Ne znam kako će na izjavu Saše Popova reagovati Srbi kojima su u Oluji pobijene porodice, oni koji su protjerani iz Hrvatske i oni koji imaju „sreću“ da još uvijek tamo žive. Ali zvanični predstavnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, inače poslovično umjereni i odmjereni profesor Milorad Pupovac, istim povodom za isti broj Danas-a dao je nešto manje balansiranu izjavu. „Svaki komentar na današnje govore, slavlje i događanja u Kninu bio bi suvišan. Bila je to manifestacija mržnje, neprijateljstva, prijetnji i ustaštva. Hrvatska je to bila danas i prijeti da postane svaki dan.“
Na stranu što izjava A. Popova predstavlja neoprostivu uvredu za nekoliko hiljada srpskih grobova i preko dvijesto hiljada protjeranih Srba, od kojih su mnogi skončali u izbjegličkim prihvatilištima, te za njihove potomke koji danas žive u Srbiji, ali pamte i tuguju i posebno su osjetljivi u vrijeme obilježavanje svake godišnjice. Ali, u čemu li je Popov pronašao balans u govoru hrvatske predsjednice? Ona je, između ostalog, izrekla da je „Oluja etički čista pobjeda koja je rasteretila Srbe stega velikosrpskog projekta“. Popov očito smatra da je ona ovaj besramno surovi cinizam, izbalansirala licemjerjem: „srpska manjina u Hrvatskoj ima socijalne probleme“, „Srbi u Hrvatskoj ne smiju biti građani drugog reda“, „Hrvatska će podržati ulazak Srbije u EU“.
Objektivno, srpska manjina u Hrvatskoj ne trpi samo socijalnu nego prvenstveno nacionalnu diskriminaciju, a to se odnosi na sve aspekte njihovog života. Kolinda kaže da Srbi u Hrvatskoj ne bi smjeli biti građani drugog reda, a ko je najodgovorniji što već nisu, ako ne predsjednica države. Nedavno se pokazalo da se pitala Hrvatska, Srbija se nikad ne bi ni primakla EU. Ukratko, Kolindin „pokušaj da izbalansira“ svodi se na balansiranje cinizma – licemjerjem, a to naš Saša izgleda ili nije shvatio ili se pravi da nije.
Predsjednica Hrvatske je istaknuti član HDZ-a, iste stranke koja je i u vrijeme Oluje bila na vlasti, a prethodno je radila u NATO-u, koji je davao logistiku za ubijanje i protjerivanje, pa se možda i ne treba čuditi njenom pokušaju da cinizam izbalansira i licemjerjem i tako zasjeni srpsku prostotu. Šta je, međutim, sa etikom našeg Popova kada misli da se tvrdnja da je „Oluja bila etički čista pobjeda“ može bilo čime izbalansirati?
Evo kako on to objašnjava! „Srbija i Hrvatska različito gledaju na Oluju – za Srbe je to etničko čišćenje, što u suštini i jeste, ali je u pravu i bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić kada kaže da je to bila oslobodilačka akcija, budući da Hrvatska prethodno nije imala kontrolu nad jednim delom svoje teritorije.“ Prije svega, šta znači da je Oluja „u suštini“ bila etničko čišćenje“? Ispada da su „pojavno“ kolone traktora sa maloljetnom djecom za volanom i stracima i bolesnicima sa zavežljajima na prikolici djelovali kao turistički karavan ili trka mladih traktorista? Zatim, ako se već slaže sa Mesićem da je Oluja bila olobodilačka akcija jer je Tuđmanu vratila kotrolu nad državnom teritorijom Hrvatske, nije li onda, analogno, trebalo da napiše i da je Milošević propustio da legalno pobije i protjera sve Šiptare sa KiM da bi vratio kontolu nad južnom pokrajinom Srbije? Najzad, sramota je Stipu Mesića, koji je stvarajući HDZ po Australiji držao proustaške govore, koji se hvalio da je kao predsjednik SFRJ dokrajčio svoju državu, koji je prijetio da će vojskom upasti u RS da bi presjekao Koridor života, uopšte i uzimati za arbitra o srpskoj golgoti u Oluji.
Ni to nije sve u izjavi Popova. On se, tako, pita: „ Ali ne znam zašto je bilo potrebno da tom događaju prisustvuje i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, odnosno kakvu poruku je Beograd želeo da pošalje njegovim prisustvom.“ Kako odgovoriti na pitanje koje nije dorečeno?! Popov ne kaže zašto, po njemu, Dodik nije trebalo da prisustvuje, niti kaže zašto je to prisustvo loša poruka i za koga. On je svojim dugim NVO stažom u Centru za regionalizam i Igmanskoj inicijativi svještio politički korektno praznoslovlje, pa se prijekorno čudi, a ne kaže i zbog čega. Ali, ako je potrebno objašnjavati ono što je samorazumljivo, evo „zašto je bilo potrebno da tom događaju prisustvuje predsjednik RS“.
