Pravda

Predsjednik Turske u petak uveče, na godišnjem odmoru u jednom turskom ljetovalištu, ispija piće kada mu saopštavaju vijest koja je šokirala cijelu planetu:dio turske vojske pokušava da izvrši državni udar. Važite za eksperta za bezbjednost, dugo godina ste u toj oblasti, ali nama laicima odmah upada u oči da je nevjerovatno da Erdoganove bezbjednosne službe toliko zakažu i da on nije imao pojma da se u vojsci nešto dešava sve dok puč nije počeo. Vaš komentar?

- Treba imati u vidu da je turska vojska dio NATO pakta, da se oficiri u najviše činove ne mogu proizvesti bez prethodne saglasnosti NATO, i da je NATO, uopšte, duboko involviran u vojsku Turske. Vojska je po prirodi zatvorena institucija, a u Turskoj je odavno „država u državi“. Erdoganu su tu vrata bila zatvorena, mogao je samo da viri kroz prozor. Uspio je da u policiji postavi svoje ljude i to se pokazalo od presudnog značaja u slamanju puča. Između turskog predsjednika i vojske nikada nije sve funkcionisalo kako bi trebalo, bilo je nekoliko procesuiranja oficira pod optužbom za veleizdaju, nekoliko velikih, pa i kolektivnih ostavki, ali su se nesporazumi gurali pod tepih i tako rasli. MIT, turska obavještajna služba, inače Erdoganu do kraja lojalna, u navedenim okolnostima nije mogla da parira vojsci. Inače, vojni udari u Turskoj imaju tradiciju. Koliko znam, ovo je bio peti od 1961. godine, kada je izveden prvi.

Oni koji su pažljivo cijelu noć pratili dešavanja u Turskoj, primijetili su jednu važnu činjenicu: snage pučista napredovale su iz minuta u minut u svom pohodu, sve do trenutka dok se nisu oglasili Obama i Merkelova i dali punu podršku Erdoganu, a onda započinje kontraudar Erdoganu lojalnih snaga i naroda, koji zaprepašćujućom brzinom potiskuju pučiste i vraćaju punu kontrolu. U čemu je bila "kvaka"?

- Mislim da su se stvari drugačije odvijale. Svakako su Vam poznate informacije da je Angela Merkel odbila Erdoganu dati azil, i da je iz Spoljnopolitičkog odbora Predstavničkog doma američkog Kongresa poručeno da će SAD sarađivati i sa novim vlastima Turske. Zvanično se Obama i Merkelova jesu oglasili u smislu podrške legitimnim vlastima, ali su se odvijale i igre „ispod žita“. Vrijeme nije radilo za pučište. Uostalom, situacija se promijenila u odnosu na 1996. godinu, kada je vojska u Turskoj uspješno izvela posljednji puč. Tada je bilo dovoljno izvesti vojsku na ulice, zauzeti zgradu državne televizije, radio stanicu, redakcije najtiražnijih novina, i objaviti da ste preuzeli vlast. Stanje je danas drugačije – postoji sijaset tv stanica koje su normalno emitovale program dok je vojska blokirala zgradu državne televizije, a gdje je tek internet sa nizom mogućnosti koje pruža za informisanje građana. Kada se Erdogan oglasio pomoću ajfona, stvari su počele da se mijenjaju u njegovu korist. On je pozvao narod na ulice, i pobijedio, jer u sudaru sa vlastitim narodom tenkovi zanijeme. Međutim, neće ostati na ovome, Turska je trajno destabilizovana, teroristički akti, atentati, diverzije, postaće svakodnevnica. Erdogan neće više biti ono što je bio.

Obični ljudi u Republici Srpskoj i Srbiji danas vode žestoke rasprave o tome da li bi za Srbe bilo bolje da je puč uspio, ili je bolje što je Erdogan ostao na vlasti. Šta Srbima donosi jedna, a šta druga opcija?

- Da je puč uspio, turska vojska bi mnogo snažnije ušla u Siriju, vjerovatno bi se sukobila sa ruskom vojskom, što bi imalo katastrofalne posljedice po region. Žuta patka, koja povremeno plovi ulicama Beograda, porasla bi i bila mnogo agresivnija, a pačići brojniji. Pojavila bi se i na ulicama Banja Luke, i svugdje gdje bi kreatorima haosa odgovaralo da vide njeno perje. Sada će da obori svoj kljun. Migranti bi se kretali nekontrolisano i preplavili bi Makedoniju i Srbiju. U Srbiji su to odmah shvatili i pojačali prisustvo žandarmerije i vojske u graničnom pojasu. Često kritikujem Erdoganovu ekspanzionističku politiku, naročito onu koju vodi na Balkanu, ali on je ipak političar, što znači da mora voditi računa o narednim izborima, o javnom mnjenju, domaćem i svjetskom. Vojska o tim stvarima ne razmišlja, već samo slijedi političke smjernice koje joj daju sile koje pružaju podršku. Nakon puča, iako neuspjelog, Erdoganova ekspanzionistička politika je okončana. Neka sada kaže njegov premijer da su Kosovo ili BiH dio Turske i da će to uvijek biti! Puč je pokazao da on ne vlada ni Turskom, a imao je ambiciju da obnovi Otomansku imperiju. Znači, za Srbiju i Srpsku je bolje što puč nije uspio.

Kakve posljedice pokušaj puča u Turskoj može proizvesti u narednim sedmicama po region?

- To je prilično neizvjesno. Kako će se ponašati oružane formacije Kurda? Kako jedinice Islamske države i druge terorističke strukture u Siriji kojima je Turska davala podršku? Hoće li Asadova vojska ući u Alep? Odgovore na ta pitanja teško je dati. Sve u svemu, Turska će i dalje da se trese.

U četvrtak uveče imali smo teroristički napad u Nici, u petak rat na ulicama Turske. Svi se pitaju šta i gdje je treće. Koliko smo mi u Republici Srpskoj i Srbiji bezbjedni?

- Budite sigurni da službe bezbjednosti Srbije ne spavaju i da će stoga građanima Srbije omogućiti miran san. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske i do sada je bilo neprobojan zid svim vidovima agresije na Republiku.  Izvor: poligraf.news