Pravda

Piše: Emir Kusturica Krstaške pohode nametanja demokratije bombama zaustavili su ruski avioni, bombama, i pješadija Bašara Al Asada. Zato danas na ruskim granicama ima strane vojske više nego što je bilo za vrijeme Hitlera. Početak novog svjetskog sukoba ili ponovo hladni rat? Najveća žrtva nestanka prošlog hladnog rata bila je Jugoslavija i Srbija. Kako je, u praksi, on ponovo uspostavljen, da li za Srbiju ima nade? Gdje smo mi u toj priči, pitao se glasač na posljednjim izborima u Srbiji. Najveći broj su bili osiromašeni ljudi, obespravljeni upravo dolaskom demokratije koja je kažu vaskrsnula kada je srušen Milošević i isporučen Hagu. Sve epizode koje su sljedile već su viđene u srpskoj istoriji. Najupečatljivije je ponavljanje one sa Nedićem koji je da ne bi ispružio ruku pred Hitlerom sagao glavu do poda! Ta gimnastika kao da je postala uobičajeni ritual upravo kada su, jedan za drugim, naši političari, oni koji su svrgli Slobu, u sličnom maniru duboki poklon ponavljali pred minornim likovima, čijih se imena danas više niko i ne seća, uglavnom EU komesarima. Zato Vučićeva pojava nije ništa više nego zakoniti završetak nizbrdice na koju nas je dovela „demokratija“ u kojoj je bilo više pretnji nego obećanja,  a Vučićevi spoljnopolitički potezi nisu ništa drugo nego kočenje na istoj nizbrdici kojom su krenuli njegovi prethodnici. Utoliko je i premijerova priča da je spavao na podu briselske kancelarije, u muci koja je vodila ka potpisu Briselskog sporazuma, samo jedan od poslednjih činova davno započete evropske drame. Šta može da očekuje narod koji je isporučio svog predsjednika žrtvujući ga za dobrobit demokratije?! Ruski disident Zinovjev je shvatio, na kraju života, da je demokratija krahirala padom SSSR. Dok smo imali vojne blokove, Varšavski i Nato, pisao je on, postojala je namjera da se u zapadnim parlamentima razvija demokratija i da se preko gvozdene zavjese šalju primjeri stvarne slobode. Ali kada je srušen sovjetski blok, stvar su iz ruku demokratije preuzele korporacije. To pravo su stekle dokazima tehnološkog napretka. Na kraju tog rata tehnologija i kapitala na pobedničkom postolju ostali su vojnoindustrijski kompleks i Holivud zajedno, u pratnji dvije gigantske energetske grupe ili, u stvari, dvije-tri porodice koje su kontrolisale energetski protok na planeti. Akteri tek završenih izbora u Srbiji su bili podijeljeni u dvije grupe. Dosta je bilo!, socijademokrate, demokrate i Liberalnodemokratska partija, prema zapadnim mjerilima, spadaju u redove neokonzervativaca jer kod njih nema ni socijaldemokratije, niti priče o socijalnim pravima. Na Zapadu su i socijalisti dio te retrogradne ekipe ali su oni, u našem slučaju, bliži bloku narodnjaka – SNS, radikali te na kraju DSS i Dveri. Ali sve pomenute partije najviše se razlikuju oko jednog pojma, jedne riječi – neutralnost. Ili možda dve, odnosu prema NATO i Rusiji. Demokrate i socijaldemokrate su, izgleda, sklonije NATO, čak i bez referenduma, dok je Čeda već punopravni član NATO pakta jer je to dokazao akcijama isporuke Miloševića i učešćem u razvoju Šilerove ulice.  Jedino je nejasno kako vojna neutralnost u koju se zaklinju DSS i Dveri te SNS ne čini ove partije bliskima. U toj nelogičnosti ipak je najteže izvesti dokaz tvrdnje Sande Rašković o izbornoj krađi Vučića jer je to teško dokazati nekome ko je uspio da prikupi 1.700.000 glasova. Političke dobiti su, izgleda, vještina koja danas podrazumjeva naklonost spolja ali i razumijevanje naroda, te vođenje političke igre. Na početku izborne trke, Bojan Pajtić je diskvalifikovao listu Vučićevih naprednjaka jer na njoj  „ima svakakvih imena,  čak i rusofila“. Dakle, ako u Srbiji ima negdje rusofila – piši propalo, pomislio je Pajtić. Ali stvarnost je demantovala predsjednika Demokratske stranke. Tamo gdje je bilo rusofila, amerikanofila i ostalih filantropa, bilo je najviše glasova. Malo ko vjeruje u demokratiju. To je kod Srba palilo najviše kada je nacionalni bijes sintetizovan kroz slogan „Slobo Sadame“ i vjeru da nas to iz zagrljaja nesvrstanih katapultira u naručje Zapada. Kao i ona krilatica koja karakteriše provincijalni dio Beograda a gledali smo je devedesetih u formi parole „Beograd je svet“! Vučić se za izbore na vrijeme obezbjedio – oko sebe je skupio družinu upravo vođen idejom neka bude svega što liči na retro Jugoslaviju. A svakako će na kraju biti kako ja kažem. Kao dobar student prava on je znao je da je Jugoslavija bila mezimče hladnog rata. Zato Vučić, za razliku od Pajtića i ostalih demokrata, shvata kako danas ništa bolje u politici ne može proći od karte na koju je igrao drug Tito. Iste ideje koju je vrtio Slobo, ali mu je za uspješan ishod politike nedostajao upravo hladni rat. U toj igri koja priziva našu mladost ima poročne privlačnosti. Odrastali smo i voljeli Gagarina ali i Amstronga, divili se Kopolinoj Apokalipsi ali i klanjali se Tarkovskom i Rubljovu, slušali Bibi Kinga i plakali kada nam neko na ovo otpjeva… za Bajkalom. I što je najgore ili najbolje – niko nas poslije nije ubjedio da ima bolja rješenja. Ostaje da vidimo da li će politika vojne neutralnosti koja je u Ustavu zahvaljujući Vojislavu Koštunici biti zamjenjena baš kao što je Slobin šamar kojeg je udario Srbima u Krajini devedesetih, kasnije postao slogan Mirjane Milošević „Mir nema alternativu“. Nadajmo se da tema vojne neutralnosti nije samo modni trend! Ono što potpisnika ovih redova onespokojava jeste ideja da se i politika oslanja na kratak vijek trajanja. Iako je, recimo, život druga Tita bio dug, teško je povjerovati da je kojim slučajem doživio Gadafijev vijek da bi izbjegao sudbinu brutalnog kraja predsjednika Libije. Politici permanentnih promjena može da se suprotstavi žilav državni sistem. Recimo Bjelorusija i moj prijatelj Lukašenko. Pitanje je da li bi to bilo moguće da nije imao S300?! Izvor: Politika / Iskra