Mektić, kao ni mnoge njegove visokopozicionirane kolege u Sarajevu, nije bio ni svjestan da baš i nije zgodno da javno prizna bruku da šef bezbjednosti jedne inostrane države može da mu bane, nepozvan i nenajavljen. Zašto je Brenan u stvari došao, domaćin je saznao tek na sastanku koji mu je gost zakazao pri slijetanju na Butmirski aerodrom. Izuzetne mjere bezbjednosti, koje su dočekale direktora CIA-e, primijetio je i sam Mektić, ali iz toga nije zaključio da je neko u njegovoj kući ipak bio ranije obaviješten: ko, kada, zašto i na koliko dolazi u Sarajevo. Taj, dakako, nije bio neko od domaćih bezbjednjaka, nego neeksponirani američki supervizor u bosanskim službama.
Da će tema razgovora biti borba protiv islamskog terorizma, mogla je da pogodi i Mektićeva baba, iako, za razliku od unuka Dragana, sigurno nije imala spornu diplomu kriminalistike na Zagrebačkom sveučilištu. Više od toga, međutim, nismo saznali ni iz zvaničnog priopćenja poslije Brenanovog odlaska. Tu, između ostalog, stoji da je „direktor CIA pohvalio lokalnu službu bezbjednosti i njene rezultate u borbi protiv islamskog teorizma“. Još malo pa ispade da je Brenan došao kod Mektića da nauči kako da se bori protiv paradžematlija.
No kraju šala, paradžemati, vjerovatno i jesu bili neposredan povod Brenanove posjete Sarajevu. Direktor CIA-e sigurno je saznao prije nego reis Kavazović da će četiri petine odmetnutih džemata odbiti da se stave pod okrilje Islamske zajednice, a to je vrlo ozbiljan problem, čije rješenje prevazilazi bezbjednosne kapacitete BiH.
Da podsjetimo! Odmetnuti džemati su gotovo isključivo vehabijski. U BiH su se zametnuli dolaskom mudžahedina ’93. na ratište u srednjoj Bosni. Stigli su na poziv Alije Izetbegovića, preko Hrvatske, u aranžmanu SAD. Poslije rata su za nagradu dobili državljanstva, pasoše, trajan boravak. Sklopili su šerijatske brakove sa po nekoliko Bošnjakinja, izrodili potomstvo i koncentrisali se u desetak komuna u zabačenim područjima Federacije, u kantonima sa bošnjačkom većinom, te centrom u grandioznoj novoizgrađenoj sarajevskoj džamiji „Kralj Fahd“ . Prebogati saudijski dvor, inače globalni sponzor vehabizma, sa ciljem da zemlju Meke i Medine učini kalifatom, istovremeno je masovno regrutovao i muslimansku gradsku sirotinju. Za početak je bilo samo bradica, kapica i skraćene nogavice, u zamjenu za solidnu hranarinu od 400 KM mjesečno. A na kraju mobilizacija za globalni džihad iliti islamski terorizam po svijetu, jedinice ISIL-a i sl. Zato danas nema nijedne veće terorističke akcije u svijetu a da njeni akteri bar jednim od pronađenih pasoša nisu vezani za muslimanski dio BiH. Kao što ni među komandantima ISIL-a, Al Nusre, Al Kaide ne manjka poneki bosanski musliman. Najzad, računa se da neodređen procenat talasa migranata sa Bliskog istoka otpada na infiltrirane islamske teroriste koji će u tranzitu kroz Srbiju lako skrenuti u dio Bosne u kome će biti dočekani kao braća muslimani i ojačati redove paradžematlija.
