Tim dogovorima i projektima Rusija i Turska su ojačale pozicije obje zemlje u odnosu na Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države. Osim toga, politički odnosi dvije zemlje su bili toliko unaprijeđeni da su obe zemlje bile izuzetno aktivne kao dvije regionalne sile, u nizu sukoba u regijama koje kontrolišu. Turska je, tako, posredovala u rusko‐gruzijskom sukobu u oktobru 2008, a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao stogodišnji prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u oktobru 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno uticao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, čime je usporavao Tursku na putu prema punopravnom članstvu u Evropskoj uniji.
Normalizacija odnosa sa Armenijom imala je poseban značaj za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Srednjoj Aziji, ali i drugdje. To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Kipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko‐rusko prijateljstvo i partnerstvo, imalo je pozitivnog uticaja na sve te slučajeve, jer se u svima radilo o problemu gubitka povjerenja između islamskog i hrišćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i osmanskog razdoblja.
Za razliku od Wašingtona, Moskva je čini se – pokazivala veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički uticaj temeljem kulturne i istorijske sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Evropi uvijek bila od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Evropske unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post‐sovjetski prostor, a naročito u Srednjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s priličnom skepsom gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego prioritet daje direktnim kontaktima s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije, prije svega sa NJemačkom, Francuskom, Austrijom i Italijom.
Prošlost ove saradnje i zajedničkog geopolitičkog nastupa Rusije i Turske je nemoguće promijeniti ali se može analizirati i staviti u perspektivu u vidu novog razvoja situacije. Kako je bilo moguće da nakon takve saradnje dođe do potpunog prekida odnosa i kako su odnosi Turske i Rusije skončali u dubokoj konfrontaciji?
Ono što nije bilo jasno u danima nakon izbijanja krize u odnosima Rusije i Turske je u mnogo čemu, nakon pada Davutoglua, danas, jasnije. Saradnja Turske sa Rusijom u sferi ekonomije, iz ugla interesa Rusije, je još uvijek na otprilike istom nivou. Turska strana trpi gubitke – reklo bi se kontrolisane i za Erdogane puno prihvatljivije od eventualnog gubitka vlasti u pripremljenom državnom udaru (u Vašingtonu i Berlinu dogovorenom). Erdogan je shvatio poruku: saradnja sa Rusijom i dogovoreni energetski projekat „Turski tok“ bio je lažni alibi Zapadu za njegovo rušenje. Tačnije, pokušaj obaranja Erdogana na ulici koji su organizovali Amerikanci novcem i uticajem vlasnika „Hizmeta“, multimilijardera Fetulaha Gulena, započeo je na trgu „Taksim“ dvije godine prije sporazuma o izgradnji „Turskog toka“ i imao je motive u potrebi nadzora i upravljanja Turskom a tu je Erdogan, sa autoritarnom političkom prirodom, bio ozbiljna prepreka.
Pokušaj promjene Ustava Republike Turske i jačanje uloge predsjednika nije dao rezultata zbog unutrašnjeg otpora i opstrukcija koje je predvodio Erdoganov „prijatelj“, premijer vlade Ahmed Davutoglu. I Erdogan je pripremio odgovor u vidu potpunog resetovanja vanjske politike Turske. Prije svega prema Rusiji.
U početku nije bilo jasno kako je kriza tako brzo eskalirala, zašto je naprasno obustavljen „Turski tok“ a par dana poslije kako se u Turskom vazdušnom prostoru našao usamljeni bombarder ruskih vazdušno-kosmičkih snaga (istina, samo šest sekundi) ali… Brzo je pokrenuta kampanja protiv Turske u ruskim medijima i zatvorene granice, ukinuti bezvizni režim, da bi se sprječila infiltracija navodno „nestalih“ regruta američkih narandžastih revolucija; trenirane i naoružane „opozicije“ sposobne da ruši političke sisteme i države učini nestabilnim. Pokazalo se da je Erdogan odlično obaviješten kako je Evropa, prije svega NJemačka, izgubila bitku sa američkom vladom u borbi za pravo da se snabdijeva svojim energentima , po povoljnoj cjeni i u procesu stabilne isporuke.
