„Potemkinovi vlakovi“
Bože, sve je bilo je toliko očito za sve one koji imaju preko pet godina. Znalo se da taj vlak na kojem je pisalo: „Kosovo je Srbija“ i koji se najavljivao danima, a pošto Albanci to neće dozvoliti, da taj vlak sasvim sigurno neće preći „administrativnu granicu“, da neće stići do Kosovske Mitrovice, te da će se vratiti u Beograd! Izgleda da je providna, predizborna „patriotska“ propaganda, skupim kič sredstvima, postala postmoderan srpski manir koji opčinjava sve više zaluđenu i sve manje kritičnu javnost. U Marksovo doba, kompleksna religija je bila istinski opijum za narod, a sada su za stvaranje masovnih iluzija dovoljni loši plagijati tipa fantomskih kontejnera punih oružja u blizini premijera, te „Potemkinovi vlakovi“ sa ikonama i zapaljivom retorikom. Što bilo da bilo, Vučić je to, u svom božanskom maniru sjajno iskoristio. Vlak je, izjavio je on, osobno dao vratiti kako bi se izbjegle ljudske žrtve i osigurala neizbježna stabilnost i mir regije. „Samo da rata ne bude“ rekao bi Balašević. U svrhu Titovski koncipirane „miroljubive koegzistencije“,a Vučić nadmašuje Tita barem za trideset centimetara u visini, moderni anti-Aleksandar i suvremeni Isus Krist se, „ogorčeno ali s mjerom“,istovremeno obratio Vašingtonu, Briselu, Moskvi, UN-u kao i, zlu ne trebalo,međugalaktičkim vlastima u Mliječnoj stazi, te se po tko zna koji put, iskazaokao odlučan državnik koji na sebe hrabro prima sve grijehe i svu bol svijeta! Čak je i Albancima energično priprijetio: „Ovo vam je zadnji put da nama Srbima udarate zvrčke“. Albanci su se, naravno, strašno prepali. Tako će, zbog panike koja ih je zahvatila, već ovaj tjedan dozvoliti stvaranje Zajednice srpskih općina, a i obećali su da će od sada propuštati srpske „vlakove bez voznog reda“ ma što god na njima pisalo. Ipak, uvjet za to je da Toma Nikolić bude vlakovođa, pošto je on, a to je i nedavno potvrđeno, uvijek dobrodošao u američko-albansku „Kosovo Republiku“ kao dragi srpski gost.Zašto Vučić mora biti predsjednik
Ovaj marketinški potez sa vlakom, jasno je označio Vučićevu želju da se kandidira za predsjednika Srbije. Vjerojatnost da se to ne desi je na nivou statističke greške. Ima više razloga zbog čega se, po svemu sudeći, sadašnji predsjednik vlade i lider SNS-a odlučio na taj korak. - Prvo, svakom iole značajnijem političaru je cilj da jednog dana bude „otac nacije“. Vučić, naravno želi da svi dobri ljudi budu međusobno ravnopravni u „jakoj“, teritorijalno nedefiniranoj Srbiji. Ali, da bi se to postiglo, On privremeno, a po volji onih zapadno od raja, mora biti „prvi među jednakima“. Pa kad se to u Srbiji napokon ostvari, a neće u par slijedećih decenija,On će se, možda, dobrovoljno povući iz politike. - Drugo, tko bi Srbiju mogao odlučnije voditi ka „Evropi“? Opet, jedino On. Ali kako će Srbija u „Evropu“ ako On ne objedini funkciju predsjednika zemlje i predsjednika vlade? Jer ništa se u Srbiji ne može dobro desiti bez „demokratskog apsolutizma“ nekog velikog vođe. U protivnom, što ako, ne daj Bože, za predsjednika dođe onaj „žuti“, Jeremić. Ili, recimo, Vojo bude izabran, a Hag ga naknadno osudi na doživotnu robiju, pa Srbija ostane bez predsjednika. A ni sa Tomom, sadašnjim predsjednikom, se ne može postići „Evropski put Srbije“. Malo, malo, pa ovo „smetalo“ počne pričati o Ruskom putu i davati ratoborne izjave o Kosmetu kao o nakaradnoj pseudo državnoj tvorevini pod američko-albanskom okupacijom. Plus toga, Toma, protivno Vučiću, podržava čak i onog tvrdoglavog, veberski neracionalnog Dodika, koji se uporno opire „Evropi“. Takve ljude treba, dakle, politički eliminirati kako bi se unaprijedila Srbija. Zato je najbolje sam postatipredsjednikom zemlje, zadržati vlast u svojoj partiji i, preko skupštinske većine, upravljati vladom. - Treće, mada neprovjereno, Veber je, tvrde „upućeni“, anticipativno u svojim spisima koje još nitko nije vidio, jasno naznačio MMF kao istinskog branitelja protestantske etike i razvoja kapitalizma. Poznato je,da je cilj ove američke institucije da „nerazvijenima“ jasno dade na znanje zašto su u takom stanju, zašto se nikada neće moći oporaviti, i zašto se moraju sve više i bespovratno zaduživati. Ovaj MMF kolonijalni „humanizam“ vrijedi za čitav svijet, osim za Srbiju. Ustvari, da On nije na njenom čelu, Srbija bi se i dalje valjala u živom blatu dužničkog ropstva kao i 75% čovječanstva. Za sada se Srbija, tvrdi On, uspješno oporavlja, tako da je čak i MMF zadovoljan NJegovim djelovanjem što On neprekidno i s ponosom ističe. Bre, dokle li će?- Četvrto, nakon poražavajućeg i, čini se, antisrpskog „Briselskog sporazuma“, netko će „na putu prema Evropi“ morati potpisati priznanje takozvane „Republike Kosova“. Pošto je to, prema ustavu, prvenstveno u nadležnosti parlamenta i premijera, formalno, On neće time prljati ruke, a lako je naknadno smijeniti formalne aktere tog čina.
Moramo, međutim, biti pošteni prama NJemu. On je oduvijek mislio da bi Brisel pristao da učlani Srbiju u EU u zamjenu za Kosovo. Citirajmo ga:
„Od Evrope je (od probriselskih i briselskih birokrata, E. V.) napravljena dogma. Sad ćemo mi tamo, pa će da nam bude bolje. Samo što nije. I to nam se priča godinama...A oni nam kažu. Možda 2014., možda 2021...Tko zna što će da bude za deset godina, tko živ tko mrtav...Nije njima suština da mi ispunimo njihove ekonomske uslove. NJima je suština da uzmu Kosovo i Metohiju. Ako nam to uzmu, pustili bi nas odmah (u Evropu, E. V.) i sa ovakvim ekonomskim stanjem.“ (Vučić, 2005.)