Nesupjelim apelom paradžematima, reis Kavazović je skinuo odgovornost sa sebe i Islamske zajednice i vruć kesten prebacio na ministra Mektića i bezbjednosne strukture. Šta god oni da preduzmu, efekat će biti loš. Ako problem budu minimizirali i zataškavali, kao što je to činio Bakir Izetbegović („To su obični hipici!“), mreža paradžemata , vehabijskih komuna, kampova za obuku terorista nastaviće nesmetano da se širi. Ako pak monopolom sile krenu u energičan obračun sa njima, izazvaće solidarnost i ostalih muslimana u BiH, koji istina većinom ne podržavaju ni vehabizam, a pogotovo islamski terorizam, ali u dnu duše ga razumiju kao jedini efikasan odgovor na panislamske frustracije u Palestini, Iraku, Libiji pa i Bosni. Kako taj mehanizam funkcioniše, vidjeli smo kada je svojevremeno Zlatko Lagumdžija bio prinuđen da izruči „alžirsku grupu“ za američki transport u Gvantanamo i izazvao masovne demonstracije Sarajlija. Ni obračun sa paradžematlijama neće ići bez pritiska SAD i bez šireg domaćeg negodovanja.
Nije slučajno da je direktor CIA-e iz Lenglija u prijateljsko Sarajevo doletio baš preko, takođe prijateljskog, Rijada. Ko bi problem bolje riješio nego prijateljska družina njegovih aranžera: Saudijaca, Amerikanaca i Bošnjaka. Ultrakonzervativna monarhija Saudijska Arabija je jedna od rijetkih bliskoistočnih država koju je Vašington poštedio od „demokratskog proljeća“, a četvorokantonalni begovat Izetbegovića je mjesto na kome Klintonovi već dvadesetak godina demonstriraju ljubav prema muslimanima kao kompenzaciju za sve svoje neokolonijalne grijehe prema islamskim zemljama i narodima.
Šta je DŽon Brenan mogao konkretno da učini u Rijadu i Sarajevu – najvažnijim centrima globalnog terorizma na Bliskom Istoku i u Evropi? Prije svega, vjerovatno je i jednima i drugima gurnuo pod nos gomilu pouzdanih i preciznih obavještajnih podataka o vođama, organizacijama, mrežama, kanalima, aktivnostima i, posebno, finansijama islamskih terorista. Mnogo od toga saudijski kralj i bošnjački lider Bakir nisu znali, ali nije malo toga što su njihove službe znale, a oni minimalizovali ili zanemarivali. A zatim su dobili i jasne instrukcije kako da svako svoje vehabije zauzda i kako da u tome sarađuju, uz uz stručnu pomoć i mentorski nadzor američkih savjetnika.
Zašto je CIA baš sada i to na najvišem nivou, krenula na suzbijanje terorizma u dva najvažnija punkta na Bliskom istoku i u Evropi, u Rijadu i Sarajevu? Da li zato što je u Savjetu za spoljnu politiku ocijenjeno da je globalni terorizam otišao predaleko? Ili zato što je procijenjeno da je sazrelo vrijeme da SAD preuzme globalno antiterorističko vođstvo? Da li zato da sve aktivniji Rusi ne bi preuzeli tu ulogu? Ili zato što se pokazalo da Evropa nije sposobna da se nosi sa tim problemom? Od svega pomalo, ali je trenutni prioritet EU koja je potpuno obezglavljena islamskim terorizmom, migrantskim cunamijem, bregzitom, Višegradskom grupom i sl., sa čim njemačko liderstvo ne može da se nosi. Iznenadna smjena šefa BND Šindlera uslijedila je svega nekoliko dana poslije Brenanove posjete Sarajevu, a samo nekoliko dana prije posjete, „Špigl“ je objavio da su „njemački istražitelji otkrili šokantne podatke o širenju terorističke hobotnice u Bosni, koje skrivaju i negiraju lokalni političari“. Nije dometnuto „da li samo oni?“, ali veza između posjete šefa CIA-e Sarajevu i odlaska šefa BND-a u Pulahu očigledno naprosto se nameće. Utoliko više što je Šindleru ranije prebacivana američka veza, a zatim i što je oštrom kritikom uvrijedio saudijski dvor.
