Pravda

Piše: Emil Vlajki, politički analitičar, politički filozof, doktor i profesor političkih nauka i bivši potpredsjednik Republike Srpske Sve su političke elite na vlasti, od pada Miloševića do danas, učestvovale u pljački vlastite zemlje. Sve su bile sluge „međunarodne zajednice“. Sve su znale za projekt „Republika Kosova“ i učestvovale u kreiranju i jačanju te NATO države. Sve su postepeno kreirale uslove za ulazak u NATO. Sadašnja vlast se čini kao da je zadnja stepenica ovakve politike. Ako nastavi sa galopirajućim trendom približavanja Zapadu, a iskorištavajući bezvoljnost stanovništva, riskira daljnju dezintegraciju Srbije misleći da će po formuli: „Kosovo za Evropu“ + faktičko priključenje NATO-u + udaljavanje od Rusije, ući u EU. S obzirom da je vjerojatnost ulaska vrlo mala, skoro nepostojeća,aktualna vlast se na taj način kocka sa sudbinom zemlje, naroda i sebe same. Koliko je potrebno postojećoj, prekookeanskoj Imperiji Zla da uz pomoć tehnika 'ispiranja mozgova', a preko marionetskih lokalnih ekipa na vlasti potpomognutih „humanitarnim i nevladinim organizacijama“, navede čitav jedan narod na put letargije, otupjelosti? Izgleda, ne više od petnaestak godina. U tom pogledu, primjer Srbije, od dvijehiljadite do danas, je rječit. Veći dio naroda te zemlje zapao je u stanje apsurda i apatije. Osnovne vrijednosti koje čine njegov identitet kao što su religija, pismo, teritorij, patriotizam i osjećaj za pravdu, svedene su na svoje karikaturalne oblike, relativizirane do neprepoznatljivosti. Tako vjera postaje sve više papinska, pro katolička, pismo latinično, teritorij neodređen, patriotizam internacionalan, a osjećaj za pravdu antisrpski. Povrh svega,iako je vidljivo da je stanje sve lošijeu domenu ekonomije i socijale,vlasti, preko neljudskih, izmanipuliranih statistika, tvrde upravo suprotno, a narod se tome ne protivi; trpi i očekuje čudo u liku sadašnjeg premijera. Sve u svemu, nerealna, pa i bolesna stanja i razmišljanja postaju normalnim, a normalna bolesnim u ovoj balkanskoj „državi Danskoj“. Pođimo redom. -NATO ideologija je postala dominantna za srbijanske elite, a vidjećemo,nažalost,i za većinu naroda. Nije bitno što NATO ognjem i mačem hara po svijetu uništavajući čitave narode i što su njegovu zločinačku narav iskusili i sami Srbi na svojoj koži. Što ih je NATO raznosio kojekakvim bombama, uništavao njihove domove i infrastrukturne objekte, što je djelomično okupirao dio zemlje, a onda od toga stvorio drugu albansku državu. Vladajuće elite tvrde da je najuža suradnja s tom, po Srbe zločinačkom organizacijom, primarni nacionalni interes (sic) ?! Smiješno je i otužno kada sadašnje vlasti vele kako je nedavni IPAP sporazum, ustvari okupacija Srbije od NATO i čemu se Milošević ratom usprotivio, samo ratifikacija onog što je prije par godina potpisano. Pa ako je i potpisano (tko li je potpisao), zar je moralo biti ratificirano, zar se nije moglo tome suprotstaviti? Nitko ovdje nije naivan. Jasno je, da je suradnja sa NATO organizacijom bila programirana, nakon pada „totalitarnog“ Miloševića, od svih „demokratskih“ vlasti od dvijehiljadite do danas. Isto je tako posve jasno da su u istom period u sve nove vlasti, mada su se formalno protivile tome, znale od samog početka za projekt Republika Kosova i da su sistematski, slijedeći naredbe „Ujka Sema“, korak po korak, sve činile da taj zločinački NATO plan uspije. -Primjer historijskog apsurda gdje se zlo, političkim, demagoškim inžinjeringom, pretvara u dobro, nalazimo i u ekonomiji. Po neokolonijalnom receptu razbijanja nekih država na niz manjih, Zapad je razorio Jugoslaviju, prvo financijski a onda ratom. Nakon toga,  predvođen Amerikom, već dvadeset i kusur godina upropaštava gospodarstvo u svim novostvorenim državama, posebno u Srbiji. Sve, povijesno gledano, novije ekonomski dobrostojeće države koje su prethodno bile slabo razvijene, kao što su Singapur, Južna Koreja, Kina, Rusija, itd., imale su dug period visoko centraliziranog