Pravda

Piše: Vedrana Rudan Prepisat ću što piše na poleđini knjižice.“Knjigu Hirošima, reportažno remek-djelo legende novinarstva DŽona Hersija objavljuemo povodom sedamdesete godišnjice prvog američkog izdanja. Reportaža je u integralnom obliku objavljena u  The New Yorkeru  31. kolovoza 1946., što je jedinstven slučaj u povijesti časopisa. Hersijev razoran izvještaj o masovnom uništenju odjeknuo je čitavim planetom. Samo je Albert Ajnštajn kupio tisuću primjeraka  The New Yorkera kako bi priču o potresnoj istini mogao podijeliti prijateljima. Hirošima je u prijevodu na hrvatski jezik prvi put bila objavljena 1952. godine u izdanju Društva novinara Hrvatske, a novo izdanje u prijevodu LJudevita Stantića predstavljaju vam Sandorf i Hrvatsko novinarsko društvo.” Maknut ću se od knjige. Svakoga dana slušamo o katastrofi svjetskih razmjera što ju je izazvao izbor Trampa za predsjednika SAD-a. Nema bića, od holivudskih glumica i glumičica, porno-zvijezda i zvjezdičica, književnika, “analitičara” svjetskih i domaćih, koji nisu zgroženi ukazanjem Hitlera iz Svjetskog Sokaka. Meni drag hrvatski kolumnist piše kako je Tramp “naš novi vođa za vrijeme koje dolazi, vrijeme u kojemu dobrota, samilost, velikodušnost, otvorenost i pristojnost neće više značiti ništa.” Dirnula me ova rečenica. Mora da je dobar osjećaj vjerovati da nas je dolazak Trampa izvukao iz vremena “samilosti, velikodušnosti, otvorenosti i pristojnosti.” Naša poznata jugoslavenska glumica koja trenutno živi u Americi u dirljivom je tekstu opisala užas koji hara njenom dušom a posljedica je ukazanja “narančastog čudovišta” na američkoj političkoj sceni. NJu, kad sleti u grad u kojem živi, sa ogromnog plakata više neće širokim osmijehom pozdraviti Obama nego Zlo u koje ona ne može i neće pogledati. Proći će pokraj ogromne fotke “Čudovišta” ko pokraj turskog groba. Glumica djeluje pristojno. Nikad mi ne bi palo na pamet da bi mogla tako prostačkim rječnikom nazvati predsjednika sad već svoje zemlje. Od mene bi se moglo očekivati da njenog omiljenog predsjednika koji je upravo napustio Kuću nazovem “ušatim crnjom” ogorčena što je pobio i obeskućio milijune ljudi, ali, opće je poznato da ja nisam pristojna i da je za mene zločinac koji je počinio monstrozna zlodjela veće čudovište od onog koje će to možda učiniti, ma koliko ono bilo “narančasto.” U rat protiv “Narančastog” uskočio je i nekad naš dečkić a danas poznati američki pisac. Pa kaže:”Da bismo pisali u Americi moramo biti spremni izgubiti sve, moramo priznati da zapravo nikada nismo imali ono što smo mislili da imamo, moramo napustiti nadu i prihvatiti borbu, moramo se boriti na ulicama i u svojim rečenicama…” Analitičar do analitičarke. Svi su odreda, i svjetski i naši, preko noći su zanemarili činjenicu da već desetljećima živimo u demokratskom fašizmu. Što Tramp jest a Merkel nije? Što Tramp jest a Buš nije bio, što Tramp jest, a EUropske američke sluge nisu? Teze svih analitiča koji pljuju po Trampu ne držim tezama glupana nego tezama manipulatora. Tramp je laka meta jer je protiv njega “civilizirani svijet” koji briše ruke prije jela i poslije svakog ispražnjenja tijela. Za njega su samo glupani koje čak ne uznemiruje ni njegov narančasti ten. Priča je ipak mnogo jednostavnija nego što izgleda. Znamo koliko je Amerika jaka zemlja, svakome je jasno da se Americi ne može “dogoditi Tramp” ako to ona ne dozvoli. Kad kažem “Amerika” naravno da mislim na onu nekolicinu ljudi koji vladaju njome i svijetom. Da Tramp njima ne odgovara njega bilo ne bi. Ili bi mu na startu rekli da odustane, ili bi ga, ako bi bio nerazumno tvrdoglav, ustrijelili. Ne bi im bilo prvi put. Dakle, Tramp je izbor Amerikanaca koji vladaju Amerikom, oni su se odlučili za Golog Amera, neka on govori ono što oni misle, neka se na njega pale glumice, pjevačičice, “analitičari”, “velika pera” i “Dva čela” koja su odbila nastup na njegovoj inauguraciji. Ha, ha. Otkad to svjetski glumci, pjevači i svirači imaju pravo odlučivati o bilo čemu. NJihovi ugovori su tako čvrsti da ne odlučuju ni o frizuri svog međunožja. Vraćam se “Hirošimi.” U  The New Yorkeru je DŽon Hersej y 1946. godine objavio esej o američkom Zločinu. Bomba na Hirošimu bačena je točno u osam sati i petnaest minuta ujutro, 6. kolovoza 1945. godine po japanskom vremenu. Kužite koliko je vremena trebalo da Hersej skuži što je Zločin? Postavljam pitanje našim glumicama, pjevačičicama, filozofima, kolumnistima, velikom američkom piscu koji je nekad bio naš dječak, u koliko je točno sati i minuta, koga dana i koje godine bačena prva bomba sa osiromašenim uranom na Beograd? U koliko sati i koliko minuta i kojih dana su krenule iduće? Sigurna sam od od tisuću “naših” mrzitelja Trampa ni jedan, ni jedna, ne znaju odgovor na ovo pitanje. A Jugoslavija jest Hirošima, a Hirošimom je nije učinio Tramp nego Klinton koji je u percepciji junaka moje priče Jebač a ne Zločinac. Moram razjasniti, Jugoslavija nije samo Beograd, Jugoslavija su i Split i Sarajevo i Priština i Opatija i Zagreb i Mošćenička Draga i Jadransko more i… Trampa volim jer je Amerika. Čista. Esencijalna. Bez fige u džepu. On je ono što je Amerika već nekoliko desetljeća jest, spodoba, ovaj put, neogrnuta demokratskim fašizmom. Ne bih pisala ovaj besmisleni tekst da nisam pročitala Hirošimu. Jednostavno, srce mi puca dok oko sebe gledam kako masovno od raka umiru dječica, mlade majke, dečki su sterilni, bebe se rađaju sa tri raka, Klinton, taj nasmiješeni dečko, uništio je živote svih nas na ovim prostorima za idućih 1200 godina, a nikome na pamet ne pada da napiše knjižicu Jugoslavija. A Hemon, Hemon je tako talentiran dečko… “Da bismo pisali u Americi i da bismo pisali o Americi moramo biti spremni izgubiti sve…” Hemone, zašto si spreman izgubiti sve da bi pisao o Americi a ne pišeš o Jugoslaviji u kojoj su sve izgubili i ti i tvoja djeca i tvoji unuci i tvoji praunuci i tvoji praunuci i tvoji praprapraunuci… O, sancta siplicitas!” Izvor: Blog Vedrane Rudan