Čitava „referendumska odiseja“ u RS počela je prije više godina sa iznenadnim dolaskom evropske komesarke Ketrin Ešton u Banjaluku da bi u razgovoru sa Dodikom, referendum o pravosuđu, koji je opasno naljutio Stejt department, zamijenila „strukturnim dijalogom o pravosuđu“. Ovo rješenje ne samo što ni poslije četiri godine nije dalo očekivani rezultat nego je pravosuđe, iako oteta dejtonska nadležnost entiteta, počelo čak da se širi i jača na tzv. zajedničkom nivou u Sarajevu. Štaviše, Ustavni sud BiH, sa tri stranca, koji tvore većinu pri odlučivnju, i to redovno na štetu srpskih interesa, preuzeo je ulogu OHR-a. Umjesto kompromitovanog visokog predstavnika, koji je političkim dekretima rihtao Srbe, u prvi plan je iskočio najviši sudski organ, koji odlučuje „po pravu i zakonu, neutralno i profesionalno“. Istina, Ustavni sud BiH jeste dejtonska kategorija, ali je inostranim sudijama, takođe po Dejtonu, još prije više od deceniju istekao rok trajanja, a oni su aktivniji no ikad.
Bio je to razlog da vlast u Banjaluci, reaktivira referendum o pravosuđu, ali je time ponovo podigla uzbunu u „međunarodnim redovima“. Predstavnici OSCE-a, delegcije EU u BiH, OHR-a i zapadnih ambasada su se utrkivali u prijetnjama. Nasuprot njima, MIP Ruske federacije odmah je zauzeo stav: „Srpska ima pravo na referendum“. Opozicija u Narodnoj skupštini RS uzdržala se kod glasanja, a premijer Srbije je javno posavjetovao Dodika „da razmisli“. Za odluku o vraćanju pravosudnih nadležnosti, predsjedniku Srpske nisu bili neophodni ni referendum ni jednoglasna skupština, ali je zbog dramatičnih spoljnih reakcija ipak zatražio konsenzus svih parlamentarnih stranaka i direktno izjašnjenje naroda.
Zanimljivo da je medijskim komentatorima promaklo da je nakon toga opao intenzitet komunikacija na relaciji Banjaluka – Moskva i da su se prorijedili Dodikovi susreti sa Putinom i Lavrovom. Umjesto velikog i povoljnog kredita iz Rusije, koji je dugo iščekivan u Banjaluci, Moskva je, da bi pomogla Srpskoj, odlučila da neveliki predratni klirinški dug prema SFRJ jedino BiH isplati u novcu. Obrnuto srazmjerno tome, u istom periodu u neprestanom je usponu saradnja Dodik – Vučić. Predsjednik Srpske je odložio referendum o pravosuđu, a premijer Srbije je posredovao kod A. Merkel da NJemačka nadoknadi štetu poljoprivredi Srpske, koja bi nastala potpisivanjem SSP-a BiH sa EU. A to je opet bio uslov da Srpska dobije kredit od MMF-a. Na konferenciji za medije nakon njihovog posljednjeg susreta u Beogradu, Vučić se zahvaljivao Dodiku što Srpska „nije vodila računa samo o svojim nego i o interesima Srbije za mirom i stabilnosti“. A ovaj njemu što je upriličio uspješan sastanak sa njemačkim ministrom poljoprivrede Kristijanom Šmitom.
U međuvremenu Ustavni sud BiH je, po apelaciji Bakira Izetbegovića, donio jednu više ponižavajuću nego važnu odluku da Srpska treba da promijeni datum Dana Republike „jer se podudara sa krsnom slavom Sv. Stefan i nije dogovorena sa predstavnicima bošnjačkog naroda“. U pravoslavnom kalendaru je teško naći datum koji nije obilježen crvenom bojom. i sigurno je da se bar jedan od praznika koji slave u FBiH poklapa sa nekom od brojnih krsnih slava. Ipak, nijednom Srbinu još nije palo na um da od njih traži da mijenjaju važne datume iz svoje nacionalne istorije.
Kada se radi i obošnjačkim i o kobajagi zajedničkim državnim praznicima BiH, Srbi naprosto ne učestvuju. Ignorišu ih, ali ne ometaju druge da slave kad hoće. Sve u svemu, Bakirova apelacija, kao i odluka one trojice inostranih sudija su neumjesne i provokativne.
Prostije rečeno: glupe i bezobrazne. Zato je naišla na jedinstvenu srpsku reakciju: vlast i
opozicija, uz podršku matice, odlučili su da raspišu referendum, ali sada o datumu Dana RS.
Bošnjački političari su protestovali kod Incka, Sorensena i tako redom, a američka ambasada u liku ekselencije Meri Korvik izjavila je da „međunarodna zajednica očekuje poštovanje pravosudnih organa i ustava BiH “. Čisti cinizam jer ustav BiH je upravo aneks 4. Dejtonskog sporazuma, a SAD su bile šampioni njegovog rušenja. Uostalom, u referendumskom pitanju – „Da li ste ’za’ da se 9. januar slavi kao Dan RS?“ – ne osporava se izričito suprotna odluka Ustavnog suda BiH. I Vučić je na pomenutoj konferenciji i rekao da za EU nema ništa sporno.
