Pravda

Piše: Predrag Ćeranić Dok se mnogo pisalo o nastojanjima američkog predsjednika Trampa da trasira novi spoljnopolitički kurs i "kricima" iz močvare koji su ga usporavali i potpuno zaustavili, nova geopolitička uloga Turske nije u dovoljnoj mjeri prikazana. Razočaranost – to bi bila adekvatna riječ kojom bi se u najkraćem mogao opisati odnos Turske prema EU. Zbog ubjeđenja da trpi zbog nerazumijevanja od  aktuelne garniture evropskih političara, Turska je redefinisala svoje prioritete, čak i svoje geopolitičko repozicioniranje, što polazi za rukom samo zemljama sa dugom istorijom i bivšim imperijama. Turska zaslužuju respekt. Smogla je snage da nakon neuspjelog puča, za koji su u Ankari ostali u uvjerenju da je bio u režiji CIA, iz krize izađe osnažena, i da kao regionalna politička i ekonomska sila preformuliše svoje interese. Kada je u pitanju region, vrijedi istaći da je na Balkanu Turska tradicionalno kulturološki i politički prisutna, i da slovi kao most i stub stabilnosti na razmeđu Bliskog istoka i Azije. Turska je svjesna svoje snage, ali i realnih mogućnosti. Pravoslavni narodi imaju lošu percepciju uloge Turske na Balkanu, posmatrano istorijski ali i kroz doživljaj turske uloge prilikom disolucije Jugoslavije. Vidan je bio brižan turski odnos prema muslimanima u BiH, na Kosovu i u Raškoj. Ako se pomnije analiziraju ratne godine, uviđamo da je Turska pomagala muslimanima u Bosni, ali je putem diplomatskih kanala redovno kontaktirala Beograd. Jasno je da je status Kosova kao nezavisne države za Tursku potpuno prihvatljiv, ali je isto tako primjetno da je nakon bombardovanja Srbije Turska bila suzdržana u osudi Srbije zbog politike koju vodi u vezi Kosova. Treba imati u vidu i da Turska podržava jedinstvo Makedonije, i da pomno prati situaciju na Balkanu u političkom i obavještajnom smislu. Razumljivo, Turska se na Balkanu zalaže za svoje jasno artikulisane interese. Kako smo već naveli, Turska je nakon neuspjelog puča redefinisala odnos sa prošlošću, odnos sa SAD, sa Balkanom, sa Rusijom. Smogla je dovoljno snage da odustane od  smjernica "Strateške dubine" u kojoj je promovisan neoosmanizam. Turska se okrenula novom dokumentu pod nazivom "Strateška vizija 2023". Nova doktrina Tursku usmjerava prema realnom pozicioniranju – regionalnoj sili koja mijenja kurs i želi harmonizovati odnose na Balkanu, ukazujući da muslimani i Srbi imaju dugu zajedničku istoriju. Turska želi raskid sa Ataturkovom i vojnom vlašću, insistirajući na kontroli oružanih snaga od države. "Strateška vizija 2023" Tursku vraća osnovnim tradicionalnim porodičnim vrijednostima na bazi umjerenog islama, koji je sve donedavno podržavan od EU, nakon spoznaje vehabijske, tj. arapske interpretacije ove velike religije. Ankara na Balkan želi vratiti tradicionalni turski islam, a ujedno sa Balkanom ojačati svoje kulturne i ekonomske veze. "Strateška vizija 2023" se kao državni projekat već realizuje, u tom dokumentu Balkan dobija prioritet. Nije ni čudo, konačno, i Rusija Balkan postavlja u fokus svog interesovanja, iako Rusi poslovično kasne. Stoga je razumljiv potez Beograda da sa Erdoganom nedavno potpiše više strateških dokumenata. Erdogan je čak redefinisao i bezbjednosnu politiku. Više nije oduševljen kaubojskim akcijama Amerikanaca na Balkanu. Za izazivanje ratova, koji su za posljedicu imali gubitak brojnih života Srba i muslimana,  Ankara ne optužuje balkanske narode. Rukovodstvo Srbije je potpuno svjesno da Turska namjerava da drži pod kontrolom Prištinu, ali je isto tako primjetan i uticaj američke baze Bondstil na UČK. Nakon što je uvidjela da nije dobrodošla u EU, Turska je pokrenula procese demokratizacije društva. Naravno da Tursku danas pokreće neootomanski duh, ali ona otvoreno raskida sa neoosmanizmom i uvodi umjerenu islamsku demokratiju. Nakon što je prekinula pedesetogodišnju podređenost SAD, Turska ima snage da sama definiše svoju ulogu na globalnom nivou. Ne bi bilo zgoreg da Republika Srpska inicira zajedničko posredovanje Rusije i Turske u spuštanju tenzija između različitih etničkih grupa u BiH, što je Beograd već uradio pozvavši Erdogana u Novi Pazar. Uopšte ne treba razmišljati o tome ko stoji iza posljednjih ispada Sulejmana Ugljanina, njegovih zahtjeva vezano za Rašku. Turska to sigurno nije. Poziv turskom ambasadoru da dođe u Banja Luku bio bi proaktivan, a moguće je da se nikome na Zapadu ne bi dopao. Tom prilikom bi se mogle predstaviti negativne posljedice stranog intervencionizma po odnose Srba i Bošnjaka. Verovatno bi se tim povodom oglasio Hojt Brajan Ji jer se Turska otvoreno zalaže za prekid uticaja SAD na Balkanu. Sastanak bi mogao biti i trilateralan, ako bi mu prisustvovao ambasador Rusije. Bliski susreti te vrste imali bi podršku Beograda, ali bi pozitivno odjeknuli i u regionu. Sigurno je da se ne bi dopali američkom i britanskom ambasadoru, i opozicionim liderima koji se u američkoj i britanskoj ambasadi osjećaju kao kod kuće. Rusija i Turska su vijekovima na Balkanu imale medijatorsku ulogu, radi se o zemljama koje su postigle visok nivo međusobnog razumijevanja u pogledu krize na Bliskom istoku, pa bi to mogle postići i u pogledu na Balkan. Obje zemlje žele političku stabilnost i mirnu koegzistenciju pravoslavnih i muslimanskih naroda. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma turske trupe su boravile u BiH, konkretno u Federaciji, zbog činjenice da je Turska članica NATO. Turska je svoje baze ustupila na korišćenje NATO tokom oružane agresije na Srbiju i Crnu Goru, ali turski avioni nisu uzeli učešće u bombardovanju. Nakon izdvajanja Kosova iz sastava Srbije, Turska je taj čin podržala. Iz Ankare su otvoreno isticali da Albance doživljavaju kao svoj narod. Identičan odnos ispoljen je i prema Bosni i muslimanima u Raškoj. Da vidite šta će Rusija da uradi sa Južnom Amerikom, pogledajte OVDE. Izvor: Fond strateške kulture