Naime, čitajući ovih dana hrvatsku štampu, stičem utisak da je Hrvatska i dalje veliki kotao u kojem se mešaju i čvrsto prepliću zavere-urote, stvarne i zamišljene, pravi lavirint od napuklih obaveštajnih i kontraobaveštajnih ogledala, koji su osmislili oni koji smatraju obmanu kao najubojitije oružje. I dođe mi nekako žao mog školskog druga sa zagrebačkog Pravnog fakulteta Anta Nobila, izvrsnog advokata koji brani bivše šefove bivše Službe državne bezbednosti Hrvatske i Jugoslavije, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, a koji su u Visokom zemaljskom sudu u Minhenu osuđeni na doživotni zatvor zbog pomaganja u ubistvu Stjepana Đurekovića 1982. u Nemačkoj, inače bivšeg direktora „Ine”. Nemački sud nije prihvatio tezu odbrane da je Đurekovića ubila jugoslovenska vojna služba, navodno zbog toga što je kao direktor „Ine” „odao nemačkoj službi BND tajne lokacije skladišta goriva JNA. Pa je zbog toga, a i zbog spoznaje da je sve u SFRJ lažno, da se političari i njihovi sinovi bogate, direktor „Ine” Stjepan Đureković pobegao u Nemačku i priključio se ekstremnoj hrvatskoj emigraciji. Od koje je pola njih radilo za hrvatsku Udbu i redovno cinkarilo Đurekovića centrali u Zagrebu, uključujući i jednog od vođa ekstremne hrvatske emigracije Krunoslava Pratesa, kojeg je nemački sud prethodno već osudio na doživotni zatvor upravo zbog ubistva Đurekovića. Pošto je Prates bio jedan od najvažnijih ljudi hrvatske Udbe u Nemačkoj. Inače, glavni svedok na suđenju protiv bivših šefova hrvatske i jugoslovenske Udbe bio je Vinko Sindičić, agent hrvatske Udbe, kojeg je odbrana pokušala kompromitovati tvrdnjom da je radio i za nemačku BND.
Slučaj Đureković zapravo je vrlo jednostavan. Đureković je bio direktor „Ine” u vreme kada su dva golema tankera sa libijskom naftom, koja je trebalo da se iskrca na Krku, prosto „nestala”. A „Ina” je naftu već platila. Tatini sinovi, koji su tada radili u „Ini”, Vanja Špiljak i Mišo Broz u delu hrvatske javnosti bili su glavni osumnjičeni za „nestanak” tankera sa naftom. A drug Mika Špiljak je bio tada u političkom vrhu SFRJ. Da li se Đureković uplašio odgovornosti, znajući da su tatini sinovi nedodirljivi i zbog toga pobegao u Nemačku, ili je odjednom progledao i uvideo sve mane SFRJ, pa odlučio da napusti veliku platu i visok položaj, sve radi istine o nedemokratskom režimu u SFRJ, teško je reći. Uglavnom, u Nemačkoj je počeo da u emigrantskim novinama objavljuje „prljav veš” iz domovine-otadžbine i nekima je to zasmetalo. Pa je Đureković likvidiran.
No, sud u Nemačkoj znao je principe rada jugoslovenskih tajnih službi: svaka republička Udba obračunavala se isključivo sa emigracijom iz svoje republike. To je odredio još Tito i toga su se službe striktno držale. Čak i posle raspada SFRJ održao se džentlmenski republički dogovor da republičke službe neće odavati imena agenata drugih republičkih službi u inostranstvu.
Suđenje Perkoviću i Mustaču pokazuje da je hrvatsko društvo i 25 godina posle raspada zajedničke države i dalje opsednuto bivšim tajnim službama Jugoslavije i Hrvatske. Udba i Kos su kovanice koje se neprekidno vrte hrvatskim medijima, svi su sumnjivi da su bili, ili još su agenti tih službi. Zaboravljaju u Hrvatskoj da niti jedan general JNA nije mogao da dobije čin generala, a da nije direktno ili indirektno sarađivao sa vojnom Kontraobaveštajnom službom, Kosom. Svi su to prihvatali, jer je sistem bio takav. I svi su pre penzionisanja bili veliki Jugosloveni, neki samo Dalmatinci, ili Zagorci. Kada se jednog dana otvore sve arhive JNA, kakvih će sve tu biti divnih otkrića...
I sada mom kolegi sa faksa Nobilu prebacuju da, braneći Perkovića i Mustača, zapravo, brani udbaški lobi u Hrvatskoj, kolumnista Marcel Holjevac, kojeg zajedno sa kolumnistom Zvonimirom Hodakom prvo pročitam u desničarskom listu „7 Dnevno”, dakle Marcel udara s naslovom „Hrvatska demokracija, ili Udba i sinovi”. Pa Nobilu stalno spočitavaju da mu je tata radio u hrvatskoj Udbi i da je on, Ante Nobilo, bio osamdesetih godina tužilac na suđenju ratnom zločincu Andriji Artukoviću. Franciska Jurak piše u „7 Dnevno” da je Zdravko Mustač bio glavni zaštitnik Miloševića na Kosovu Polju 1987. i razbijač albanskih nemira na Kosovu. Dok Tvrtko Dolić u istom listu cinično piše kako je Alojzije Stepinac zapravo bio britanski agent 007, i „duhovni disident Zapada u Jugoslaviji”, da je Tito odlučio da se Stepincu sudi, jer se Tito ispovedio Stepincu i priznao mu da obožava Staljina, da zagrebački kardinal Bozanić treba reći „ne” katoličkoj kanonizaciji Jugoslovena Alojzija Stepinca, pa predlaže da Stepinac postane svetac Srpske pravoslavne crkve.
O da, napadaju Nobila i da je konstruisao legendu da je udbaš Perković kao klinac bio ministrant u crkvi koju je dao da se sagradi upravo Stepinac pre 1941. i da se Perković u zatvoru stalno moli i čita „Glas Koncila”. Ili je Udba hrvatska sudba?
Izvor: Politika
