Dobro je što je protokolom predviđeni govornik Milorad Dodik prepustio riječ vjerskim službenicima, ali ne samo zato što njima, kako je rekao, i pripada da govore na otvaranju bogomolje, nego i zato što na svečanosti nije bilo zastave RS i što bi se teško mogao suzdržati da mu ne odgovori ravnom mjerom. Ili bar da ga pecne da je u onih 80 miliona pogrešno uračunao i 20 miliona Kurda koji neće jedinstvenu Tursku, baš kao ni Srbi u jedinstvenu BiH. Ali, sve što bi se desilo poslije toga nediplomatskog dijaloga u Banjaluci, palo bi na teret domaćina. Ovako će Ferhadija ostati u sjeni Davutogluove provokacije, baš kao što je ovogodišnja Srebrenica ostala u sjeni kamenovanja premijera Srbije. Da i u ovom komentaru ne bi bilo tako, treba ipak najprije reći…
Banjalučka džamija Ferhadija je sada, po treći put, obnovljena. Rušena je u bombardovanju 1944, u zemljotresu 1969. i tokom građanskog rata 1993. I svaki put je ponovo zidana. Ovoga puta nije išlo lako. Odluka banjalučkih i vlasti RS u maju 2001. da se položi kamen-temeljac ponovne izgradnje ovog muslimanskog hrama naišla je na burne i silovite otpore lokalnog stanovništva. Ožiljci iz građanskog rata na nacionalno-vjerskoj osnovi, u kome su širom BiH porušene mnoge ne samo muslimanske nego i pravoslavne i katoličke bogomolje, bili su i suviše svježi. Ali, vlast je bila uporna i strpljiva i kamen-temeljac je nekoliko dana kasnije bez incidenata položen. A grad i Republika su u narednim godinama i pomogli da se Ferhadija vrati na isto mjesto.
Ferhadija nije značajna samo za Bošnjake, Rome, Albance i druge islamske vjernike koji žive u Banjaluci, nego i za ostale stanovnike prijestonice Republike Srpske. Ferhadija je uvijek služila kao toponim za orijentaciju u ovom gradu. Banjalučani su govorili „kod Ferhadije“, „lijevo ili desno od Ferhadije“, „preko puta Ferhadije“, i tokom svih ovih poratnih godina kada je nije bilo. To pokazuje da je odavno postala dio pejzaža i ambijenta Banjaluke, navika njenih građana, nezavisno od vjeroispovijesti.
Brojni muslimani su tokom rata ostali u Banjaluci i dijelili sudbinu svojih sugrađana. Nije im bilo lako, ne samo zato što nisu imali svoju najveću i najstariju džamiju. Još teže je bilo pravoslavnima u Mostaru, takođe ne samo bez porušene Saborne crkve, koja se tek sada obnovlja. Ali, trebalo je više od pola vijeka da bi u centru Banjaluke bila obnovljena crkva Svete trojice (danas Hrista Spasitelja) koja je sravnjena za vrijeme fašističke NDH, a vladiku Platona zaklao je ustaša Asim Ćelić. Posljednjih godina je ovdje sagrađena Sinagoga, odnosno Jevrejski kulturni centar, koji nosi ime srpskog prijatelja Arija Livnea.
U Srpskoj je podignuto i više novih džamija, iako se broj islamskih vjernika nije povećao, a muslimani u Srpskoj uživaju jednaka prava kao i katolici, Jevreji, pravoslavni i svi drugi vjernici. Jedini uslov za njih, kao i za sve ostale vjernike, jeste da vole Srpsku, da poštuju njen ustav i zakone. A Banjaluka je više zadržala predratnu multikonfesionalnu strukturu nego Sarajevo, kao što nije teritorijalno-vjerski podijeljena kao Mostar. Bošnjačkim i tzv. međunarodnim propagatorima multikulturne BiH teško je da to priznaju.
