Tekst autora Mara Marišića, koji vam prenosimo u celosti, a u kom su obrađeni svi istorisjki, društveni i ekonomski razlozi za samostalnost Dubrovačke Republike, za par dana je podigao pravu buru u hrvatskoj javnosti. Tekst oslikava situaciju u ovom primorskom gradu, ali i osećanja nacionalne pripadnosti koja muče žitelje ovog, nadaleko čuvenog, lučkog grada.
* * *
Kroz čitavu svoju dugu i slavnu istoriju, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom - po prvi put u istoriji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime Hrvatska, za vreme Drugog svetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo i SFRJ u sastavu SR Hrvatske. Treći, a ujedno poslednji put je ova danas Hrvatska u kojoj se, još uvek, nalazi. Dubrovnik je vekovima bio nezavisna država – Republika je osnovana još 1358. godine i trajala je sve do ulaska Napoleonovih trupa 1808. godine. Samo ta viševekovna nezavisnost bila bi joj dovoljna da se pokrene legitimna inicijativa za ponovno uspostavljanje samostalne države poput San Marina, Luksemburga, Malte ili Lihtenštajna. Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani. Krenimo od jezika – službeni jezici Dubrovačke Republike bili su italijanski i latinski jezik, iako se u svakodnevnom govoru koristio "slavenski" jezik. Da, upravo, slavenski jezik, jer Dubrovčani, kada su govorili o svom jeziku, nisu ga spominjali u kontekstu hrvatskog jezika, nego "slavenskog" ili "naškog". Rajmund DŽamanjić 1639. u Veneciji objavljuje pravopis "Nauk za pisati dobro latinskijema slovima riječi jezika slovinskoga kojijem se Dubrovčani i sva Dalmacija kako vlastitijem jezikom služi". Znači, ne spominje se da se stari Dubrovčani služe hrvatskim, nego slavenskim jezikom, iako će tokom 19. veka upravo dubrovački jezik poslužiti za uspostavljanje hrvatskog standardnog jezika. Veliki prilog tezi da se stari Dubrovčani nisu osećali kao Hrvati daje slavni pisac Marin Držić u svom besmrtnom delu Dundo Maroje. U njemu, naime, postoji sporedni lik koji se zove Gulisav Hrvat. Među tridesetak dramskih osoba u Dundo Maroju, jedino je za Gulisava, Držić osetio potrebu da udeli dodatak imenu - Hrvat. Valjda Držić, da su se stari Dubrovčani osećali kao Hrvati, ne bi imao nikakvu potrebu da jednog jedinog lika označi kao Hrvata. Ne samo da se Dubrovčani nisu osećali kao Hrvati, nego su s njima i – ratovali. Brojne uskočke i hajdučke trupe maltretirale su dubrovačko područje i dubrovačke brodove pljačkajući ih, a izveli su čak i napad na Ston. Uskoke je dugo podržavala Venecija želeći da smanji uticaj Dubrovačke Republike na Mediteranu. Međutim, zasigurno je srbokatolički pokret u Dubrovniku najbolji pokazatelj da se stari Dubrovčani nisu smatrali Hrvatima. Naime, dubrovački Srbokatolici bili su istaknuti Dubrovčani katoličke vere (bilo ih je više od hiljadu), a u pokretu je bilo dosta katoličkih sveštenika, koji su se takođe izjašnjavali kao Srbi, a mnogi istaknuti Dubrovčani koji su se izjašnjavali kao Srbokatolici još uvek nose nazive dubrovačkih ulica poput Meda Pucića, Pera Budmanija, Baltazara Bogišića… Kako i zašto je došlo do srbokatoličkog pokreta u Dubrovniku? Sredina i kraj 19. veka bilo je teško vrijeme za Dubrovčane – nakon viševekovne samostalnosti našli su se pod omraženom Austrijom, a tokom njihove vladavine budila se nacionalna svest.- U to vreme - objašnjava doktor sociolog Nikola Tolja koji je napisao knjigu o srbokatoličkom pokretu u Dubrovniku - za razliku od Dubrovnika i Hrvatske, Srbija i Crna Gora su bile samostalne države. Tolja dodaje da su se takva Srbija i Crna Gora, te ideja ujedinjavanja južnoslovenskih naroda, delu Dubrovčana ukazale kao spas.
