Za onaj Jasenovac kad su ga komšije zidale, a srpske glave bile jedini građevinski materijal, Srbi su krivi jer su mirno i snishodljivo išli na klanje, danak u krvi ili prvi dobrovoljni prilozi u izgradnji bratstva i jedinstva. Za ovaj drugi, koji je počeo 8. maja 1945. Srbi nisu javno uprli prstom istorije u krvnika – nisu da ne bi remetili bratstvo i jedinstvo. I još 1991. pokušali su da glume braću komšije iz bratstva i jedinstva, latiše se kame, ali nije im išlo, valjda nisu daroviti baš za sve poslove.
Ali pođimo redom od kraja priče: Pola mundijalističkog Beograda, cela Evropa i SAD pre petnaest godina smejali su se Srbima iz Hrvatske koji su pričali o oživljavanju ustaštva i redizajnirane NDH, a kninske Srbe i njihove barikade krstili "Balvan revolucijom", ignorišući poklik Franje Tuđmana koji kaže "da je NDH važan čimbenik tisućljetne hrvatske državnosti"! Uz slične državničke poruke javno je oživljavana ustaška ideologija, kroz pesme, javni govor, kućnu radinost a i praksu klanja i ubijanja Srba.
Danas, dvadesest godina posle srpskog vapaja iz Knina, svet ćutke gleda ogoljenu i besprizornu rehabilitaciju fašističke relikvije NDH, koja je bila vernija fašističkoj ideologiji, klanju i sveopštem zločinu od tvoraca te ideologije Hitlera i Musolinija.
Kako je ustaštvo vraćeno u Hrvatsku? Načitani cinici kažu – nije vraćeno, nego nikad nije ni odlazilo iz Hrvatske, bilo je samo prikriveno, zapretano, pa se uspravilo uz prvu priliku. Svi su zaboravili na "svastiku" iz Poljuda, viđenu na fudbalskoj utakmici Hrvatska – Italija, a nova koreografija očigledno još neiživljene ustaške ideologije postala je uobičajen dnevni kolorit Republike Hrvatske. Novo je samo to da na očigledno veličanje NDH hrvatske vlasti ne da ne reaguju, nego prećutno podržavaju nove ideološke tendencije. Pa zar proustaški pevač Marko Perković Tompson nije sedeo u počasnoj loži na inaguraciji predsednice Kolinde Grabar Kitarović. A novih dokaza je na pretek: Ustaški pozdravi "za dom spremni" na utakmici Hrvatska – Izrael kojoj je prisustvovao I premijer Hrvatske Tihomir Orešković, kao i javno postrojavanje "crnokošuljaša" proustaške Hrvatske stranke prava. Novoj političkoj vladajućoj koaliciji HDZ-Most ustaštvo je potrebno, jer je ono zapravo i bilo pogonsko gorivo u njihovom osvajanju vlasti. Zabranili su ćirilicu, baš kao i Pavelić.
Uostalom, u pozicioniranju u hrvatskom visokom društvu danas važan je iskren osmeh na fotkama ispred "malog groba u Madridu" gde počiva najveći hrvatski sin Ante Pavelić…
Gde smo danas? Ako je od 1941. do 1945. u Jasenovac išla samo jedna ulazna kolona pravoslavna, za ovih dana u Jasenovac, uz jubilej proboja iz najveće srpske grobnice išle su tri, četiri, pet kolona. Opet su aktuelne priče o broju hektolitara i čistoti i broju crvenih krvnih zrnaca u srpskoj krvi koju potežu komšije. Hrvatski prvaci, danas kad pričaju o "zločinu koji je svakako preuveličan", kad nabrajaju zaklane narode, precizno navode redosled: Jevreji, Romi i drugi, iskovali su kovanicu – umesto Srbi kažu Ostali ili Drugi. Franjo Tuđman, ugledni povjesničar, tvrdio je da je u Jasenovcu ubijeno 40. 000 Srba, Jevreja, Roma i Hrvata. Domoljubi su kasnije Srbima učinili popust u sezonskoj rasprodaji srpskih duša pa su učeno saopštili da je u Jasenovcu stradalo 70.000 ljudi.
