Prošlog mjeseca, uoči održavanja protesta i mitinga u Banjaluci, osvanuo je u medijima faksimil uplatnice od pola miliona dolara koja je od Fonda za otvoreno društvo adresirana SZP-u, namjenski i na lična imena. Poslije se i u Banjaluci i Beogradu sporilo da li je to bio falsifikat ili original i kome je i kako stigao u ruke, a Soroš se nije oglasio. Sada postaje jasnije zašto su Dodik i Vučić bezmalo proglasili vanredno stanje povodom izjave jednog opozicionera da se demokratski izabrana vlast može srušiti i vanparlamentarnom putem.
Srpski lideri očito nisu zaboravili da se u vrijeme otimanja Kosova od Srbije u Beogradu nezvanično pojavio DŽordž Soroš, sa ponudom Srbiji da Albancima proda tada još svoju južnu pokrajinu. Za takvu međunarodnu transakciju, on je morao dobiti diskretan klimoglav stepenicu iznad nivoa tada jedine supersile, u kamufliranom globalnom centru finansijke moći koji kontroliše i najmoćnije nacionalne vlade. Količina novca vjerovatno nije bila problem jer mu je na raspolaganju bio uhodan priliv od droge, trafikinga, trgovine organima i sl. koji se inače trošio na lobiranje za nezvaisnosti Kosova. A o visini i vrsti posredničke provizije može samo da se nagađa.
Taj posao nije napravio, ali su se mnogi naši kasnije vajkali da smo Kosovo svakako izgubili, ne samo bez nadoknade nego i uz ogromne ljudske gubitke i materijalne štete od bombardovanja. Kako ne posumnjati da je DŽorž iliti Đerđ, pri sličnim nevoljama za Srpsku potajno svratio u Sarajevo da pojedinim srpskim predstavnicima u zajedničkim organima ponudi otkup „manjeg entiteta“. U siromašnim zemljama poput Makedonije, Srbije, Bosne, lako se nađe dovoljan broj mladih nezaposlenih koji će se za sitne honorare uključiti u Soroševe NVO projekte uz iskreno uvjerenje da doprinose demokratiji i ljudskim pravima. Jednako kao što ima i predovoljno muslimanske sirotinje da za dobru mjesečnu hranarinu od saudijskog dvora stupi u selafijske odrede, takođe iskreno uvjerena da doprinosi širenju islama. Na obje strane u pozadini stoje iste transatlantske gazde, sukobljavaju ih i mire, udružuju i usmjeravaju, već prema svojim interesima kad i gdje im zatreba.
Postoji i jedno nešto ranije iskustvo Srba sa Sorošem koje se kod nas rijetko pominje, a zabilježila ga je Nora Belov, ugledna britanska publicistkinja i novinarka, dopisnica Rojtersa, Observera i NJujork Tajmsa, iz Pariza, Moskve i zemalja istočne Evrope.
„Temelje Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu pripremila je tzv. ekspertska komisija kojoj je bio povjeren zadatak da unakrsno ispituju Muslimane i Hrvate kako bi se pribavila svedočenja o zločinima koje su počinili Srbi. Čovjek koji je stajao iza ove komisije bio je američko-mađarski milijarder DŽordž Soroš. ( …) Soroš je bio više nego spreman da pomogne Klintonu u demonizaciji Srba. NJegova ekspertska komisija je bila potpuno odvojena od UN i nije djelovala u NJujorku, nego pri katoličkom univerzitetu De Pol u Čikagu. Od zverstava koja je navodila ekspertska komisija do osnivanja Suda za ratne zločine, trebalo je učiniti samo jedan mali korak“ (Jugoslavija – rat koji se mogao izbeći, Plato, Bgd., 1999, str. 75).