državnog kapitala, pa su nakon toga postepeno prelazile na mješovitu privredu. Zato Zapad, da bi neku državu učinio kolonijom, prvo uništava državni i/ili društveni kapital. U tom duhu, ekonomski je uništavao Srbiju, sinkrono, na nekoliko načina: 1.Uništio je privredu Srbije ekonomskim sankcijama; 2.Bombardiranjem; 3.Natjerao ju je da sve privatizira što se pretvorilo u pljačkaške privatizacije; 4.Oduzeo joj je Kosmet koji, zbog rudnog bogatstva, prema procjenama zapadnih ekonomista vrijedi oko petsto milijardi dolara; 5.Nakon ovih zločina, Zapad je natjerao Srbiju da uzme MMF kao glavnog financijskog „oporavitelja“ i time ju je nepovratno uvukao u dužničko ropstvo. -Da bi potpuno bacio Srbiju na koljena, Zapad joj neprekidno prijeti daljnjim razaranjem na nacionalnoj osnovi. 1.Odvojio je, krivotvoreći izborne rezultate, Crnu Goru, i tamo podstakao antisrpsku histeriju; 2.Okupirao je Kosmet i od njega stvorio drugu albansku državu; 3.Drži uzde separatizma Sandžaka i Vojvodine i time neprekidno (in)direktno ucjenjuje političke srpske elite da se ne bi slučajno, po tom pitanju, pobunile i „odmetnule“. A ako se to desi, onda se može pretpostaviti što slijedi. Primjer Đinđića je krajnje ubjedljiv. -Dokle ide nametnuti apsurd političkog života u Srbiji, pokazuje slučaj sadašnje vlasti. Ona proizlazi iz bivše radikalne stranke. Pretvorivši se u novu partiju, sadašnja vlast je nosila imidž one koja je protiv Zapada, a za Rusiju. Na osnovu toga je i dobila prve izbore. Danas je ta ista vlast suštinski zauzela suprotan kurs uz nešto malo jalove proruske retorike, „da se Vlasi ne dosjete“. Ako tome dodamo i nedavno oslobođenog haškog zatvorenika koji će sigurno ući u Parlament, vidimo da će, ustvari, trojica radikala od maja ove godine, na ovaj ili onaj način, upravljati Srbijom i/ili određivati njenu političku budućnost. Sve u svemu, tko je toliko naivan da pomisli da Zapad, da je htio, da nije mogao spriječiti njihov politički uspon? Ili grublje rečeno, da je Zapad htio, spomenuta trojica mušketira bi sada još uvijek čamila u Haškoj tamnici! A, ako nisu u zatvorunego na vlasti, a ona je ovisila o volji Zapada, koji je bio njegov interes da tu vlast bivših/sadašnjih radikala postavi i očuva? Konačno, vratimo se na izvor i cilj svega što je politika, na narod. Nakon dvadeset godina ispiranja mozga, njemu je dosta svega. Dosta mu je laži o tome kako je Kosovo još uvijek dio Srbije, a vidi kako ga srpska politika svakodnevno sve više otuđuje. Dosta mu je nezaposlenosti, siromaštva i sve manje izvjesne budućnosti. Narod jest pretežno proruski i anti natovski, ali je spreman da se odrekne i Kosova i Rusa, ako postoji realna nada da će, u nekoj bližoj budućnosti, zasigurno ući u Evropu. NJemačka je 1933., za vrijeme velike ekonomske krize, imala drugu najjaču komunističku partiju u svijetu i snažnu socijalističku partiju, pa je nakon par godina postala pretežno nacistička. Sadašnja vlast zna za ovo proturječno raspoloženje naroda. Obećava mu Evropu, a time i navodni prosperitet, a u zamjenu za Kosmet i za Rusiju. Na osnovu toga će i dobiti izbore, u to nema nikakve sumnje. Ali bi trebalo da zna i slijedeće. Kad neka država počne da se raspada, onda to nitko više ne može zaustaviti. A Zapad hoće daljnji raspad Srbije. U svakom slučaju, ono što Zapad neće, to je, makar i blijedo i neuvjerljivo, sadašnje sjedenje srpske politike na dvije stolice. I Milošević i Đinđić su to iskusili na vlastitoj koži. Sve u svemu, Vučić, taj tragičan junak našeg doba, se sada kocka sa Srbijom, sa narodom i sa samim sobom. Ako on, po cijenu Kosova i Rusije, uspije ugurati Srbiju u EU, sve će drugo biti zaboravljeno, i bit će slavljen kao jedan od otaca ove zemlje, kao Izetbegović kod muslimana i Tuđman kod Hrvata. Ako ne uspije, a za to je vjerojatnoća najveća, zauvijek će ostati upamćen kao izdajnik srpskog naroda. A ako pokuša, makar i malo, kao što sada pokušava, da sjedi na dvije stolice, neka ga onda Bog, njega lično, očuva od nasilnog kraja.