Svi, međutim, zaboravljaju da su se ozbiljni naučnici među Hrvatima bavili zločinima ustaša i NDH, poput akademika Viktora Novaka, čoveka čudesne naučne biografije, koji je u naučnom radu "Magnum krimen" (Veliki zločin) do detalja opisao početke ustaštva, stvaranje Nezavisne Države Hrvatske i posebno uloge Rimokatoličke crkve u brojnim zločinima nad Srbima, Jevrejima, Romima pa i Hrvatima koji su bili protiv tih zločina. Viktor Novak u Magnum Krimenu, kad pominje broj stradalih, drži se isključivo svedočenja učesnika i očevidaca tih zločina, gde uglavnom daje prednost Hrvatima i naravno pisanim dokumentima NDH-azije i Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj i BiH.
Predstavljeni su brojni dokumenti, govori i "molitvene" reči fratara koji su pod pretnjom noža terali Srbe da pređu u katolicizam. Viktor Novak citira tamošnju hrvatsku štampu o akciji pokrštavanja. Citirajući novine "Vrhbosna" broj 9-10 on navodi da "Poznati klerofašista Ivo Bogdan, bivši urednik Stepinčeve 'Hrvatske straže', a onda urednik 'Hrvatskog naroda' i ustaške 'Spremnosti' mogao je konstatirati da su uspjesi hrvatskih misionara već tada tokom septembra 1941. bili ogromni jer je 'u samoj banjalučkoj biskupiji broj prijelaza u poslednjih nekoliko tjedana premašio broj od 70.000.'"
Viktor Novak, koji je dugo radio U Vatikanskoj biblioteci, a svoju knjigu "Magnum krimen" objavio je 1948. kojom dokazuje celovitu i mračnu ulogu hrvatskog klera u stvaranju NDH, priklanjanja Hrvata Hitleru i Musoliniju, rasturanju Jugoslavije i masovna uništenja Srba. Na više mesta citira svedoke propovedi fratara koji počinju misu rečima: "Vi niste muškarci, vi ste žene i treba da nosite suknje, do sada niste ubili ni jednog Srbina". Citira fratra iz Duvna koji kaže: "Idite ubijte sve Srbe u našoj županiji, ali najprije zakoljite moju sestru koja je udata za Srbina…"
Šta je bila Nezavisna Država Hrvatska, a šta rimokatolički kler u toj državi najbolje ilustruju život i "delo" Fra Vjekoslava Filipovića iz Petrićevca kod Banjaluke. "On je uistinu jedna monstruozna zvijer u halji sveca iz Asisia. Savršen majstor pri udaranju "psihologijskih" temelja" – potrebnih za sticanje biskupska konferencija novembra 1941.
Đorđe Rajić, kafedžija iz Banjaluke, izjavio je na saslušanju o strahovtim stradanjima Srba u njegovom kraju, I naravno morao je progovoriti i o ovom franjevcu Filipoviću. Treba reći da se izvještaj ovog kafedžije potpuno podudara sa istragom koju je provela Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina za Bosnu i Hercegovinu, piše Novak.
"Na osmog februara 1942. jedna grupa zagrebačkih ustaša pod vođstvom fratra- isusovca (!) imenom Filipovića, … otišla je u srpsko selo Rakovica – Rudnik kraj Banjaluke. U ovom selu radili su u Rudniku Srbi zajedno s radnicima katolicima i muslimanima. Fratar ustaša Filipović je po legitimacijama ustanovio radnike Srbe, pa ih je odmah razdvojio od katolika i muslimana, te ih istodobno na licu mjesta u Rudniku da po ustašama ubiti. Ustaše su ove radnike ubili krampovima. Tada su ovdje ubijena 52 radnika Srbina. Poslije ovoga otiše su ustaše pod vođstvom fratra Filipovića u selo Drakulići kraj Banja Luke, otkuda potječu ubijeni rudari. U ovom selu ustaše su pod vođstvom fratra Filipovića ubili oko 2.300 Srba, ljudi, žena i djece. U ovom selu tad su ubijeni svi žitelji, jedino se spasila jedna žena imenom Lenka i njezine petoro djece, te još jedno dijete čiji su roditelji ubijeni. Lenka je kasnije poludjela", svedoči Rajić.