Taj mali korak je i napravljen i Haški tribunal je dobio nadimak „Sud za Srbe“. Nora Belov daje i svoje objašnjenje za Soroševo angažovanje protiv Srba: „Kao i mnogi Mađari, Soroš je imao animozitet prema Srbima, koji je postojao još od vremena neslaganja Mađarske sa stvaranjem Jugoslavije kada joj je oduzeta Vojvodina“. Moglo bi da se doda i da su Srbi intervenisali protiv mađarske građanske revolucije. Zatim da je Tito isporučio Imre Nađa NKVD-u iz Ambasade SFRJ u Budimpešti, u koju se bio sklonio. Itd., itd.
Najzad možda se ne radi samo o animozitetu prema nama nego i afinitetu prema Albancima. Oni nisu samo htjeli da kupe KiM nego čine i glavninu „državljana Makedonije koji rukovode Fondom za otvoreno društvo u Skoplju“. Ili pak o afinitetu prema muslimanima što bi obuhvatilo i Bošnjake koji bi htjeli da preuzmu RS, a to se uklapa u politiku SAD da se Zapadni Balkan (Makedonija, Crna Gora, južna Srbija i BiH) stave pod neoosmansku kontrolu američkog regionalnog favorita Turske.
Soroš je prije svega antiruski raspoložen, što očito podrazumijeva i proruske Slovene i pravoslavce, ali njegovi motivi su ipak prozaičniji i vezani su za zgrtanje bogatstva i širenje meke moći. Čitava priča o berzanskom špekulantu i multimilijarderu, fasciniranom djelom Isaije Berlina „o otvorenom društvu i njegovim neprijateljima“, koji je postao filantrop i sipao milione za finansiranje mreže nevladinih organizacija za globalizaciju zapadnih vijednosti – djeluje kao bajka za djecu i infantilne. Najveći poslovni uspon i popularnost stekao je nakon pada Berlinskog zida kada su narodi Istočne Evrope vapili da komunističke iluzije zamijene neoliberalnim. Zgodno je što je „filantropija“ bila oslobođena oporezivanja.
Soroš nije ni Rokfeler ni Rotšild, ali jeste pridruženi član ove posljednje globalne dinastije, koja se nikada ne pojavljuje u vrhu redovne godišnje Forbsove liste najbogatijih i najuticajnijih ličnosti na svijetu. Među prvima se nalaze skorojevići poput Gejtsa i Bafeta i dr. multimilijardera čije prilive država prati i oporezuje. Ovi pak ekskluzivni porodični klanovi, čije bogatstvo se gomila i kapilarno grana vijekovima u kombinaciji sa neuporedivim uticajem preko Savjeta za spoljne poslove SAD, Bilderberga, Trilaterale i drugih međunarodnih NVO, svugdje su prisutni i nigdje upadljivi. Oni ne unose u nacionalne budžete, nego iz njih zahvataju i njima upravljaju, kako je lijepo pokazala krizu na Vol Stritu 2008. Država je jednostavno socijalizovala gubitke Goldman Saksa i drugih investicionih banaka i spasla ih od posljedica njihovih loših poslovnih odluka, a na teret poreskih obveznika. Oni su junaci teorija zavjere.
Soroš u svoje ime i za njihov zajednički račun na svjetskim berzama kupuje zlato jer „predskazuje“ treći svijetski rat i prodaće ga kada dostigne maksimalnu cijenu, ali i siječe ruske gasovode i kineski put svile preko Balkana. Ako Rusija i NJemačka preskoče nametnute im sankcije i Kinezi izgrade trasu u Evropu, možda na Balkanu zaista potpale još jedan veliki rat. Rusija je Soroševom lancu NVO otkazala boravak. Kina je stavila pod strogi nadzor njihove aktivnosti i finansije. Vlade malih i nejakih država, međutim, ne samo da su prihvatile da ugoste svoje inostrane neprijatelje i tetoše domaće kolaborante nego čak i obavezu da neka ministarstva povjere predstavnicima tzv. nevladinog sektora. Preostaje nam jedino da se nadamo da Soroš ono u vezi sa nemiješanjem u Makedoniji možda ipak nije slagao i da preživimo do opadanja američke (sve)moći.
Izvor: Fond strateške kulture
