Pravda

Piše: Emil Vlajki Internacionalni sud za ratne zločine počinjene u Jugoslaviji, ili Haški Tribunal (Tribunal), postavljen je kao nastavljač Nirnberškog suda. Ali se do sada pokazao kao orvelijanska karikatura koja djeluje na osnovu pretpostavke da su sve stranke u jugoslavenskom sukobu krive za zločine, ali da su Srbi daleko više krivi od ostalih.

Naravno, kada se Srbi ubijaju, onda to za Tribunal uopće nije važno. Što je sa zločinima počinjenim od pilota koji su namjerno gađali i ubijali civile u Jugoslaviji? Evo odgovora od SAD republikanca Lester Munson-a iz International Relation Committee-a:
„Prije ćete vidjeti zgradu UN rastavljenu ciglu po ciglu i bačenu u Atlantik nego da vidite NATO pilote pred sudom Ujedinjenih Nacija." 2. juna 2000., glavni tužilac Tribunala Karla del Ponte, izjavila je da nije bilo nikakve osnove za otvaranje istrage oko NATO bombardiranja Srbije prilikom konflikta na Kosovu.
Ona je izjavila pred Vijećem Bezbjednosti UN da, iako smatra da je NATO činio greške tokom svoje 11 tjedana duge kampanje (od marta do juna 1999.), ona je zadovoljna jer nije bilo namjernog gađanja civila. Širom svijeta tisuće intelektualaca optužilo je Klintonovu administraciju i NATO za agresiju na Jugoslaviju i za ubijanje srpske populacije. I što onda? Poznato je da su SAD glavni izvor financiranja UN-a i Tribunala. Portparol NATO-a Jamie Shea bio je upitan 17-og maja 1999., što bi se desilo kada bi NATO bio izveden pred Tribunal. On je odgovorio: „Kao što već znate, bez NATO zemalja ne bi bilo ni Međunarodnog suda pravde, niti bi bilo Tribunala jer su to upravo zemlje koje su uspostavile ova dva suda, koje ih financiraju, i koje na dnevnoj bazi održavaju njihovu aktivnost. Mi smo ti koji održavamo internacionalno pravo pa ga, samim tim, ne možemo kršiti." Ne može biti jasnije. Formalno, Međunarodni sud za suđenje osobama koje su odgovorne za ozbiljno kršenje internacionalnog humanitarnog prava počinjenog na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991, bio je ustanovljen 1993 od Vijeća Bezbjednosti na osnovu člana VII Povelje UN. Taj prijedlog SAD-a se prihvatio u trenutku raspada SSSR-a kada je na čelo Rusije došao američki poslušnik i alkoholičar Jeljcin, i želje Kine da po svaku cijenu prodre na zapadno tržište. Drugim riječima, prestanak balansa snaga na svjetskom nivou i uspostavljanje monopola vlasti u svijetu od strane SAD-om predvođenih zapadnih zemalja, uništio je uravnoteženi međunarodni pravni poredak. Od tog su časa, suštinski i praktično SAD i njeni instrumenti: NATO i „međunarodna zajednica", mogli raditi što su htjeli. Mnogi su osporili legitimitet tog ad hoc suda tvrdeći da Vijeće Bezbjednosti nema nikakve nadležnosti za tako nešto, da, također u Hagu, međunarodni sud te vrste već postoji, da odluka Vijeća Bezbjednosti nije izglasana od Generalne skupštine UN-a, te da Vijeće Bezbjednosti kao politički organ ne može, po prirodi stvari osnovati nepristrasnu međunarodnu sudsku instituciju. Konkretno govoreći, Tribunal je bio osnovan od strane Clintonove administracije da služi američkoj kolonizaciji Balkana. Srbi su bili optuženi kao glavni krivci za seriju balkanskih ratova i za navodne stravične zločine počinjene protiv „nevinih ovčica“: Hrvata, Muslimana i Albanaca. Optuživanje i demonizacija Srba bili su također korišteni od strane moćne medijske propagande da bi se pridobila zapadno mnijenje za SAD vojnu intervenciju na tom području. Velik broj svjetskih ličnosti istakao je neobjektivnost i pristrasnost Tribunala, nazivajući ovu instituciju američkim 'sudom šprdnje' ('kangaroo court') sa međunarodnim pravom.

Napomenimo i to, da je Tribunal prvi je neokolonijalistički sud Novog svjetskog poretka konca prošlog i početka novog milenijuma. NJegove osnovne pretpostavke i praksa negiraju sva dostignuća sudova, sudske prakse i pravde koje je Zapad razvijao hiljadama godina: - Savjet bezbjednosti nije naveo pravni osnov za obrazovanje ovog suda; - Prvi put u modernoj historiji Zapada, stvoren je sud koji sam sebi propisuje pravila po kojima će suditi; - Tribunal je išao i korak dalje, pa je dio svoje zakonodavne nadležnosti prenio na tužioca kako bi i on sam sebi mogao propisivati pravila postupanja; - Tužilac kao stranka u sporu može predlagati promjenu pravila po kojima se sudi, dok optuženi i njegov branilac to ne mogu; - Tužilac može zabraniti uvid obrani u dokumentaciju vezanu za dati spor; - Tužilac može zabraniti otkrivanje identiteta svjedoka; - Osumnjičene osobe mogu, iako nisu optužene, biti zadržane u pritvoru do 90 dana!; - Tribunal može donijeti oslobađajuću presudu za nekoga i odmah ga nakon toga uhapsiti na nagovještaj tužioca da će podnijeti žalbu; - Nema porote; - Tribunal, za isto djelo, može nekoga optužiti i uhapsiti, dok drugog izvršioca istog djela oslobađa; - Tribunal može prisiliti svjedoka na samooptuživanje; - Tribunal može na sudski proces dovesti vještaka koji je poznat po svojim diskriminatorskim stavovima prema zemlji kojoj optuženi pripada; - Tribunal određuje visinu presude na osnovu vlastitih ideoloških pretpostavki a ne na osnovu težine prekršaja. Tako je, na osnovu lažnih iskaza, Duško Tadić, navodni čuvar logora, zbog navodnog premlaćivanja zatvorenika i ubojstva dvaju zatvorenika, osuđen na 20 godina zatvorske kazne, dok je  sudski potvrđen psihopata, Dražen Erdemović koji je priznao da je lično ubio više od stotinu muslimana za 11 kilograma zlata, odslužio svega pet godina zatvora. Objašnjenje je bilo da je Erdemović surađivao sa Tribunalom, ali i to, da je Tadić bio član SDS-a i da je premlaćivao zatvorenike iz ideoloških razloga, želeći da izazove etničko čišćenje Muslimana! U tom kontekstu, Tribunal je, u jednom trenutku „sudio“ i samom NJegošu zaključivši da nije kriv, ali da je sumnjiv! Ovaj sud je, dakle, po svojoj suštini, a ne samo po djelovanju, plaćenički, ideologiziran, pristrasan, ciničan, nekompetentan (Tribunal je Grubana Malića, fiktivan lik iz romana 'Heroj na magarcu', uvrstio među najveće silovatelje muslimanki, te za njim raspisalo potjernicu), i kao takav neprekidno produbljuje međunacionalnu mržnju na prostorima ex-Jugoslavije. Izvor: Pravda