O ovom monstruoznom fratarskom zločinu jednako daje sličan težak izvještaj i Dobrila Martinović, učiteljica osnovne škole u Šipragama, srez Kotor Varoš:
"Dana 7. februara 1942. godine ustaški koljači, i to jedna satnija, dvije tjelesne Pavelićeve bojne, predvođene od ustaškog natporučnika Josipa Mislova i župnika iz Petrićevca kod Banja Luke Vjekoslava Filipovića, inače ustaškog koljača satnika, izvršili su kako po načinu izvršenja tako i po broju žrtava, jedan od najzverskijih pokolja nad nevinim srpskim narodom banjalučkog kraja. Preko 2.300 nevino ubijenih muškaraca, žena, djece, staraca bili su žrtve ovog pokolja…
…u selu Drakulić mirne seljake, žene, djecu, starce klali su noževima u gomili, sjekirama, a one koji su pokazivali znakove života, dotukli bi udarcima krampa. Na isti način ubijana su i mala djeca", piše Viktor Novak.
O ovim zločinima u okolini Banjaluke u javnosti dugo se ćutalo. Tek 1964. posle popisa stradalih ustanovljen je stvarni popis stradalih u pomenutim selima, a 1965. vlasti su dozvolile da se podigne spomen kosturnica, a 1991. održan je prvi parastos. Ali, i 2003. godina potvrdila je da rimokatolička crkva menja tehniku ali ćud nikako. Naime u junu mesecu te godine papa Jovan Pavle II posetio je Banjaluku, a u samostanu Petrićevac nije ni pomenuo ustaške žrtve.
Krvavi trag fra Filipovića doneo mu je pravo ime "fra Satana". Učiteljica Dobrila Filipović još svedoči o neverovatnom monstruoznom zločinu fra Satane, kojeg su Pavelićeve vlasti kasnije postavile za upravnika Jasenovca kojim je upravljao četiri meseca. Evo svedočenja učiteljice Dobrile Martinović:
"Fra Filipović je oponašajući Isusa, u pratnji dvanaest ustaša njegovih apostola, ušao u školu. Naredio mi je da iz klupe do katedre izvedem jedno srpsko dijete. Izvela sam ljepuškastu djevojčicu Radojku Glamočanin, ćerku domaćina Đure iz Drakulića. Podigao je dijete na katedru, a zatim pred svima, djecom i ustašama počeo da je kolje.
Poslije se obratio ustašama: 'Ustaše, ovo ja u ime Boga pokrštavam izrode a vi slijedite moj put. Ja prvi primam sav grijeh na svoju dušu, a vas ću ispoviditi i riješiti svih grijeha…'
Potom je otišao u drugu učionicu gdje je s dijecom bila učiteljica Mara Šunjić. Fratar joj je naredio da izdvoji srpsku djecu, pa je učenike iz obe učionice istjerao u dvorište. Tu je počelo klanje nevine djece, vriska, krv po snijegu,… neka djeca nisu do kraja preklana pa su trčala i urlikala po snijegu. Tu djecu su dotukli kundacima. Zaklali su tu 60 učenika, nevine djece, kakav užas".
Koliko Srba je ubijeno u Jasenovcu? O tome svedoče ustaše, koljači koji se nisu stideli svojih zločina. Fra Miroslav Filipović, kojeg su Titovi agenti uhapsili odmah posle oslobođenja, na suđenju je bez trunke kajanja pričao o svojim zločinima.
"Četiri mjeseca bio sam upravnik logora Jasenovac. Ne znam tačno, ali za ti četiri mjeseca u Jasenovcu je ubijeno između 25 i 30.000 Srba", izjavio je fra Satana pred sudom. Osuđen je jula 1945. na smrt vešanjem.
U Arhivu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina stoji i svedočenje Pavelićevog generala Vjekoslava Maksa Luburića, koji je svo vreme rata bio upravnik svih konclogora i koji je o svemu vodio preciznu dokumentaciju. U njegovom svedočenju stoji da je u Jasenovcu ubijeno oko pola miliona Srba, navodi Viktor Novak u Magnum Krimenu.
Sve srpske politike od 1945. očekivale su da se Hrvati pokaju, da traže oprost, Srbi su verovali da će se to kad tad dogoditi. I dogodilo se – pitajte Kolindu i Karamaraka.
Srpski greh
Žanka Stokić i Marija Crnobori
Obe su bile glumice, Žanka je bila slavna beogradska glumica između dva rata, Marija je počela pred Drugi svetski rat, prve ozbiljne uloge dobila je u Hrvatskom narodnom kazalištu kad je na vlast došao Pavelić .Žanka je mogla da bira uloge, zvali su je srpska Sara Bernar. Mariju su Srbi učinili slavnom, a Žanku su ubili.
