Pravda

Piše: DŽevad Galijašević U 19. veku sandžaci su u Osmanskom carstvu bili samo administrativno-upravna područja. Bilo je 290 sandžaka, raspoređenih u 77 vilajeta ili pokrajina. Nijedan nije zadržao to tursko ime, osim ovog, iz koga se Bakir Izetbegović oglasio, iskazujući jasnu namjeru, da na taj način želi stvoriti neki politički individualitet u odnosu na druge krajeve Srbije i Crne Gore, i da ima pretenzije ka tim oblastima.

Pored toga, kao dobar đak i kurir neoosmanizma, u ime Redžepa Taipa Erdogana, Bakir Izetbegović je poslao nekoliko konfliktih političkih poruka koje ozbiljno zabrinjavaju.

„Ne vidim ništa sporno u ovoj posjeti, jer smo svi svjedoci da predsjednik i premijer Srbije Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić često posjećuju Banjaluku i Trebinje, pa mi to ne smatramo zaobilaženjem Sarajeva. Ovo je ista stvar“, kazao je između ostalog. Rekao je da nije ranije posjetio Novi Pazar zbog „čekanja da se smire sukobi između Bošnjaka Sandžaka“.

Službeni dio posjete, je počeo predsjedavanjem na skupu tzv. Koordinacije sestrinskih stranaka SDA iz Sandžaka, Kosova, Crne Gore, Makedonije i Hrvatske. Nakon te sjednice, on je istakao da još ima potrebe za zajedničkim radom frakcija SDA u regionu, jer je i dalje neophodno raditi na popravljanju položaja Bošnjaka u državama nastalim raspadom Jugoslavije te da je SDA stasala u najvažniju stranku Bošnjaka na Balkanu, i da su Bošnjaci postali politički faktor bez kojeg niko ne može praviti nikakve kalkulacije za budućnost na Balkanu“.

„Bošnjaci su za ovih četvrt vijeka prošli istorijski put vredan jednog stoljeća. Odbranili smo pravo na egzistenciju, na ravnopravnost, povratili svoje ime, jezik, a nakon 450 godina smo vratili državnosti Bosni i Hercegovine i osnovali vojsku. No, ima još mnogo toga da uradimo i rješimo još neka pitanja koja su bila razlog zbog kojih smo i osnovali SDA u zemljama bivše Jugoslavije“, rekao je. Istakao je stav o ličnom zalaganju za mir u čitavom regionu, za kažnjavanje zločinaca prema Bošnjacima i snažnu osudu ekstremizma i terorizma koji pojedinci čine u ime islama.

Ovakve poruke sina najvećeg fundamentaliste, vjerskog fanatika i ratnog zločinca koji je rođen i živio na evropskom kontinentu, Alije Izetbegovića, iznenadile su samo neobavještene i lakovjerne.

Ono što je pogrešno a zlokobno u Izetbegovićevim porukama jeste sljedeće:

- U ustavnom uređenju Srbije, države u kojoj je bio, ne postoji nikakav Sandžak.

- Nije isto Banja Luka i Novi Pazar jer postoji Republika Srpska kao državotvorni entitet koji ima Ustavom BiH utvrđene Specijalne veze sa Srbijom pa je neuporediv njegov dolazak u Novi Pazar sa međunarodnim ugovorom, Dejtonskim sporazumom i Aneksom 4 tog ugovora – Ustavom Bosne i Hercegovine, definisanim odnosom Srbije i Republike Srpske.

- Ni SDA a ni Novi Pazar nemaju specijalne veze sa BiH.

- Bakir Izetbegović je član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda kao što Mladen Ivanić predstavlja u Predsjedništvu BiH srpski narod a Dragan Čović hrvatski. Ne može se jedan član Predsjedništva porediti sa Premijerom ili Predsjednikom bilo koje države, koji u toj državi raspolažu nedjeljivom vlasti na teritoriji cjele države i u odnosu na sve stanovnike i etničke zajednice.

- Izetbegović ne predstavlja Bosnu i Hercegovinu nego samo „frtalj“ njene teritorije, poznat po terorističkim bazama (njih 64), po radikalizmu i ratnicima koji svakodnevno ginu za „Islamsku Siriju“, „Islamski Avganistan“, „Islamski Irak“, „Islamsku Palestinu“. To je onaj dio BiH koji izaziva najviše kulturne i istorijske nelagode i straha na cijelom kontinentu – zabrinjava i plaši Evropu.

