Pravda

Piše: Predrag Ćeranić Početkom avgusta na sarajevskom portalu zurnal.info objavljen je tekst Kako je televizijski voditelj prekinuo istragu protiv Milorada Dodika, u kojem se prepričava navodni telefonski razgovor između predsjednika Republike Srpske i poznatog bosanskohercegovačkog novinara Mate Đakovića, a koji je vođen, kako se navodi, tokom maja. Tekst za cilj ima diskreditaciju predsjednika Srpske, glavnog tužioca Tužilaštva BiH Gorana Salihovića i pomenutog novinara, a predstavljen je kao izvorište sve većeg sukoba glavnog tužioca i ministra bezbjednosti u Savjetu ministara BiH Dragana Mektića, inače kadra SDS.

Ne ulazeći u prirodu spora između ministra Mektića i glavnog tužioca Salihovića, ono što jeste ogroman politički i bezbjednosni problem je da se ponovo transkripti telefonskih razgovora pojavljuju u medijima, tempirano i kao sredstvo političke diskreditacije. Milorad Barašin, koji je dužnost glavnog tužioca obavljao u prethodnom mandatu, diskreditovan je tajno sačinjenim video-zapisom koji je emitovan na jednom javnom emiteru, nakon čega je odstupio sa svog položaja. Afera „Snimak“, dugo prisutna na medijskoj i političkoj sceni Republike Srpske, takođe se zasnivala na tajnom prisluškivanju i prepakivanju razgovora. Objavljivanje razgovora sačinjenih bez odobrenja sagovornika predstavlja krivično djelo za koje je propisana zatvorska kazna, koja je strožija ukoliko su u ovu nezakonitu radnju uključena službena lica. U ovom slučaju nije objavljen snimak razgovora, već tekst koji se, kako autor tvrdi, na njemu zasniva, a treba da posluži kao sredstvo za političku eliminaciju. Ako su visoko pozicionirane ličnosti u BiH i dalje mete obavještajnog podzemlja, koje se ne libi da počinjene nezakonite aktivnosti učini dostupnim javnosti, čemu se građani ove zemlje mogu nadati u pogledu zaštite svoje privatnosti?

Iako je prepričani transkript navodnog razgovora danima bio udarna tema u sarajevskim i medijima u Srpskoj koji su naklonjeni opoziciji, niko od zvaničnika Srpske nije se oglašavao na ovu temu, kao da su navikli da ih bezbjednosne agencije sa nivoa BiH prisluškuju i da, bez imalo stida i bojazni od pokretanja odgovornosti, rezultate svog nezakonitog rada predstavljaju javnosti. SDS ministar Mektić je, polemišući sa glavnim tužiocem, prethodno najavio da će „objelodaniti dokaze“ o Salihovićevoj opstrukciji istraga koje su u ovom tužilaštvu pokrenute protiv predsjednika Dodika, a, nakon što se na medijskom prostoru rasplamsala afera, institucijama Srpske poručio da će „tek da ih zaboli“ ono što namjerava da objelodani.

Iz opozicionih partija odapinjani su zahtjevi za ostavkama, a pozicija u Srpskoj suzdržavala se od bilo kakvog komentara. Tek je Đaković, nakon punih sedam dana, u intervjuu za televiziju N1 objasnio da jeste razgovarao s predsjednikom Dodikom nakon što je u njegovoj autorskoj vrlo gledanoj emisiji Telering gostovao Salihović, te je samo prepričao tek obavljen, još neemitovan intervju. „Ja sam tu informaciju prenio Dodiku prije nego što je objavljena na televiziji. Iznio sam svoj stav i mišljenje, možda sam nešto dodao, ali to je tako. Ne sporim taj transkript. Zvao sam Dodika i rekao mu šta je otprilike rečeno, i to je moj stav“, rekao je Đaković za N1. Ujedno je i poručio: „Bilo bi interesantno da ovi što me prisluškuju puste transkript razgovora sa visokim dužnosnikom SDA. Možda bi se iz toga vidjelo zašto je baš sada objavljen ovaj transkript.“

Nakon toga je na istu temu uslijedila i reakcija predsjednika Dodika, koji je izjavio da pojava transkripata njegovih telefonskih razgovora u javnosti ukazuje na to da je njegov telefon prisluškivan i da mu nije poznato da li za to postoji nalog. Ako je i postojao nalog, naglasio je predsjednik Srpske, onda se postavlja pitanje otkud transkripti razgovora u javnosti i stim u vezi je podsjetio da se, prema zakonu, transkripti mogu upotrijebiti isključivo u sudskom procesu i na sudu i da na taj način ne mogu biti zloupotrijebljeni u javnosti.
Kao što to obično biva u BiH, mehanizmi za kontrolu rada službi bezbjednosti, kako oni kojima raspolaže zakonodavna vlast u vidu skupštinskih komisija za nadzor nad radom Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH i drugih službi bezbjednosti, tako i oni koji stoje na raspolaganju izvršnoj vlasti, kao što je Obavještajno-bezbjednosno savjetodavna služba pri kabinetu predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH, nisu se oglasile.

Da li to znači da je Bosna i Hercegovina zemlja neprikosnovenih tajnih službi, koje ukazujuu na bezbjednosni problem, ne obazirući se pritom na visoku poziciju onoga ko je operacijom zahvaćen? Prije će biti da je BiH neuređena zemlja u kojoj u oblasti bezbjednosti niko ni sa kim iskreno ne sarađuje i u kojoj se više bave jedni drugima. Nezakonito prisluškivanje kao pravna kategorija postoji samo na papiru. U praksi to nije krivično djelo. Iako je bilo više afera, niko nikada u BiH po tom pitanju nije odgovarao, te se transkripti razgovora svako malo pojave u medijima i služe kao neoborivo sredstvo za diskreditaciju političkih protivnika. U tom smislu sezona lova je neprekidno otvorena, svako svakoga može tajno pratiti, video i tonski snimati i fotografisati. Ako snimljeni materijal ima upotrebnu vrijednost, lako je naći portal koji će to objaviti, što drugi mediji prenose, i zabavi nikad kraja. Važan je samo sadržaj razgovora, a ne kako se do snimka došlo – rečenica je koju su često izgovarali opozicioni lideri u Narodnoj skupštini Srpske, aludirajući na aferu „Snimak“, kojom su željeli kompromitovati premijerku Cvijanović.

U odnosu na broj stanovnika BiH je i dalje vodeća evropska zemlja po brojnosti građana koji su otišli na sirijsko ratište. U BiH postoji gusta mreža paradžemata, enklava koje su izvan jurisdikcije Islamske zajednice BiH, i koji su ustvari regrutni centri najpoznatijih terorističkih organizacija – Islamske države i Al Kaide. U BiH se dogodilo nekoliko terorističkih akata, akteri su ili poginuli tokom izvođenja terorističkog napada, ili su osuđeni, ali pozadina je ostala nerasvijetljena, a nalogodavci i inspiratori i dalje su nevidljivi. Izvor: Fond strateške kulture