Kao prvo, komemoracija je bila vezana za stradanje srpskog naroda, pa je valjda prirodno da ličnost koja zvanično predstavlja značajan dio tog naroda bude i pozvana i govorom aktivno prisutna. Drugo, veliki broj srpskih izbjeglica iz Hrvatske došao je u RS i tamo je prihvaćen, zbrinut i dan-danas živi u Banjaluci i drugim gradovim Srpske, pa najviši predstavnik Republike ima ne samo pravo nego i obavezu da o tome nešto kaže. I treće, pošto su te izbjeglice i njihovi potomci danas građani RS, onda njen predsjednik i njih treba da predstavlja na jednoj ovakoj manifestaciji.
A evo objašnjenja i „kakvu je poruku želeo da pošalje Beograd njegovim prisustvom?“ Poruka je da su Srbi u BiH, jednako kao i u Hrvatskoj i Srbiji – jedan srpski narod koji je strašno stradao u svim ratovima tokom raspada SFRJ. U Bosni zato što su odbili da žive pod muslimanskom dominacijom, u Hrvatskoj zato što su se pobunili protiv replike ustaške NDH, treći zato što su protjerani iz srpske južne pokrajine. Ako nekom, pa i Popovu, to i nije bilo dovoljno jasno početkom ’90-ih, valjda bar danas, kada se ustaštvo povampirilo u Hrvatskoj i aktivirao islamski terorizam u Bosni, i budali jeste.
A što se tiče adrese na koju je „poruka Beograda upućena“, reći ću, da pomognem Popovu da se radi o EU, SAD i svim ostalim u svijetu koji su taj antisrpski projekat, ako ne i kreirali, ono bar zdušno podržavali pod firmom „međunarodne zajednice“. Diplomatski,¸propagandno, pravosudno, a kada je ustrebalo i ratnom logistikom, slanjem plaćenika i mudžahedina i bombardovanjem osiromašenim uranijumom. Naravno, sve to dobro zna i Alesandar Popov, ali se pravi nevješt jer ne bi bilo korektno evro-američke saučesnike podsjećati na zločine.
Ali zašto je za Popova problem samo Dodik, a nisu i Pupovac i Vučić? Zato što su Srbi iz Hrvatske oduvani Olujom, baš kao što su i Srbi, dugotrajnim progonom sa Kosova, svedeni na statističku grešku. Žaljenje srpskih žrtava je međunarodno dopušteno jer, čak, na morbidan način svjedoči o uspjehu udruženog međunarodnog zločinačkog poduhvata. Republika Srpska i prisusutvo njenog predsjednika u Busijama, međutim, neprijatno podsjeća na „jedini ratni uspjeh Miloševićeve politike“ i „nedovršen posao u Bosni“.
Ne radi se ni o uspjehu ni samo o Miloševiću. Republiku Srpsku je stvorio srpski narod u BiH, kome je u ono vrijeme, kao i danas opredjeljenje zajednička država sa Srbijom. Entitet u BiH je samo kompromis, i to velikim žrtvama izboreni kompromis, ali je i to Popovu i „nad Popovim popovima“ previše. Otuda i on i oni nestrpljivo iščekuju da Vučić pod pritiskom spolja, otpiše Dodika, koji je postao simbol očuvanja RS. I, baš kao i Popov, neprestano se prijekorno čude što dva srpska lidera nedeljno razmjenjuju posjete, usaglašavaju nacionalnu politiku, obilježavaju srpske pobjede i srpska stradanja. I sve po Dejtonskim specijalnim i paralelnim vezama.
Sve u svemu, ispada da bi Aleksandar Popov htio da predstavi da je stav zvanične Hrvatske prema Srbima i Srbiji bolji nego što jeste, a da bi stav Srbije prema Srbima u Srpskoj i njihovom predsjedniku trebalo da bude gori nego što jeste. E sada se ja prijekorno čudim Popovu, ali ću reći i zašto. Zato što je to neprirodno ili, u najmanju ruku, nerealno, izuzev u globalističkim i internacionalističkim fantazijama sponzora Centra za regionalizam i Igmanske inicijative, gdje naš Saša Popov sjedi zajedno sa Stipom Mesićem i naivno vjeruje da iskreno dijele zajedničke vrjednosti.
Popov, istina, na kraju izjave za „Danas“ i sam kaže da će „proteći mnogo vode Dunavom prije nego što Srbija sa Hrvatskom nađe neki zajednički imenitelj“ i da se „nada da će se strasti ipak stišati nakon septembarskih izbora u Hrvatskoj“. Lijepo je što se on nada, ali poslije dovoljno dugog i bogatog iskustva, trebalo bi da prestane da očekuje da Dunav poteče uzvodno. Da li je Popov zaista toliko naivan ili su cinizam i licemjerje samo NVO poza, bez koje nema novih projekata za Centar za regionalizam i Igmansku inicijativu.
Izvor: Fond strateške kulture