- Isto tako i Sulejman Ugljanin ne predstavlja Bošnjake u tzv. Sandžaku. Puno važniji od njega su bez sumnje: Rasim LJajić (sa strankom SDP), Muamer Zukorlić (bivši muftija u muftijstvu pod kontrolom vjerskog Sarajeva i Islamske zajednice BiH), Adem ef. Zilkić, Hamdija Jusufspahić i Reis ul ulema Islamske zajednice Srbije Sead Nasufović (koji uopšte i nije Bošnjak).

- Kako to Izetbegović, sa svojom strankom, koja ima samo 20% podrške Bošnjaka, sa Ugljaninom, koji nema ni toliko, misli bitno politički uređivati odnose na Balkanu? Zar je moguće da nisu svjesni koliko su beznačajni i oni i onaj Denis Zvizdić, predsjednik Savjeta ministara bez izvršnih ovlasti?

- Ostaje pitanje koje to poslove treba još završiti i šta to Alija Izetbegović nije stigao uraditi što Bakir mora nastaviti – zar je 100.000 mrtvih i zauvijek podjeljena zemlja puna mržnje, zaista, samo nedovršeni posao u kome treba nastaviti i dalje progoniti one koji su činili navodne zločine prema Bošnjacima – samo prema Bošnjacima – a zločini kukavičkog napada na Tuzlansku kolonu tek punoljetnih regruta JNA koji žele kući, što dalje od rata, ili zločini u Dobrovoljačkoj ulici, ili Vase Miskina, na Markalama i Kazanima, u Srednjoj Bosni i na Ozrenu, u Cazinskoj krajini i oko Bihaća – zar neko ko želi uređivati odnose na cjelom Balkanu zaista ne prihvata razmjere zločina počinjenih prema Srbima i prema Hrvatima?!

Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je u pravu kad tvrdi da Dejtonska Bosna i Hercegovina nije bila nikada ovako nestabilna, podijeljena i posvađana, i nikada nije proizvodila toliko nestabilnosti za region i kontinent. Tome najviše doprinose SDA i sam Bakir Izetbegović, pod čijim pokroviteljstvom se i dan danas čine razne kriminalne aktivnosti, tajna snimanja i podmićivanja, organizuju naručeni i rušilački protesti, dok njegov privatni ministar Dragan Mektić, lažni Srbin hrvatskog porijekla, sa sumnjivom diplomom škole unutrašnjih poslova Hrvatske, obavještava javnost o nezakonitim istragama u kojima i on, navodno, učestvuje i o kojima je obavješten.

Zloupotreba tužilaštva u političke svrhe, napadi na predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, kao i na predsjednika Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića, te hapšenja u ministarstvu bezbjednosti, uz ovakve političke turneje i gomilu stupidnih ali konfliktnih izjava… predstavljaju sredstvo odvraćanja pažnje javnosti u BiH od stvarnih izvora terorističke prjetnje i tako potrebne odlučne akcije protiv terorističkih grupa i organizacija u BiH. Dodatno, to je i odvraćanje pažnje od Erdoganove diktature u Turskoj, hapšenja službenika, vojnika, nastavnika, profesora, vojnika, oficira i generala, novinara i Kurda – političko nasilje bez presedana koje se pravda pokušajem puča.

Oživljavanje ratobornih i šovinističkih poruka iz Novog Pazara nosi samo pečat Erdoganovog političkog interesa da kroz sukobe Srba i Bošnjaka dobije koji dan predaha u kome će nastaviti čupati američki i njemački politički korov u Turskoj i pokušati spasiti vlast i svoju glavu. Pitanje je koliko Srba i Bošnjaka treba da plati glavom ovu Izetbegovićevu sramnu ulogu i težnju ka konfliktu dva naroda. Sramno je u kontekst takvih izjava trpati i Izetbegovićevu lažnu brigu o „zloupotrebi islama“ i terorističkoj prijetnji, jer njegov lični odnos prema terorističkoj prijetnji, kao i odnos SDA je dio procesa destabilizacije BiH i cjelog Balkana.

Iako zapadne ambasade (američka, britanska i njemačka) tolerišu fundamentaliste u Sarajevu, povezane sa korupcijom na najvišem nivou, sa političkim ubistvima i terorizmom, čak i kada imaju ‘puna usta’ borbe protiv terorizma, uporno će podržavati terorističke organizacije i njihove radikalne izvršioce, nekad otvoreno – nekad prikriveno, ali samo dok su u Bosni i Hercegovini i dok predstavljaju prijetnju građanima i narodima BiH a posebno Republici Srpskoj i njenom ustavnom poretku. Metodologija podrške je uvijek ista, ona podrazumijeva sprečavanje policijskih agencija da rade svoj posao, čine ih nestabilnim, izazivaju potrese i kadrovske smjene u tim agencijama, hapse po ministarstvima, sa Sudom i Tužilaštvom BiH kreiraju političke afere i „pravosudne“ hajke a stalnim nadzorom i gušenjem inicijativa u borbi protiv terorizma ometaju svaku akciju institucija BiH na tom planu.

