Pravda

Vest da je pripremno ročište održano 2. februara i odgođeno za 16. mart kako bi se optuženima dostavila tzv. pouka o pravima, prenelo je tek nekoliko medija u Hrvatskoj, dok srpski mediji ovom događaju nisu poklonili nikakvu pažnju. Optužnicu protiv Martića i Čeleketića zbog "osvetničkog raketiranja hrvatskih gradova nakon vojno-redarstvene akcije Bljesak", zagrebačko Županijsko državno odvjetništvo podiglo je još u januaru 2003. U napadima na Zagreb raketama "orkan" 2. i 3. maja 1995. koje je, prema navodima optužnice, naredio Martić, a izveo Čeleketić, poginulo je sedam osoba, a veći broj ih je povređen. Raketiranje je izazvalo i veće materijalne štete u središtu Zagreba. U granatiranju Karlovca 1. i 2. maja i u raketnom napadu na Jastrebarsko 3. maja 1995, prema navodima optužnice, "samo slučajem" nije bilo poginulih. Hrvatska je za Martićem izdala "evropski nalog za hapšenje" da bi mu se sudilo i za raketiranje Karlovca i Jastrebarskog. Međutim, Estonija je odgovorila da ne može odobriti Martićevu predaju jer se prema Rezoluciji 827 SB UN zatvorske kazne izdržavaju izvan područja bivše Jugoslavije pa UN nisu odobrile da bude izručen Hrvatskoj dok izdržava kaznu u Estoniji. Zbog toga su, zaključilo je u junu prošle godine vanraspravno vijeće ŽS u Zagrebu, ispunjeni svi uslovi da se Martiću sudi u odsutnosti. Čeleketiću je još 1997. namenjen pritvor i za njim je raspisana međunarodna poternica, ali budući da Srbija svoje građane procesuirane za dela ratnih zločina ne izručuje Hrvatskoj, vanraspravno vijeće ŽS u Zagrebu smatralo je da su se ispunili svi uslovi da se i njemu sudi u odsutnosti. U Zagrebu su u pravu kada tvrde da su Martić i Čeleketić naredili ispaljivanje raketa na pomenute gradove, ali ne iz osvete već kao opomenu da Hrvati obustave svoju akciju, i ne nakon, kako se tvrdi u optužnici, nego u toku izvođenja hrvatske agresije na tada Srpsku autonomnu oblast Zapadna Slavonija, u vreme kada je ta oblast bila pod zaštitom UN (Sektor "Zapad"), što je samim tim čini protivpravnom. Martić i Čeleketić, kao najodgovorniji u SVK, postupili su u skladu sa opšte prihvaćenom strategijom odbrane RSK, sa kojom su i zvaničnici RH kao i predstavnici Unprofora bili upoznati mnogo pre akcije "Bljesak", a koja je glasila da će SVK, ako bude napadnuta RSK, uzvratiti gađanjem ciljeva po dubini agresora. U akciji "Bljesak", prema "Veritasovim" podacima, poginule su ili nestale 283 osobe, uključujući 114 civila i 11 milicionera. Među žrtvama je 55 žena, 11 lica do 18 i 73 preko 60 godina starosti. Srpska imanja i pravoslavni hramovi su opljačkani, opustošeni i uništeni. Oko 4.500 pripadnika SVK bilo je zarobljeno, od kojih je mnogima suđeno i osuđeni su za razne ratne zločine, dok je ostali narod "pobegao" u Srpsku i Srbiju spasavajući gole živote. Od oko 15.000 žitelja, koliko ih je do  "Bljeska" živelo u SAO Zapadna Slavonija, danas ih na tom području živi tek oko 1.500, uglavnom starijih, dok su se ostali rasuli po svetu. Navedene činjenice bile su poznate i haškom tužilaštvu, koje nikada nije otvorilo intenzivnu istragu ovog zločina, kao što ni SB UN nikad nije Hrvatskoj uveo kaznene sankcije zato što je kao članica UN izvršila agresiju upravo na zaštićenu zonu organizacije kojoj je i sama pripadala. Istine radi, pred nacionalnim pravosuđima Hrvatske, Srbije i BiH pokrenuto je nekoliko krivičnih postupaka, ali su završili ili su još uvek u pretkrivičnoj ili istražnoj fazi. Ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriterijumu međunarodni i nacionalni sudovi procenjuju ko i kada krši zakone i običaje koji regulišu vođenje rata? U traženju odgovora i mediji bi i te kako mogli pomoći. Naravno, ne ćutanjem.