Odustajanje od „Turskog toka“ baš kao i rušenje ruskog aviona predstavljali su dobre teatralne poteze — koji se u uslovima normalnih odnosa ne bi mogli sprovesti. Zapadne zemlje, posebno NATO alijansa, našla se u bezizlaznoj situaciji nakon Erdoganovog zahtijeva da ga zaštite od dojučerašnjeg partnera Rusije; na kraju krajeva prekinuo je sve odnose i oborio im avion. Iako se nisu trudili da stanu iza Erdogana ipak su izgubili mogućnost da udaraju maljem političkih mjera po glavi Erdogana zbog bliskosti sa Rusijom i odsustvom solidarnosti sa zapadnom politikom.
Ipak, u stvarnosti, uprkos svim vatrenim izjavama, kriza uopšte nije eskalirala.
Za Rusiju je, još u vrijeme političke idile, bilo izuzetno važno da, što prije, pročešlja kroz turske firme koje rade u Rusiji i da utvrdi snažnije mjere zaštite vlastitih granica. Sve to se nije mogo odraditi u uslovima normalnih odnosa. Bila je potrebna kriza.
Nije bilo jasno odmah nakon efektnog i nesumnjivog sukoba Turske sa Rusijom šta se dešava u Turskoj, ko ima kakve pozicije u vladajućoj stranci AKP, kakva je uloga vojske, šta rade vanjski politički faktori i da li je, baš, puč protiv vladajuće stranke iniciran unutar same stranke – te kakav je omjer snaga. Tko je u Turskoj kolovođa anti-evroazijskih integracija i jakih odnosa sa Rusijom? Ukratko, bez obzira na rušenje aviona, kriza je imala svoj samostalan život — i desila bi se, očigledno, sa ili bez aviona.
Po svemu sudeći u danima nakon krize — izgledalo je kao da je pripremljen „svileni gajtan za Erdogana“ tj. puzajući puč da se smakne njegova struja iz vladajuće partije, i poslušnija struja da dođe na vlast. Izgledalo je — po već dobro poznatom modelu zapadnih narandžastih manipulanata — da su predodredili Davatoglua za nasljednika. Već su ga počeli hvaliti i izdizati u zapadnim medijima. Ali i to je naglo prestalo, kako je naglo i otpočelo. Britanska štampa otkrivala je zavjeru i ustreptalost, pravi cirkus i primitivno iščekivanje da će se namamiti Davatoglu da pokuša, sa pozicije premijera vlade, srušiti Erdogana u samoj stranci i poslati ga u penziju.
Ali sada vidimo drugu sliku — partija se nije raspala, Erdogan je smijenio Davutoglua (prisilio ga na ostavku). Uprkos činjenici da je predsjednik bez značajnije političke moći, Erdogan preživljava krizu i ostaje na čelu države i partije. To mu daje mogućnosti da odradi najprljavije stvari — kao hapšenje preko stotinu Gulenovaca, ukidanje medija, bombardovanje kurdskih gradova, itd — jer kada ode sa funkcije, može se sve njemu pripisati ako je potrebno za izglađivanje budućih odnosa.
Kada su u pitanju ovakve opasne prekretnice, ne treba vjerovati nikome, već pričekati da se vide tragovi političkog zvjerinja. Zato je važno da u ovom trenutku pratimo tri naizgled nevezana događaja — dolazak šefa CIA DŽona Brenana u Sarajevo (direktno nakon sastanka kralja i Obame), dolazak Erdogana u Hrvatsku i uspostavljanje specifičnog političkog saveza „Trilaterala“ i, na kraju, dolazak Davutoglua u Banja Luku i njegov očajni, patetični ali vrlo uvredljiv i preteći govor.
Pitanje, u ovom trenutku je: „čiji planovi se razvijaju i zašto baš na Balkanu“? Amerika prilično tajanstveno koristi svoj najjači adut — tajkuna i multimilijardera, Soroševog saradnika Fethullaha Gulena, vlasnika fondacije koja radi po uzoru na „Otvoreno društvo“, i ruši režime, vladajuće stranke i uništava države. Godinama on je kupovao najveće medije, godinama pokušavao da uz američku pomoć digne proteste i revolucije. Godinama je vlasnik škola, posebno onih radikalno islamskih. Od Izetbegovića (i Alije i Bakira), do Cerića, Čengića, Šabića, bizarne braće Latić i mnogih drugih, svi su bili upoznati sa Gulenom i bili regrutovani u njegovim kursevima i institutima. Osamdesetih i devedesetih — on je bio glavni organizator i finanansijer prodora islamskog „internacionalizma“ u Rusiju, naročito u Čečeniju.