- Deo najuglednijih Dubrovčana izlaz je video u srpskoj nacionalno-političkoj ideji, nastojeći da izdvoji svoj grad iz osramoćene i izmoždene kuenovske Hrvatske i približi ga slobodnoj Srbiji, kojoj su pripisivali ujediniteljsku ulogu. Sanjali su slobodu od Austrije i stvaranje zajedničke moćne južnoslovenske države u kojoj bi vekovima slobodan Dubrovnik imao autonomiju kakvu zaslužuje – piše Tolja. Zašto je ovo važno za našu priču? Da su se stari Dubrovčani osećali kao Hrvati, sigurno nikad ne bi pokrenuli srbokatolički pokret i izjašnjavali se kao Srbi. Sad ćete reći da je ipak većina Dubrovčana želela da bude u Hrvatskoj i da su se zbog toga osećali kao Hrvati. Istina, veliki broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost video u Hrvatskoj, ali ne zato što su se osećali kao Hrvati, nego samo zato što su s Hrvatima delili istu veru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gde bi Dubrovnik danas bio. Da zaključimo – Dubrovnik je danas u Hrvatskoj, ne zato što su se stari Dubrovčani osećali kao Hrvati, nego isključivo zbog spleta istorijsko-političkih okolnosti i deljenja iste vere s Hrvatima. Sve ovo što smo gore nabrojali dovoljno je da zaključimo da Dubrovnik, tačnije područje bivše Dubrovačke Republike, danas potpuno legitimno i istorijski utemeljeno može tražiti samostalnost i nezavisnost. Upoređujući Dubrovnik sa, na primer, Kosovom, Katalonijom ili Škotskom usudio bih se da kažem da Dubrovnik, gledajući dugo istorijsko razdoblje, ima daleko veće pravo na samostalnost od navedenih. 
OK, shvatili smo da Dubrovnik ima istorijsko pravo za samostalnošću i potencijalnim odcepljenjem od Hrvatske, ali odakle nama uopšte ideja da mi o tome pišemo i koji je povod za ovaj tekst? Pa, u najkraćim crtama - Hrvatska se od početka devedesetih godina prema Dubrovniku odnosi kao maćeha. Šta je to, molim vas lepo, država učinila za Dubrovnik u poslednjih 25 godina? Područje bivše Dubrovačke Republike jedina je teritorija u Hrvatskoj na kojoj nema ni metra autoputa. Gotovo svako selo u Hrvatskoj ima izlaz na autoput, ali Dubrovnik ne samo što nema autoput, nego nema ni normalan magistralni put, pa putnicima sa aerodroma do Dubrovnika treba više vremena, nego iz NJujorka do konavoskog aerodroma. Kad smo već kod aerodroma, u kom je država takođe najveći vlasnik, valja kazati kako ni on nije najidealniji – za vreme malo jače bure ne može se sleteti. Dubrovnik je saobraćajno daleko najizolovaniji u čitavoj Hrvatskoj, a država po tom pitanju malo šta radi – uostalom područje Republike ni nema kopnenu granicu s Hrvatskom. Ne može čovek da kupi sir u Splitu, a da se ne trese hoće li mu ga uzeti na granici u Neumu. Pelješki most koji je trebalo da bude izgrađen juče, ko zna kada će se i hoće li se izgraditi. Takođe, umesto da država preko svog Kroacija erlajnsa daje Dubrovčanima popust jer su saobraćajno izolovani, to mora da radi Grad Dubrovnik trošeći svoj novac. Ponovimo pitanje - šta je to Hrvatska učinila za Dubrovnik? Pomogla je, svaka čast, izgradnju mosta Franjo Tuđman, pomogla je obnovu luke kako bi moglo da se usidri što više kruzera, i to je manje-više sve. Više je Kalmeta ukucao državnih para na izgradnju Kalmetine, nego što će Hrvatska, zbog javnog duga, ukucati u Dubrovnik u sledećih sto godina. A s druge strane, dubrovački turizam ponajviše puni državni budžet kako bi saborski poslanici imali sve moguće i nemoguće dnevnice, dodatke za stan i putovanja, odvojeni život… Hrvatska, kako-tako, još uvek ekonomski opstaje isključivo zahvaljujući turizmu, a Dubrovnik je njena najvažnija turistička perjanica, znatno važnija i od cele Istre. Osim turizma, jako važni ljudi za funkcionisanje hrvatske privrede su pomorci, od kojih veliki broj dolazi iz Dubrovnika. Svi oni rade u stranim kompanijama i u Hrvatsku donose ogroman novac puneći budžet preko PDV-a. Hrvatska ne samo da tim ljudima ne olakšava posao, nego ga otežava. Stalno ih ubija poreskom politikom i besmislenim nametima muzeći im dodatni novac.