Djeluje kao već viđeno. Naknadno, i ptice na grani pjevaju da je Cimerman natociljao Aliju na rat sa jačima i da je Bijela kuća opstruisala sve evropske mirovne pokušaje u BiH. Odnosno da su se SAD pojavile kao spasilac tek kada su Bošnjaci bili pred kapitulacijom, a Evropljani ispali nesposobni da zaustave rat u svome dvorištu. Sada se priča, evo, ponavlja. Dok je EU nemoćna da zaustavi migrante na svojoj granici u Hrvatskoj i isključi inkubator islamskog terorista u muslimanskom dijelu Bosne, opet stižu američki vatrogasci da pokažu da nema mirne Bosne i stabilne Evrope bez vođstva supersile. SAD ponovo stižu u pomoć da gase požar koji su potpalile.
Da li su danas dovoljno jake da izvedu reprizu kontrolisane eksplozije, pored oživjele Rusije i sve jače Kine, pored ključne francusko-njemačke karike EU koja se otima „samonametnutim“ sankcijama prema Evroaziji, pored arapskih naftaša koji se opiru „samonametnutim“ niskim cijenama svoga jedinog resursa, pored Ukrajine koja postaje preteško vojno i ekonomsko breme za transatlantske saveznike? Odgovor ćemo saznati tek na jesen po izbornom rezultatu Hilari Klinton. Obama se na kraju mandata vajka zbog suvišnih ili promašenih vojnih avantura u Iraku, Libiji, Siriji. Iz istog demokratskog tabora, on djeluje racionalnalno i realistički, ona – opasno ratoborno.
NJeno agresivno angažovanje na „nedovršenim poslovima u Bosni“ moglo bi lako da zapali balkansko bure baruta, a odatle, znamo, lako se šire i veći požari. Ali, ni NJemačka ne gubi vrijeme. Angela Merkel je prva čestitala Vučiću, dok je američki ambasador noć brojanja proveo sa opozicijom. Kancelarka je pozvala u goste trojno predsjedništvo BiH, dok je nezavanični portparol SAD u Sarajevu v.p. Valentin Incko već po koji put SB UN izvijestio da su jedini problem u BiH secesionistička RS i njen predsjednik. Iako sjedi u Sarajevu, a u Banjaluku, kao i u zapadni Mostar, odlazi manje nego na produžene vikende kući u Beč, promakao mu je jedan vrlo indikativan događaj na Forumu bošnjačkih intelektualaca.
Akademik, prof. dr Ibrahim Bušatlija, bivši partizan iz poznate antifašističke porodice, doslovce se založio za bošnjački oružani napad na Republiku Srpsku. „Mi Srpsku ne možemo pravno ukinuti, ali je možemo fizički likvidirati. Mi tu silu imamo, a Srbi je nemaju i zato se od nas ne mogu odbraniti. Mogu zvati koga hoće u pomoć, ali malo ko će im pomoći. Nama hoće, uvijek pristignu Asirci, Al Kaida i ostali.“ – rekao je poznati bošnjački intelektualac. Niko od prisutnih nije mu protivrječio, ali se na fonozapisu čuje zabrinuti glas iz ofa: „Samo da ova priča na izađe napolje …“ Podsjetilo je na reakciju Adila Zulfikarpašića, partizana i evropejca, kada je na prvom promotivnom mitingu SDA u Kladuši, iznenađen Homeinijevim posterima, čalmama i jataganima, oduševljenom Aliji zabrinuto šapnuo: „Ovo će za pola sata vidjeti čitav svijet“. Sarajevska spadala su akademika Ibru već prozvala „Bušatlija – paradžematlija“, ali stvar nije nimalo šaljiva.
Za razliku od neobaviještenog v.p. Incka, DŽon Brenan je odmah saznao za događaj, ali politika SAD se ne vodi iz Lenglija, nego iz centra Vašingtona. A tamo sjede isti islamofilni eksperti za BiH još iz tri mandata Klintonovih i iščekuju povratak Hilari. Tada će vjerovatno biti zamijenjen aktuelni direktor CIA-e, a resor bezbijednosti će, po bosanskom ključu, preuzeti neko iz vrha SDA, o čemu će odlučiti Hasan Čengić, Mustafa Cerić i drugi kadrovici. NJima militantne vehabije smetaju taman koliko i Mektićeva sumnjiva diploma.
Izvor: Fond strateške kulture