Erdogan je dugo odbacivao zacrtani put: MMF, američku politiku u regionu, i razvoj diktiran u okviru EU. To vreme je iskoristo za veliki zaokret prema Aziji, I u tom kontekstu podigao nivo odnosa sa Rusijom. Rusija je baš prije mjesec dana digla zabranu putovanja turista u Tursku, ali je to ograničila na mediteranske plaže. Nikakvi važniji odnosi sa Rusijom se još uvijek nisu pogoršali do te mjere da se ne može izaći iz krize. Bez obzira na Erdoganovu anti-rusku retoriku i 7000 ruskih vojnika na granici između Armenije i Turske, najbitnije je, ipak, pratiti pitanje Montro konvencije o Bosforu. Za sada, tu nema promjene ni posljedica.
Turske firme moraju danas imati ruskog partnera. Rusko snabdevanja gasom ide kao i prije, izvoz žita za Tursku iz Rusije se povećao. Isto tako ugovori iz fondova „Puta svile“ i druge obaveze u okviru Šangajske organizacije za saradnju ostaju na snazi. Čini se da ima nečeg teatralnog u sukobu Rusija-Turska i da sve baš nije onako, kako na prvi, pa i drugi pogled izgleda. Nešto tu nije, u potpunosti, autentično.
Rusija nije mogla izabrati bolje svoju poziciju. Napadajući Erdogana — pridružila se onim istim američkim stručnjacima za promijenu režima, tako da su ti isti morali smanjiti svoj revolucionarni žar, da ne bi izgledalo da — slušaju Rusiju! Tačnije – Rusija se blagovremeno odmakla. Bez Rusije na sceni, jedna opasna tema je skinuta s dnevnog reda onih koji ruše vladajuću partiju, ne samo Erdogana. NJegova bivša bliskost sa Rusijom i evroazijske integracije, saradnja sa Iranom, itd — to je bila samo javna meta Zapada, ali cilj je uvijek bio sveobuhvatniji.
Sada se nitko u Turskoj ne mora braniti da sljede „Putinizam“, a imaju odrešene ruke da zatvaraju razne Gulenove NVO ispostave (agencija „DŽihan“, časopis „Zeman“… Opozicija je prilično zamukla u Turskoj. Erdogan igra na stotine igara istovremeno, a opoziciju i zapadne zemlje već opasno boli vrat od naglih zaokreta.
U Turskoj, međutim, i danas postoji realna opcija da armija preuzme kontrolu i uspostavi vanredno stanje. Narod je već bjesan na rat s Kurdima, Erdoganove postupke kao i nerede koje američki globalisti izvode. Vojni udar bi moglo sprečiti nastavak i eskalaciju trajne nestabilnosti.
Danas je Bliski istok najbolje što orijentalna lukavost, podmuklost, i obmana nude. U tome se Rusija dobro snalazi, ne baš tako Zapad. Dok nije bilo Rusije na terenu, sva lukavost im nije bila od velike koristi. Ali sada su sve opcije otvorene svakog minuta i svakog dana. Postoje ciljevi i interesi, ali ne unapred preodređeni ishodi.
Nakon sukoba sa Rusijom, Turska i dalje sarađuje sa Izraelom i Saudijskom Arabijom u podršci terorističkim organizacijama, želeći zadržati stečene pozicije koje nepopravljivo gubi. I u Iraku i Siriji, Ahrar el Šam i Islamska država ne uspjevaju odbraniti osvojene teritorije i konstantno gube naselja i gradove. Istovremeno saudijski i izraelski favoriti u vidu Al Kaide i njoj lojalnog Nusra fronta povlače se sa mnogih linija, sukobljavaju se međusobno ili sa drugim grupama i organizacijama, koje američko-britanska politika uporno promoviše kao svojevrsnu opoziciju iako je riječ o običnim brutalnim ubicama, razbojnicima i teroristima.
Javnost u Turskoj sve više uviđa da obećana nova sunitska država na teritoriji Sirije više nije tako izgledna, čak ni realna kako je do sukoba sa Rusijom izgledala. Ovaj sukob, za Rusiju je otvorio velike mogućnosti i još širi manevarski prostor u ratu u Siriji – odlučniji nastup i veće ambicije, u tzv. politici „korak po korak“, ali odlučno.
Izvor: Fond strateške kulture
