Pravda

Piše: Predrag Ćeranić To što je tokom američke predizborne kampanje u Sarajevu održan miting podrške Hilari Klinton, a ubrzo zatim u Republici Srpskoj, u Istočnom Sarajevu, kontramiting, odnosno miting podrške Trampu, govori ne samo o dubini podjela već i o nadanjima, očekivanjima i strepnjama Srba i Bošnjaka u BiH. Po okončanju izbora kod Srba preovlađuje opuštenost, uz često naglašavanu konstataciju „samo nek nije ona došla“. Kod Bošnjaka, preciznije rečeno u bošnjačkom političkom establišmentu, nakon pobjede Trampa vlada potištenost i nesigurnost. Zašto je to tako? Odnos Klintonovih prema Srbima je poznat, ali ratoborni lobi koji je gurao Hilari ne bi donio dobro nikome na Balkanu. Ona bi na Balkanu potpalila novi ratni plamen, a na Bliskom istoku američke trupe u njenom mandatu bi se otvoreno sukobile s Rusima i „igranci“ ne bi bilo kraja. U dugoročnoj perspektivi ne bi ćutalo ni nuklearno oružje. U tom geopolitičkom miljeu na Balkanu se stvari ne bi odvijale kako se to na prvi pogled čini sarajevskoj političkoj sećiji. U današnjim okolnostima nema brzog rata, blickriga, poput hrvatske „Oluje“. Balkan bi planuo po vjerskom i nacionalnom šavu, a podrška velikih ne bi izostala nijednoj od sukobljenih strana. Ali, gluvo bilo. Hilari nije prošla. U sarajevskoj štampi još se može čuti topot želje da republikanski elektori budu „papci“, što je u veseloj bh političkoj sceni postao sinonim za stranačke preletače sa jedne na drugu stranu, i umjesto za Trampa glasaju za Hilari. Mediji se hvataju za svaku slamku koja ukazuje da sve ipak nije gotovo i da bi Hilari ovako-onako mogla ušetati u Bijelu kuću. Ali, stvari stoje drugačije. Bojazan Bakira Izetbegovića da bi s Trampom sve moglo krenuti naopako nije bez osnova. Trampov izrazito negativan odnos prema radikalnim islamskim ideologijama – u koje se ubrajaju ne samo Islamska država i Al Kaida već i Muslimansko bratstvo – je opštepoznat. Tramp je tokom izborne kampanje često ukazivao da su sponzori njegove suparnice isti oni koji finansijski podržavaju Islamsku državu – Saudijska Arabija i Katar. Izjavljivao je da će sve učiniti da se Muslimansko bratstvo napokon nađe na američkoj listi terorističkih organizacija. Nije slučajno egipatski predsjednik El Sisi bio prvi koji je Trampu čestitao na pobjedi, a Tramp mu zauzvrat najavio posjetu nakon predsjedničke inauguracije. S druge strane, poznata je i naklonost Hilari Klinton Muslimanskom bratstvu. Lakomisleno je prihvatila plan da se na Bliskom istoku stvori više sunitskih država pod ideološkom kapom Muslimanskog bratstva, a uz finansijsko sponzorstvo Katara i Saudijske Arabije. Bratstvo je bilo planirano i kao novi kroj za terorizam na Balkanu, jer su Islamska država i Al Kaida postale suviše rogobatne i ozloglašene organizacije da bi balkanski suniti stali pod njihove zastave. El Sisi je u kolijevci Muslimanskog bratstva, drevnom Egiptu, ovu organizaciju proglasio terorističkom, a za njenim glavnim ideologom Jusufom Karadavijem raspisao međunarodnu potjernicu. Karadavi je, naime, nakon tzv. Arapskog proljeća sa saradnicima emigrirao najprije u Katar, a potom u Tursku, gdje i dalje uživa Erdoganovu zaštitu. Nemiri u Egiptu – nastali nakon svrgavanja Morsija a kojima je Karadavi direktno rukovodio – odnijeli su stotine života. U Sarajevu je Karadavi bio rado viđen gost. Promovisane su mu knjige, ukazivane brojne počasti, a Bakir Izetbegović ga je jednom prilikom primio u zgradi Predsjedništva BiH. Tu se Izetbegović sa Karadavijem i njegovim saradnicima fotografisao sa četiri podignuta prsta, što je znak pripadnosti Muslimanskom bratstvu. Internetom još cirkuliše, za Izetbegovića danas vrlo neugodna fotografija. Međutim, nije samo u Sarajevu prisutan strah od Trampa. Nakon 20. januara biće veoma živo u EU. Još tokom izborne kampanje Trampovi promoteri sastavili su listu političara iz EU za koje žele da odu s vodećih mjesta. U pitanju je i Merkelova. Trampov tim od EU, prvenstveno od lidera Britanije i Francuske, očekuje da shvate kolike su posljedice njihovog insistiranja da SAD bombarduju Libiju i intervenišu u Siriji kako bi se svrgnuli Gadafi i Asad. Treba imati u vidu i činjenicu da Tramp vraća na scenu pojedine stare vukove iz doba administracije DŽordža Buša. Oni bi imali zadatak da organizuju i prate funkcionisanje administracije te raznih kongresnih i senatskih odbora i pododbora. Iako će se Tramp osloniti na Volfovicevu doktrinu i nastojati da SAD ponovo postanu vodeća globalna sila, dio o neutralisanju i sprečavanju rasta Rusije će vjerovatno revidirati, ili se to bar neće javno isticati. Tramp će morati da „zakrpi“ neke probleme u oblasti finansija jer su se korporacije, zahvaljujući Rokfeleru, Rotšildu i Sorošu postavile iznad nacija, pa ih je Obamina administracija morala servisirati i voditi ratove shodno njihovim željama i finansijskim interesima. Zbog kova ljudi koji će činiti Trampovu administraciju, EU će se morati mijenjati ili će se raspasti. Politike NJemačke i Francuske nisu po Trampovom ukusu, i on cijeni da ove zemlje vrše negativan politički i finansijski uticaj na ostale članice EU. Tramp nema obaveza ni prema jednoj fondaciji, ni prema arapskim parama, ni prema bilo kojim političkim uticajima. Stoga je strah od Trampa prisutan ne samo u Sarajevu već i kod mnogih lidera evropskih zemalja. Nagovještaj političkog zaokreta je vidljiv. Više ništa neće biti isto. Novi američki predsjednik će nastojati da ojača američku privredu, a stil koji će manifestovati u upravljanju zemljom vjerovatno će priličiti korporativnom menadžmentu, jer će Tramp Amerikom upravljati kao velikom kompanijom. Rušenje država i njihovih lidera radi „izvoza tenkovske demokratije“ ostaće karakteristika Soroševog doba, odnosno perioda kada je ovaj američki multimilijarder imao izuzetan uticaj na spoljnu politiku SAD i širom svijeta kreirao obojene revolucije protkane crnom bojom. Sudeći prema posljedicama koje je ostavio za sobom, crno je bila Soroševa omiljena boja. Ali osjećanje koje i kod Soroša preovlađuje nakon izbora je strah od Trampa. Izvor: Fond strateške kulture