Naime, kad su komunisti došli na vlast u Beogradu 1945, Žanku Stokić su osudili zato što je igrala pred okupatorom. Sud časti joj je na 8 godina osudio na gubitak nacionalne časti, osudio je na društveno korostan rad da čisti ulice. Bila je dijabetičar. Dve godine kasnije, pošto je napisala da je u svojoj kući krila Koču Popovića I njegovog brata od strica, pomilovali su je. Umrla je tri dana kasnije. Nisu joj podigli spomenik, ni pozorište ni država, nego njena služavka.
Marija Crnobori bila je zvezda Pavelićevog pozorišta. Nedelju dana pre pada Zagreba pobegla je s prijateljima u Beograd. Niko je nije pitao šta je radila u Zagrebu. Umrla je u Beogradu pre dve godine, sahranjena je kao velika zvezda.
NJen brat slikar, napravio je dva portreta Ante Pavelića – tehnika ulje na platnu. Imao je ugled u NDH uživao sva poštovanja. Kao jugoslovenski slikar otišao je u Rim o tamo ostao.
Dijana Budisavljević
Austrijanka poreklom, humanitarni radnik, bila udata za Srbina Julija Budisavljevića, hirurga direktora Hirurške klinike na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.Tokom rata iz dečjeg logora "Jaska" (to je u II svetskom ratu bio jedini dečji logor) izbavila je 12.000 dece, predala ih je biranim porodicama, a zavela ih u svoju kartoteku, s pravim imenom, poreklom, veroispovešću.
Kad su partizani ušli u Zagreb 1945, OZNA je namerno uništila tu dokumentaciju, deca su ostala kao Hrvati.
Dijana Budisavljević je istinska heroina, pa onaj Šindler o kojem je snimljen film, je mala beba za nju. Međutim, i Broz i vajno srpsko komunističko vođstvo nisu pominjali Dijanu. Umrla je, nismo joj rekli ni hvala.
Pre dve godine, Tomislav Nikolić posthumno je odlikovao gospođu Budisavljević.
Deca Kozare
Dragoje Lukić, publicista i novinar, jedan od retkih od svoje dečje kozarske generacije koji je preživeo rat, napisao je dragocenu knjigu "Rat i dece Kozare".U knjizi je izneo dokumentacije da je iz Potkozarja u ustaške logore odvedeno 68.600 Kozarčana, od toga 23.858 dece. Postao je poznat kad je objavio da je slavna filmska glumica Božidarka Frajt ustvari Srpkinja, spojio ju je s njenom krvom rodbinom.
Nazor i Tin Ujević
Ušli su, i danas su u svim školskim udžbenicima, čuveni pesnici. Veliki pesnici jesu, posebno Augustin Tin Ujević, slavili smo ih do neba: "Večeras se moje čelo žari…"U udžbenicima nije pisalo da je Nazor bio član Ustaške mladeži, a Tinu Ujeviću je Udruženje hrvatskih pisaca 1945. zabranilo da objavljuje u narednih 10 godina zbog elegijskih pesama o ustaškoj straži.
Koča, Ranković, Krcun, Mijalko Todorović...
Sve navedeno pod naslovom "Srpski greh" je zaista srpski greh, ali prvenstveno pomenutih Srba, visokih funkcionera FNRJ – najbližih Titovih saradnika. Sve pomenuto bilo im je poznato, nisu ni prstom makli ad ukažu na razliku... Nisu postavili pitanje zbog čega Broz nikad nije posetio Jasenovac, zašto su dozvolili da se stavlja znak jednakosti između ustaških i četničkih zločina, zašto nisu obajvili da su antikomunistički pokret u Hrvatskoj i BiH do pada Italije septembra 1943. Osamdeset odsto činili Srbi…Nisu ni umetnici - umetnici!
Nisu ni umetnici, koji za svo vreme nisu snimili film o Jasenovcu, o dečjem logoru Jaska, nismo napisali valjanu knjigu o tim zločinima. Nismo napravili film o Dijani Budisavljević… A smogli smo hrabrosti tek 1991. da iz jama golubnjača izvadimo kosti onih koje su ustaše tamo ubacile 1941 - 1942.Sad očekujemo da Hrvati sve to priznaju? Time dokazujemo da smo istinske budale, nismo zaslužili ništa bolje. Izvor: Pravda