Zamislimo na trenutak, gde bi Dubrovnik bio da PDV odlazi u gradski, a ne državni budžet? Mogao bi da se izgradi novi aerodrom, putevi i ko zna kakvi još sve infrastrukturni projekti. Dovoljno je samo prošetati Dubrovnikom i uporediti ga s bilo kojim drugim hrvatskim gradom, i videti da je grad pod Srđem klasa za sebe i da je daleko najbogatiji. Ali Hrvatska samo uzima od Dubrovnika i malo mu daje zauzvrat. Pogledajmo ovu zadnju 'reformu' – sada žele da nam uzmu i uspešnu policijsku upravu, iako je Dubrovnik spoljna granica EU i na zahtevnom strateškom mestu kroz koje prođu brojni turisti, a u slučaju terorističkog napada na Hrvatsku, teroristi bi, zbog ugleda u svetu, najverovatnije izabrali upravo Dubrovnik. Zamislimo da sami upravljamo infrastrukturnim projektima i da sami određujemo poresku politiku. Zašto na primer Dubrovnik nije dobio modernu, preko potrebnu sportsku dvoranu za rukometno prvenstvo? Dobili su je i Zagreb, i Split, i Zadar i Poreč, ali ne i Dubrovnik kojem je najpotrebnija i gde bi mogle da dolaze na pripremei svetske ekipe (jer je Grad sam po sebi magnet za dolazak) i opet tako puniti državni budžet? O fudbalskom stadionu da i ne govorimo. Zašto se reprezentativni fudbalski kamp ne bi nalazio u okolini Dubrovnika, a ne u Zagrebu? Pre rata, zbog lepote grada i blagodati klime, u Dubrovnik su na zimske pripreme dolazile bundesligaške momčadi, a danas dubrovačka igrališta, zbog katastrofalnog stanja, zaobilaze i deca.
Jasno je bilo kome ko može da mućne glavom - da je Dubrovnik samostalan, mogao bi s pametnom politikom i dobrim porezskim sistemom, da napravi čudesa – sve ono što mu sad Hrvatska onemogućava. Međutim, moj lični stav je da Dubrovnik ne treba da teži ka samostalnosti, odnosno da treba da ostane u Hrvatskoj. Prvenstveno jer treba da pomogne susedu, pogotovo ako je u gorem stanju, a Hrvatska je u znatno lošijoj situaciji od Dubrovnika. Najlakše bi sad bilo ostaviti Hrvatsku sa svojim mukama i dugovima i otići u samostalne blagodati. Poanta ovog teksta nije zagovaranje povratka Dubrovačke Republike, nego prisjećanje na tužnu činjenicu kako se službeni Zagreb odnosi prema dubrovačkoj provinciji.
A odnosi se gore od Beča i Beograda. Izvor: dubrovackidnevnik.rtl.hr/Pravda
