Pravda

Piše: Emil Vlajki "Bil Šiler, izvještač Toronto Star-a, pisao je 16. jula 1995. o jednom intervjuu sa Orićem i video traci koju je ovaj pokazao, na kojem on lično drži u ruci odsječene glave njegovih srpskih žrtava. Šiler je nazvao ovaj isječak "Najveći hitovi Nasera Orića". Šiler je napisao: "Uhvatili smo ih u zamku", rekao je Orić kada se popriličan broj pobijenih Srba pojavio na ekranu. Sljedeća grupa leševa bila je dokrajčena eksplozivom: "Poslali smo ih na mjesec", hvalio se Orić. Kada se pojavila scena opustošenog i metcima izrešetanog grada u kojem nije bilo vidljivih leševa, Orić je požurio da izjavi: "Tu smo ubili 114 Srba". Čak je i američki State Department primijetio neke od ovih zločina: "14. decembar: Bosanske muslimanske snage iz Srebrenice ubile su najmanje 60 Srba, uglavnom civila, u selima blizu bosanskog grada Bratunca, prema riječima nekih stanovnika tog grada. Kao rezultat neprijateljstava, do 5.000 ljudi - uglavnom žene, djeca, stariji i ranjeni - prebjegli su preko rijeke Drine u Ljuboviju iz bosanskih sela Bjelovac, Sikirić, Voljevica, Jugovići i Loznička Rijeka". Postoji i drugi, mnogo pohvalniji opis "zlog heroja" Nasera Orića i njegovih djela: "LJudi u Srebrenici su shvatili da su oni poseban slučaj, da su godine masakra i odmazde značile da ne mogu očekivati nikakvu milost nakon nebrojenih napada koje je izveo njihov "neustrašivi" komandant Naser Orić na obližnja srpska sela, napada u kojima su izgladnjele izbjeglice iz Srebrenice navaljivale na srpske položaje, ispraznivši svu hranu iz kuća prije nego što bi ih spalili... U svom govoru o osveti, general Mladić je podsjetio na Orićeve "smione" napade na srpska sela i gradove: njegov ubilački napad na Podravinu, na primjer, tokom kojeg su njegovi torbari, omršavjele muslimanske izbjeglice iz Bratunca i drugih "očišćenih" gradova koji su slijedili napadačke vojnike, ubijali ranjenike drvenim palicama i sjekirama, a onda pljačkali i palili njihova sela. Ili čuveni napad na Kravicu, uoči pravoslavnog Božića u januaru 1993, kada su Orićevi ljudi upali iz snijega koji se vitlao, ubili barem trideset Srba, i istjerali čitavu populaciju prije no što su pokupili bogat plijen božićne hrane i pića i nakon toga spalili kuće u Kravici do temelja". U februaru 1994., Naser Orić, dvadesetsedmogodišnji nekrunisani kralj sada opustošene Srebrenice, primio je reportera Vašington posta: "Orićevi ratni trofeji ne nalaze se poslagani na zidu u njegovom udobnom stanu; jednom od rijetkih u kojem ima struje u ovoj opsjednutoj muslimanskoj enklavi, zabijenoj u prijetećim planinama istočne Bosne. Oni su na video kaseti: spaljene srpske kuće i tijela srpskih ljudi bez glave, nabacana na tužnu gomilu. - Morali smo koristiti hladno oružje te noći, objašnjava Orić, dok se scene iskasapljenih mrtvih tijela vrte sa njegovog Sony video aparata. Premda su "plavi šljemovi" UN uspostavili svoje osmatračke postaje između muslimanskih i srpskih linija skoro godinu dana prije, Orić je i dalje mogao voditi svoje ljude na povremene noćne racije, prikradajući se ispred postaja UN, kroz pukotine u srpskom okruženju, a zatim napadajući i pljačkajući srpska sela i posjede". Ovo ne samo da je razljutilo Srbe, koji su optužili UN trupe da nisu spriječili Orića i njegove ljude, i koji su uzvratili blokirajući dostavu goriva i opreme 'plavim šljemovima'; to je isto tako razljutilo i UN. "Prema Chuck Sudeticu,'holandske trupe koje su posjedovale opremu za noćno osmatranje, prijavile su da su vidjele muslimanske vojnike kako se šunjaju kroz perimetar oko Srebrenice i otvaraju vatru na holandske osmatračke postaje... da bi stvorili utisak kao da ih Srbi napadaju.' Takvi incidenti, ako su se dogodili, nisu začuđujući. Muslimani su vjerovali da njihov opstanak ovisi o prisiljavanju UN trupa da se odreknu njihove cijenjene 'neutralnosti' i podrže ih u borbi protiv Srba. UN zvaničnici, međutim, su smatrali srebreničke muslimanske lidere korumpiranim i opasnim provokatorima. 'Od Yasushi Akashi-a nadalje,' piše Sudetic, 'UN osoblju, vojnom i onom zaduženom za pitanja izbjeglica, bilo je dosta Nasera Orića. Akashi je lično smatrao više muslimansko rukovodstvo Srebrenice kriminalnom bandom, podvodačima i crnoburzašima.'"5 U studiji o Srebrenici Jana Wilma i Norberta Botha, nivo opravdanja Orićevih zločina još je viši, popraćen monstruoznom tvrdnjom: "Naravno da je bosanski garnizon rukovođen Orićem bio kriv za zločine, posebno tokom zima 1992/1993; i izvjesno je da se nisu razoružali, kao što je to bilo predviđeno planom o 'sigurnosnim zonama'. Ali ovi zločini bili su samo reakcija; oni se ne mogu nikako porediti sa proračunatom kampanjom agresije i etničkog premještanja koje su počinili Srbi. Osim toga, samo vještina i nemilosrdnost Orića su mogli spasiti Srebrenicu od skorog istrjebljenja u rukama njenih srpskih susjeda u 1992." U ovom času, kao što su to istakli 'objektivni' zapadni autori, sasvim je jasno zašto je 50 srpskih sela "moralo biti spaljeno", a hiljade srpskih civila - žena, djece i starijih -"moralo biti preventivno masakrirano" od strane Orićevih trupa: samim tim što su živi, srpski civili bi "mogli prouzrokovati istrjebljenje" srebreničkih Mulsimana! Prema tome: 1. Kada žrtve nisu Srbi, to je dokaz "srpske bestijalnosti" i "srpske genocidne prirode". 2. Kada su masakrirani nedužni civili Srbi, ovi su zločini ustvari "dobra djela" počinjena od strane "dobrih momaka" kao što je Orić i to kao "reakcija" i "prevencija" na "buduća srpska zlodjela", i kao takva se ni na koji način ne mogu se usporediti sa "proračunatom kampanjom srpske agresije". Bravo! Ovo je krajnji dokaz zapadnog "znanstvenog humanizma". Drugim riječima, čini se da su svi Srbi na svijetu, radi njihove "škorpijske naravi", "proračunate ubice". Prema tome, u duhu zapadne propagande, Srbe treba preventivno pobiti. A kao što je poznato, škorpije (odnosno Srbi), čak ni kao mrtvi, ne mogu biti smatrani žrtvama. Da vidite gde je Srbija zakazala u procesu protiv Orića, pogledajte OVDE. Izvor: RTRS