Piše: Emil Vlajki Ove je godine scenario bio isti, ali je broj srpskih glasova bio daleko veći od uobičajenog, što je kod muslimana izazvalo neviđeno, vrlo agresivno ponašanje. Ali je panika jednako zahvatila i američku „međunarodnu zajednicu“ kojoj bi srpska Srebrenica mogla srušiti dio stvorene mitologije o srebreničkom genocidu. Da bi se shvatila stvorena panika i neviđeni međunarodni pritisci koji su ovih dana zapalili BiH, pogledajmo što je u igri u vezi iskonstruiranog svjetskog mita. Agresija na srpski narod je započela početkom devedesetih godina prošlog vijekai nije bila samo fizičkog, već i duhovnog karaktera. Naime, u današnje doba američke mondijalizacije i hipokrizijskog isticanja «prava čovjeka», pravila igre ovakve hipokrizije određuju da duhovna agresija uvijek prethodi fizičkoj. Srbi su, dakle morali biti demonizirani prije nego što se nastojalo da budu uništeni fizički. U taktičkom pogledu, a pošto su glavni svjetski mediji bili u rukama agresora, bilo je lako izmisliti i difuzirati niz neistina o srpskom narodu: «logori smrti», «logori za silovanje», itd. Ali agresor koji je bombama zasuo Srbe, znao je da su te (većim dijelom) laži bile kratkotrajne prirode koje će se lako razotkriti i koje će svjetsko mnijenje lako zaboraviti. Pošto je uništavanje Srba zamišljeno kao dugoročno, trebalo je pronaći neku zlokobnu metaforu kojom će se za sve vijeke vjekova okarakterizirati srpsku naciju kao zločinačku, genocidnu, i koja će opravdati sve moguće daljnje rušilačke akcije Zapada protiv tog naroda. U tom je smislu, prvo pokušano sa masakrima na sarajevskim tržnicama. Ali, to je bilo traljavo izvedeno. Neki zapadni mediji su se oteli kontroli i dekulpabilizirali Srbe, a postojali su i tajni izvještaji sa terena pisani od strane UNPROFORA i upućivani Ujedinjenim nacijama, gdje je bilo jasno naznačeno da srpske krivice u tim masakrima najvjerojatnije nije ni bilo. Onda su američki centri za psihološko ratovanje isplanirali Srebrenicu. Plan je bio kompleksan i dugoročan. Trebalo je to područje proglasiti «zaštićenom zonom», dići medijsku buku oko nemogućih uslova života u tom gradu, dozvoliti Srbima osvajanje ostalih «zaštićenih zona», koncentrirati više hiljada muslimanskih boraca u tom «demilitariziranom» području i, konačno, uvjeriti rukovodstvo u Sarajevu da Srebrenicu, bez borbe, treba predati Srbima.  Računica američkih «psi-ratnika» bila je jednostavna. Srbi će se vjerojatno osvetiti jednom dijelu Orićevih bandi koje su bile napravile pravi pokolj Srba u mjestima oko Srebrenice, jedan dio muslimanskih boraca će izginuti u proboju, jedan će dio biti zarobljen i zatvoren, dio muslimana iz Srebrenice je već bio mrtav, tko zna na kojim bojištima, a izvjestan broj će biti i zločinački pogubljen. Sve u svemu, skoro je izvjesno da masakra u obimu koji mu se pripisuje, (6-8 000) nije bilo, ali su zato bile stvorene sve medijske pretpostavke za socijalnu konstrukciju srebreničke tragedije. U tom kontekstu, faktički masakr, u stvari, nije ni bio potreban. Američka operacija duhovnog masakra nad Srbima je uspjela van očekivanja. Srbi su prihvatili «trojanskog konja» (ili «danajski dar»), neoprezno (nemedijski) se ponijeli nakon ulaska u Srebrenicu, napravili izvjestan realan zločin i dozvolili zapadnoj propagandnoj mašineriji da se razmaše.  