Naravno zemlje Evropske unije ne žele i neće dozvoliti da taj politički i bezbjednosni haos, koji u BiH oni podržavaju, na bilo koji način postane dio Evropske unije i pored nekontrolisanog izbjegličkog talasa dodatno ugrozi njihove građane i njihove institucije. Zahvaljujući Izetbegoviću – bezbjednosne agencije (posebno „SIPA“ i „OBA“) sve više djeluju kao kriminalne bande i „muslimanske milicije“, potpuno su van efektivne društvene kontrole i čine sve da društvo ne prepozna težinu i ozbiljnost bezbjedonosnih prijetnji koje dolaze od raznih ekstremista, vehabijskog pokreta i tzv. mudžahedina a terorističke akcije koje oni neprestano poduzimaju u javnosti predstavljaju kao izolovane incidente.

Upravo zato, narednom periodu, u BiH i na cjelom Balkanu mogu se očekivati još spektakularnije terorističke akcije – napadi na oružane snage i policiju, institucije države, ali i napade na baze Nato-a, EUFOR-a i ambasade zapadnih zemalja sa tendencijom i planom da u njima bude što manje, bošnjačkih, civilnih žrtava kako bi se sačuvala ekstremistička infrastruktura vehabijskog pokreta i podrška koju on ima od strane lokalnog stanovništva, paraobavještajnih službi i službene politike u Sarajevu.

Međutim, dolazi i doba u kome se odgovornost za ukupno stanje u BiH neće moći neopravdano i bez mjere pripisivati samo domaćem političkom faktoru – jer mogućnost promjene takvog stanja predstavlja tačku na kojoj je odgovornost lokalnih političkih lidera sve manja a odgovornost međunarodne zajednice sve veća. U svojim zemljama sve češće će diplomate iz Sarajeva biti pitane o tome šta se dešava, zašto je to izmaklo kontroli i koje su moguće posljedice.

Samo zato, ovakva država sa Bakirom Izetbegovićem, političkim naslijeđem njegovog oca Alije i kriminalizovanim institucijama koje su oni stvorili; sa dva Glavna predstavnika (jedan „Visoki“ a drugi „Specijalni“), sa politizovanim Ustavnim sudom koji raznim, prividnim, tumačenjima Dejtonskog ustava, kroz odluke tri stranca i dva visoka politička funkcionera SDA, nemilosrdno ruši ustavni poredak i mogućnost opstanka BiH, sa politikom sukobljavanja sa bratskim narodima i susjednim državama, nikada neće biti prihvaćena u društvo evropskih nacija i država.

Naravno, i Srbija tu ima jasne odgovornosti jer ovo više nije samo slučaj koji se tiče BiH ili nekog njenog djela. Prvo, Srbija mora poslati jasnu poruku u Sarajevo preko svojih lidera, Vučića i Nikolića, a ne samo preko Vulina ili Stefanovića. Jadno je prećutati pokušaj linčovanja i ubistva predsjednika vlade Srbije u Srebrenici, a zatim i zabrane dolaska na godišnjicu tog čina. Previše je bilo razloga i potrebe koji kazuju da je Srbija morala zabraniti Izetbegoviću i Zvizdiću dolazak u Novi Pazar, upravo zbog teritorijalnih i političkih pretenzija kao i zbog moguće političke destabilizacije i izazivanja među-etničkih sukoba. Štetno je po Srbiju i po cjeli slobodni i demokratski svijet da nastavlja uporno davati legitimitet nekažnjenom ratnom zločincu, ratnohuškačkom političaru i vjerskom fanatiku kao što je Bakir Izetbegović. „NISMO ISTI“ i nismo svi činili ratne zločine, kao što reče Predsjednik Republike Srpske Dodik a oni koji su činili moraju odgovarati.

Zašto bi Izetbegović i njegovi saradnici bili privilegovani i zašto bismo ih primali u društvo nevinih, časnih ljudi okrenutih napretku, miru i saradnji?

Izetbegoviću je mjesto sa Erdoganom, sa Nusra Frontom, Zavahirijem i Bagdadijem, Al kaidom i Islamskom državom. Neka ga oni primaju u svojim sandžacima, ovdje mu nije mjesto. Izvor: Fond strateške kulture