Muslimanski vjernici koji žive u Banjaluci velikom većinom propovijedaju tradicionalni bosanski islam koji, kada je nagodan i komšijski, prihvaćen je od većinskog pravoslavnog svijeta. Među njima nema ni boraca Islamske države, ni ekstremnih vehabija, ni odmetnutih para-džematlija, ili su barem marginalna pojava. Zato u Banjaluci nema islamofobije koja je uzala maha u evropskim prijestonicama. Štaviše, Srpska je iskazala spremnost da pomogne FBiH u prevenciji islamskog terorizma. Velikog zla koje se ovdje zametnulo tokom građanskog rata na panislamstički poziv Alije Izetbegovića , a danas se širi Evropom.
Za bivšeg režima vjerski život bio je zaista pod pritiskom takozvanog militantnog ateizma kao zvanične politike i pogađao je manje-više sve vjernike. U centralizovanoj BiH problem tzv. ključa bio je i problem više: koliko će gdje biti podignuto crkava, koliko džamija, da li je negdje višak ili manjak jednih, drugih ili trećih. Poslije Dejtona više ne postoji taj problem. U Srpskoj je udvostručen broj pravoslavnih crkava, u zapadnoj Hercegovini – katoličkih, a u kantonima sa muslimanskom većinom uvišestručen je broj džamija. I niko nikog ne ometa da u jasno razgraničenim entitetima i kantonima gradi šta hoće i koliko hoće.
Ferhadija danas zrači novim sjajem stare arhitekture, popunjava prostor u centru grada koji je bio prazan više od dvije decenije i svjedoči o pojavi islama na ovim prostorima sa osmanskim uništenjem srednjovjekovne hrišćanske Kraljevine Bosne. Muslimani Srpske imaju razloga da se raduju obnovi Ferhadije, a pravoslavni hrišćani da budu ponosni što srpska Republika danas nije mjesto sukoba civilizacija, kultura i religija, što je, kako je tačno predvidio Hantington, postalo globalni problem. Međutim, neoosmanistička diplomatska ofanziva na Bosnu, uključiv i ovaj provokativni nastup Ahmeda Davutoglua u Republici Srpskoj, doprinose da i BiH postane dio tog mnogo šireg problema.
Kao glavni regionalni partner SAD i protagonist umjerenog turskog islama, Erdogan je dobio saglasnost Zapada da preuzme bosanske muslimane i iz predvorja EU istisne iranske šiite i saudijske vehabite, koji su se tokom rata ugnijezdili u Bosni. Bio je to međunarodni okvir u kome je Davutoglu mogao nesmetano da započne ostvarenje svoje „teorije strateške dubine“. Ta dubina obuhvata sve zemlje bivšeg Osmanskog carstva kao prirodan prostor za obnovu neoosmanskog diplomatskog, ekonomskog, kulturnog itd. uticaja.Tada su predsjednik Gul, premijer Erdogan i ministar Davutoglu uzeli na sebe bizarnu ulogu miritelja Hrvatske, Srbije i BiH, te njihove lidere zbližavali godišnjim okupljanjima „u Stambolu na Bosforu“. A usput su mirili muftije u IVZ Srbije i bošnjačke ministre u vladi Srbije Rasima LJajića i Sulejmana Ugljanina.
Iz tog cirkusa se najprije povukla Hrvatska, pa Srbija (bez Sandžaka), a ostala je jedino BiH (bez Republike Srpske i „Herceg-Bosne“). Korak po korak, neoosmanisti su se transformisali u panislamiste. Sve moćniji Tajip Erdogan je sve više eksponirao svoju islamističku političku ćud koju je dugo i mudro skrivao u strahu od Zapada i kemalističkog vrha armije, preduzetničke srednje klase i medijske i intelektualne elite. Pošto su ove spoljne i unutrašnje snage bile uklonile radikalnog islamistu Erbakana, koji je imao široku podršku u ruralnoj unutrašnjosti zemlje, bio im je potreban baš neko kao Tajip koji će „islamskom demokratijom“ djelimično zadovoljiti obje strane. A onda je krenuo da satire opoziciju, hapsi generale, izbacuje s posla neposlušne novinare, rastjeruje liberalne studente i profesore sa trga Taksim. Na reakciju SAD, podrškom konkurentu, bogatom i uticajnom američkom imigrantu Fejtulahu Gulenu, Erdogan je odgovorio još žešćom represijom i spoljnopolitičkim premetom preko glave. Davutogluova strategija nula problema sa susjedima u širokoj neoosmanskoj geografiji pretvorila se u maksimum sukoba sa svim i svakim, uključujući i Rusiju, SAD, EU, Iran, Egipat, Siriju i sve ostale bivše prijateljske zemlje. Vrhunac te političke ludosti bilo je raketiranje ruskog aviona, koje će tursku ekonomiju koštati na milijarde godišnje od izvoza i turizma. O šteti zbog prekida gasovodnog megaprojekta da i ne govorimo.