Mada su dokazi za srebrenički genocid bili i ostali traljavi, propagandni ratno-politički kompleks SAD-a je učinio svoje. Srebrenica je postala jedan od najvećih mitova dvadesetog stoljeća. Srbi su bili optuženi za najstravičniji masakr počinjen u Evropi nakon Hitlerovih vremena. Sve zločinačke akcije, laži i agresije izvedene protiv srpskog naroda od strane «međunarodne zajednice» su time počele dobivati legitimitet. Srebrenica, neprekidno-periodično nametana od strane medija, je postala halouinski «fakat».  Ušla je u anale međunarodnih institucija, u video igre, u školske udžbenike, u pisane antologije o svjetskim genocidima, počele su se osnivati asocijacije za zaštitu i političko-pravnu rehabilitaciju srebreničkih žrtava, financirani su, u tom pogledu, programi i spomenici (mezarje) od strane međunarodnih institucija za što je potrošeno više stotina milijuna dolara, a Haški tribunal već deceniju zasniva svoje navodno «moralno» postojanje na srebreničkoj tragediji. Mit Srebrenice je proradio u toj mjeri, da su ljudi na Zapadu dobili Pavlovljeve uslovne reflekse: čim im se kaže riječ 'Srbi', oni odmah pomisle na Srebrenicu, i obratno. Sada je mnogo jasnije zbog čega su se Bošnjaci i Zapad toliko uzbunili i pretvorili srebreničke općinske izbore bez incidenata u halouinsko antisrpsko divljanje. Srpska kontrola Srebrenice bi obilježavanje srebreničke tragedije svela na realne, ne-mitske okvire. A to bi pomutilo glavni cilj „međunarodne zajednice“ i Bošnjaka: političko uništenje Republike Srpske, te dovođenje BiH, a i Srbije u krilo NATO-a. Jer je sasvim izvjesno da bi uništenje herojske, „tvrdoglave“ Republike Srpske istovremeno značilo i identitetsko uništenje Srbije. Na terenu je situacija kristalno jasna. Prednost u broju glasova srpskog kandidata za načelnika općine Srebrenica je tolika da tu, ovog puta, ne pomažu nikakve vreće iz inozemstva! Da, ali! Političko brojanje glasova nije u amer-bošnjačkoj interpretaciji jednako matematičkom. Bošnjački  članovi Izborne komisije Srebrenice traže da se postojeće vreće prebace na ponovno brojanje u Sarajevo, što je po Zakonu o izbornom postupku neregularno! Nadaju se da će prilikom novog brojanja jedan dio srpskih glasova nestati, a ono što ostane bit će kompenzirano „Djeda Mraz“ vrećama iz inozemstva, pa će Srebrenica ostati bošnjačka! Nažalost, ima mnogo šanse da se upravo to desi! Da bi se pritisak u tom smislu pojačao, Predsjednik vlade Srbije je upravo, petog listopada, najavio sankcije Republici Srpskoj! Ona ne samo da je organizirala „nezakoniti“ referendum, već se postojeća vlast drznula da dobije upravo održane izbore u velikom stilu i da potpuno uništi takozvani, opozicijski, pro amer-bošnjački 'Savez za Promjene'. A to se, jasno je svakome, ne prašta! Što će na kraju biti, vrag bi ga znao, jer je on tu jedini kompetentan. Možda će Amer-Bošnjaci uspjeti da u svjetsku duhovnu baštinu uvedu nov, revolucionaran, ne-matematički način brojanja izbornih glasova; ne bi bilo prvi put! A možda će se, kako se sada mnogi Srbi nadaju, sve dobro završiti. Bilo ovako ili onako, jedno je sasvim sigurno: Demonizacija Srba, sa sankcijama koje će ubrzo uslijediti, a čiji je konačni cilj uništenje Srpske, nastavlja se punom parom. Bože pravde!

Izvor: Pravda