Svi koji su pratili moje pisanje od NATO agresije na Jugoslaviju/Srbiju, znaju da sam oštro kritizirao sve vlasti nakon pada Miloševića kao „prodane duše“ Zapadu koje su svjesno ekonomski uništavale zemlju i postepeno, korak po korak, odricali se Kosmeta.
To je bila činjenica, ali ne i istina. Moj kruti, dogmatski stav pao je na ispitu u pogledu Đinđića koji je započeo kao sluga Zapada, ali se polako osamostaljivao u odnosu na njega, i u jednom trenutku, zbog toga, bio je ubijen.
S druge strane, Koštunica (legalista), koji je pokušao nešto slično na soft način, bio je, radi svoje neodlučnosti ostavljen, dezavuiran od naroda.
Ono što sam, između ostalog i na tim primjerima, naučio, bilo je slijedeće: Čovjek je čudo. I njegovo preobraćenje, ma kakav god bio, je uvijek moguće.
Naravno, to se ne odnosi na sve ljude. Dostojevski je u „Zločinu i kazni“ ustvrdio kako postoje dvije vrste osoba, one koje se usuđuju i koje se mogu nazvati historijskim ličnostima, i one druge koje su jedino materijal historije.
Svi su moji čitaoci svjedoci da sam, u mnogo navrata, kritizirao Aleksandra Vučića i njegov podanički odnos prema Zapadu, posebno u pogledu Kosmeta, što se materijaliziralo kroz Briselske sporazume koji praktično i suštinski znače odricanje od ovog srpskog teritorija.
Jednom, kada sam komparativno slično rekao Miloradu Dodiku kako mi se ne sviđa njegova partizanska taktika, korak naprijed dva koraka nazad, on mi je kratko odbrusio: „Lako ti je pričati, kad nisi na vlasti“!
Nisam mu ostao dužan, rekavši: „Kad čovjek ima vlast, treba nešto i riskirati, a ne samo imati privilegije“!
Priznajem, da bih ja drugačije postupao i u pogledu Kosmeta i u pogledu Republike Srpske da sam na vlasti. Na osnovu Kumanovskog sporazuma iz 1999., ušao bih vojskom, žandarmerijom i policijom na okupirano područje od strane NATO, kao što bih i proglasio osamostaljenje Republike Srpske, ili bih, barem, BiH proglasio konfederacijom, pa „kom opanci, kom obojci“.
To je besmisleno i pogubno, odgovaraju mi kritičari, jer nemaš značajnu podršku izvana. Možda su u pravu, a možda i nisu. Historija dekolonizacije u svijetu ide u prilog mojim tvrdnjama.
Nije sada bitno, ili možda ipak jest, raspravljati o tome kako to da je Vojo dvanaest godina čamio u zatvoru u Hagu, a njegovi najbliži suradnicu, Aco i Toma, su već godinama na vlasti. Tako je, kako je. Činjenica je da su oni, vršeći vlast, išli niz dlaku Zapadu.
To je vjerojatno bilo iz taktičkih razloga. Legitimno je tvrditi da ne želiš ući na okupirani Kosmet vojskom, makar do Ibra, zato što je NATO prejak. Nije dokazano, jer je Milošević jasno demonstrirao upravo suprotno, ali nema veze. Možda je bolje „ne bosti se s rogatima“.
Međutim, čim netko tko je na vlasti misli kao konstantu kako je NATO prejak, Briselski sporazumi, ili postepena predaja Kosmeta neprijatelju, su neminovnost.
Legitimno je imati i strategiju davanja Kosmeta za ulazak u Evropu. Legitimno je i jačati veze s „nepobjedivim“ NATO-om kako Srbe više ne bi bombardirao. I francuski general Peten je tako rezonirao. Legitimno je, u takvom kontekstu, ostaviti kosmetske Srbe neprijatelju. Jer, budimo pošteni, to je uprav ono što se događa. Dobrobit ulaska u Evropu, opravdava sve ono što je loše. Kad se već pošlo tim putem, daj bože da se to jednom desi. Skeptici bi rekli: „Malo sutra“, ali nije dokazano da su u pravu.
A sada nešto o sposobnostima dvojice glavnih aktera.
Toma nema značajnih političkih sposobnosti. Nije ni lijevo ni desno, ni gore ni dole. Nije za politiku, ali je u stanju da od nje lijepo profitira. Prije četiri godine, lukavo je prepustio kormilo Aci misleći da se ovaj neće politički izvući zbog vrlo teške situacije koja je vladala u Srbiji. Desilo se upravo suprotno, i Tomi je zbog toga sada krivo. Tko mu je kriv. Sve u svemu, podprosječni političari samo mogu nanijeti štetu državi u kojoj žive; pogotovo ako je ta država u lošoj situaciji.
Za razliku od Tome, Aco je za politiku stvoren. Jest da je teatralan, uvijek glumi žrtvu, a ustvari je naglašeno autoritaran. Ali to i nije previše važno, jer svatko u životu glumi neke uloge. Aco je u stanju preuzeti rizik. Ono što radi je izuzetno teško i opasno, međutim, on se, za sada, više nego dobro snalazi.
Iskreno rečeno, Aco mom dogmatsko ljevičarskom mozgu nije po volji. Meni kompromis i ulizivanje neprijatelju (čak i ono taktičke prirode) nije po volji. Ali nikada ne zaboravljam da je Aco dobar šahista. Da je dvije decenije bio ultra nacionalista. Da je njegovo sadašnje stranje, stanje teške frustriranosti, jer on hoće da Srbiji bude dobro i da narod dobro živi. Da je nesretan što mora pribjegavati ovakvoj (trenutačno sramnoj) taktici.
Ipak, Aco je najsposobniji srpski političar. On je osoba koja zna racionalno razmišljati i koja će, sasvim sigurno, ako joj se pruži prilika, pokazati svoje staro, radikalsko (pašićevsko) lice. Možda će tako biti, a možda i drugačije. Možda će ga konačno srediti ili Rusi, ili Amerikanci, ili sam srpski narod.
Aco to zna i svjesno se upustio u varijantu kraljevog gambita. Konačno, on je veliki dijalektičar, dakle i čovjek nade, ako mu se ikad pruži prilika.
I zato sam ja za Aleksandra Vučića.
Izvor: Pravda