Izgleda da jedino Milorad Dodik nije nasjeo na neodoljivi šarm stasom sitnog, lukavo nasmiješenog i orijentalno slatkorječivog ministra Davutoglua. Istina, nigdje se ovaj, inače ugledni profesor međunarodnih odnosa, nije tako „od prve“ otkrio kao prilikom premijernog nastupa u BiH. Na predavanju za sarajevsku političku, vjersku, poslovnu i intelektualnu elitu rekao je kako je „Osmanska imperija u Bosni bila jedna uspješna priča koju bi trebalo ponoviti“, i kako je „danak u krvi“ zapravo bio oblik promocije pravoslavne seoske mladeži na visoke vojne (janjičari) i političke (veziri) pozicije u tada svjetskoj metropoli Istanbulu. Da li zaista nije znao da poslije viševjekovne osmanske okupacije hrišćani Turke smatraju arhineprijateljima ili je računao da će svojom pričom promijeniti njihovu tradicionalnu percepciju? Davutoglu je time sebi zatvorio vrata Srpske ali, umjesto taktičkog prestrojavanja, pragmatična i istrajna turska diplomatija fokusirala se na muslimansko Sarajevo i kantone sa bošnjačkom većinom te podigla nivo. U glavnoj roli pojavio se lično „Sultan“, izjavama o ljubavi prema Bosni i Bošnjacima, Aliji i Bakiru, koje po patetičnom medenju, liče na pisma Sulejmana Veličanstenog voljenoj sultaniji Hurem.
Nakon smrti starog Izetbegovića ispostavilo se da je između Tajipa i Alije postojalo prisno istomišljeništvo, državničko i islamsko. Tajip je učio iz Alijine „Islamske deklaracije“ da je „Turska kao islamska bila imperija, a kao sekularna – prosječna evropska zemlja“, da „najprije treba islamizirati muslimane, a kada postanu većina, nametnuti šerijatsku državu“. A „veliki prijatelj i veliki čovjek Alija zauzvrat mu je ostavio u amanet da brine o Bosni i Bošnjacima“, pa i političko tutorstvo nad sinom mu Bakirom. U neoosomansko-panislamskoj priči o BiH, Erdoganu je i strateški prednjačio i operativno sekundirao Ahmet Davutoglu.
Munjevit uspon od premijerovog savjetnika za spoljnu politiku, preko ministra za isti resor, do premijera i šefa vladajuće partije, došao mu je političke glave. Kao što obično biva, diktator Erdogan, okružen unutrašnjim i spoljnim neprijateljima, postao je sumnjičav i prema najbližem saradniku koga je sam učinio opasno jakim i zato ga zamijenio ćerkinim mužem. Da iza razlaza Tajipa i Ahmeda ne stoji sukob ekstremnog predsjednika i umjerenog premijera nego paranoja apsolutne vlasti, pokazao je Davutogluov istup na otvaranju Ferhat-pašine džamije. NJegov besjednički poklik da nema Banjaluke bez Sarajeva, a Sarajeva bez Istanbula, samo će još više udaljiti Srpsku od BiH, a Srbe od Bošnjaka. A uvođenje Tajipove Turske u Bosnu i njenog ambasadora u Vijeće za implementaciju Dejtona pokazalo se kao još jedan opasan promašaj „međunarodne zajednice“, čitaj SAD i EU u BiH.
Čudo o kome je govorio Jakob Finci ipak se nije ponovilo tog dana. Ponovio se nauk Ive Andrića da je „u Bosni tanka granica između ljubavi i mržnje“ i da u „Srajevu i Sahat kula, Saborna crkva i Katedrala iste sate otkucavaju u različito vrijeme“.
Izvor: Fond strateške kulture
