Pravda

Izjave aktuelnog ministra kulture Zlatana Hasanbegovića da sadašnja hrvatska država baštini vrednosti domovinskog rata, a da je "antifašizam samo floskula", stavljanje u izgled formiranja "spiskova nepoćudnih", samo su dolile ulje na vatru i unele dodatni nemir kod manjinskih nacionalnih i političkih grupa. Pismo predsednika Srpskog narodnog veća Milorada Pupovca odaslato na ključne institucionalne adrese, u kojem, tražeći zaštitu demokratskih vrednosti, upozorava na zabrinjavajući porast ksenofobije, nikoga nije iznenadilo. Pri tome, nema dobronamernih, objektivnih posmatrača prilika u regionu koji stav zvaničnog Beograda ne ocenjuju kao politički krajnje odmeren, delikatan i saobražen potrebi smirivanja izlišnih tenzija. Ovo utoliko pre što se premijer Vučić ni na agresivne izjave prethodnog hrvatskog premijera ("...šaraj malo!") nije obazirao, što ih je ili prećutkivao, ili ublažavao, imajući vazda na umu strateški cilj sadašnje vlade – mir i prosperitet na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Upravo iz tih razloga, neke izjave velikog evropskog pisca Slobodana Šnajdera, iznete u intervjuu "Novom listu", moraju, u najmanju ruku, izazvati nedoumice, pa i nevericu. Jedan od najuglednijih hrvatskih dramskih pisaca, koji je nedavno bezmalo mesec dana boravio u Beogradu i svoju posetu okrunio lucidnim razgovorom upravo za "Politiku", retorski se u pomenutom intervjuu pita: "Nisu li ministra kulture (Hasanbegovića – Ž. S.) dosad najgorljivije pozdravili službeni Srbi?" Ako je mislio na „službenu” srpsku manjinu, čije je raspoloženje najbolje opisao Milorad Pupovac u navedenom pismu, onda je izvesno da se teza o "gorljivom" ushićenju tamošnjih Srba može shvatiti kao čisti – cinizam! Šnajder, štaviše, govori i o širim istorijskim kontekstima: "Mađarska desnica nikada nije k srcu primila Trianonski sporazum, tu krpicu versajskog aranžmana iz 1920, to jest nikada nije odustala od teritorijalnih pretenzija spram Hrvatske. O službenoj Srbiji s njezinim velikosrpskim snatrenjima da se i ne govori." Zašto se poseže za obmanama koje mogu rasplamsati desničarska "snatrenja" i na jednoj i na drugoj strani? Službeni Beograd nikada nije vodio miroljubiviju i utilitarniju spoljnu politiku, u kojoj se ipak izražava smotrena briga za sudbinu svojih sunarodnika u rasejanju. Ovakve izjave i vode u radikalizam prema kojem se, navodno, ni jedan Hrvat nikada neće suočiti sa sablasnom NDH. Ipak, ni to nije tačno. Daleke 1989. godine Stanko Lasić je u svojoj znamenitoj "Krležologiji" zapisao otrežnjujuće reči: "Nezavisnu državu Hrvatsku smatram jednom od najvećih tragedija hrvatskog i srpskog naroda. Uzalud tražim u sjećanju svog naroda razdoblje koje bi se moglo mjeriti s onim što su mu donijeli Pavelić i njegova družba. Odgovornost za tu tragediju pada, naravno, na ustaško vođstvo, ali ja se neću skrivati iza te lake ispričnice." Lasić, koji je u međuvremenu prošao kroz razne teorijske preobražaje, pa i konverzije, otišao je u III tomu i korak dalje: "Ako nismo samo mi hrvatski narod, nego je to i Pavelić, tada to znači da smo dio jedne cjeline u kojem je zlo-zvano-Pavelić stvarno i moguće." U pravu je Slobodan Šnajder kada ironično tvrdi da je nacionalistički govor jedan jezik posvuda i da je nacionalistička internacionala jedna od retkih planetarno funkcionišućih. Nije u pravu nimalo kada "službenom Beogradu" imputira velikosrpske teritorijalne pretenzije i netoleranciju, ili "gorljivu" radost "službenih Srba" povodom izjava zvaničnog hrvatskog ministra kulture. Tu je veliki pisac u ozračju čistog – "snatrenja". Na sreću!