Da li se, dakle, radi o širem prećutnom konsenzusu da se referendum o datumu Dana RS dopusti kao kompenzacija na sporednom kolosijeku za onaj o pravosuđu? Ili pak o tome da je za Brisel već postalo problem da načelnu preporuku da se referendum što više koristi, u konkretnom slučaju RS neprestano osporava? Da li je to samo privremeno popuštanje pošto referendum sa unaprijed poznatim ishodom još ne znači i odluku? Ili je procjena da na ovaj način treba umjeriti apetite bošnjačkih političara, koji su na krilima Erdoganove pobjede i globalnog uspona militantnog islama postali toliko nezajažljivi da dovode do zbijanja redova na drugoj strani? A to ne ide u prilog mantri o „miru i stabilnosti u regionu“.
Nakon bošnjačke prevare oko rezultata popisa i Mladen Ivanić, nagodni predstavnik RS u zajedničkom Predsjedništvu BiH, ljutito je izjavio da su komšije prekoračile crvenu liniju.
Parlament u Banjaluci je nakon toga donio jedinstvenuodluku da ne prizna falsifikat iz
Sarajeva i da objavi rezultate Zavoda za statistiku RS. Zabrana, premijeru Srbije da dođe u
Potočare, antisrpski hepening u Sarajevu, paljenje srpske zastave, ispad Bakira u Pazaru,
zahtjevi da se Srebrenica pripoji FBiH i sl. provokacije, – natjerale su sve srpske političke snage na okup.
Sve u svemu, bez obzira da li je to rezultat diskretnog aranžmana sa Berlinom preko Beograda, koji je omogoćio i Ivaniću, i Bosiću pa i Vučiću da se pridruže Dodiku ili ne, tek
Srpska se poslije dugog hoću-neću sigurnim koracima primiče referendumu 25. 09. Pored jedinstva, kakvo preko Drine već odavno nije viđeno, referendum ima i druge pozitivne implikacije. Recimo, kod lidera opozicije u RS raspršene su iluzije da su bošnjački političari iskreno spremni na saradnju na ravnoprvnoj osnovi. Do sličnog zaključka je poslije mnogo uloženog uzaludnog truda na normalizaciji odnosa sa Sarajevom morao doći i premijer Srbije. Svima je postalo jasno da pravi izvor hroničnih međuentitetskih incidenata nije, dakle, „Dodikov diskurs“, nego bošnjački bezobrazluk razmažen, kako transatlantskom, tako i maloazijskom podrškom bez granica.
Najvažnije je ipak što će ovim referendumom biti probijen led. Nakon prvog, sa sljedećim će već ići lakše. Dodik je, po običaju otvoreno i direktno, odmah najavio seriju referednuma koja će vratiti otete entitetske nadležnosti i revidirati nametnute zakone. No, i Brisel vjerovatno ima svoju računicu: popuštanjem na za njih sporednom „datumskom referendumu“, steći će „moralno“ pravo da kažu da u principu nisu protiv referenduma, ali ne i baš za svaki, a posebno o pravosuđu.
Ostaje, međutim, pitanje: da li je odustajanjem od referenduma o pravosuđu, koji bi obuhvatio i datum Dana RS, rukovodstvo Srpske iznevjerilo podršku Rusije? Ili je sa navodnim povlačenjem SAD sa Balkana i Rusija izgubila interes za veće anagažovanje u regionu? Da li to znači da su probleme u evropskom dvorištu obostrano prepustili Junkeru, odnosno Angeli Merkel, koji jesu transatlantski saveznici, ali i skloni skidanju sankcija Rusiji? Ili, pošto Srpska sve više usklađuje svoju spoljnu politiku sa „maticom“, koja bi i sa Moskvom i sa Vašintonom ali prije svih sa njemačkom EU, i Moskva i Brisel je tretiraju kao puku ekstenziju Srbije?
Šta bi to dugoročno moglo da znači za BiH i RS u njoj? Da li mir i stabilnost u BiH sa izvorno dejtonskom RS i možda hrvatskim pod-entitetom? Ili izvlačenje iz arhiva austorugarske politike u anektiranoj Bosni, što će reći favorizovanje Hrvata, podilaženje Bošnjacima i zauzadavanje Srba? U ovom drugom slučaju, umjesto anglo-američkog zamrznutog i povremeno podgrijavanog konflikta, Srpska bi dobila nepovoljan mir i stabilnost. Poslije bregzita će konkurencija između (anglo) američkog i (njemačko) evropskog pristupa BiH postajati sve transparentnija, a to za Srpsku i nije neki izbor. Zato treba da se „uzda u se i u svoje kljuse“ i odmah nakon 25. septembra aktivira i odloženi referendum o pravosuđu.
Izvor: Fond strateške kulture
