Pravda

Piše: Vedrana Rudan Danas će ih na cesti biti deset tisuća, sutra sto, za koji mjesec milijun. Nadajmo se. Političari, ma koliko „jednoglasno” izabrani neće moći zanemariti tu silu. Ni oni, ni oni koji ih drže u sedlu. Narod, i onaj najmanji i najbjedniji i najgladniji ima moć. Svaki narod ima moć i ogromna većina naroda je u povijesti vrisnula i smaknula silu koja joj je radila o glavi. Osim Hrvata. Ne znam ja povijest ali imam sto godina i ne pamtim kad su Hrvati za moga života digli glas. Jebeš sedamdeset i prvu. Tada sam bila mlada ali se svega vrlo dobro sjećam. Sedamdeset i prva je bila kurac od revolucije i kao takva je i ušla u povijest. Oni koji su joj bili na čelu žarko su željeli i stisnuti i prdnuti. Htjeli su promijeniti Hrvatsku ali tako da ih Tito blagoslovi. Nekolicina je odrobijala, oni najčasniji, licemjerno smeće je vrlo brzo umuklo. Danas nam prodaju priču o svojoj herojskoj prošlosti. Bezrogati puževi. Vezivati borbu za pravdu i bolje sutra uz hrvatstvo je kontradikcijo in adjekto. To se tako ne piše, to „kontradikcijo”. Ma nemojte? U čemu je poenta? U pravopisu ili u činjenici da smo govna? U formi ili suštini? Naš poznati tajkun Tedeski, to se tako ne piše, to „Tedeski”. Ma nemojte. U čemu je poenta? U pravopisu ili u suštini? Dakle, taj Tedeski je ovih dana ili jučer slavio pedeseti rođendan, pozvao je da njemu i njegovim gostima svira Franc Ferdinand, možda se ni ovo „Franc” tako ne piše, ali u čemu je poenta? U pravopisu ili u suštini? Taj Tedeski je na proslavu svog jebenog pedesetog rođendana spizdio tko zna koliko tisuća eura, bahati „gospodin”, i nimalo ga ne jebe činjenica da to čini u zemlji u kojoj dječicu u školama mole da pred Uskrs za siromašne donesu nešto „trajno”, „nešto što se ne kvari”, neku paštu, sok od rajčice, kavu, kesiće. Nešto. NEŠTO! Bilo što. HRVATI SU GLADNI! I dječica nose. I ona koja, zasad, nisu gladna razumiju bijedu. Rekla sam unuku Kreši da živimo u ružnoj, usranoj zemlji. Krešo mi je rekao da on voli Hrvatsku i rekao mi je: „Nona, sve su zemlje iste”. „NISU”, zaurlala sam, „NISU, ima zemalja gdje su ljudi siti, ima zemalja gdje se ljudi bune.” Dijete me prestrašeno gledalo, a ja sam mu dala kilo pašte, neka se na Uskrs najede šesteročlana hrvatska porodica koja pojma nema tko je Franc Ferdinand. Dobro, bit ću iskrena, ni ja ne znam tko su ti pizdeki ali sam sigurna da koštaju brdo love i da pristojnom čovjeku danas u Hrvatskoj ne bi smjeli svirati ni na pogrebu, o rođendanu da se ne govori. Tko se uznemirio zbog Franca? Je li netko izašao na ulicu? Hoćemo li izaći kad bude izglasan Lex Tedeski? Maše li netko pred Kulmerovim dverima hrvatskom zastavom i jebe Todoriću i čergi sve po spisku? Koga danas u Hrvatskoj boli kurac što nam u Saboru i Vladi sjede retardi opsjednuti lokalnim izborima i plaćom koju dobijaju zakurac. „Zakurac” se piše odvojeno? Ma nemojte. O čemu se ovdje radi? O formi ili suštini? Ma šta ja oću? Zašto sam se uznemirila nečim što jedino trajno u Hrvatskoj jest, bogataši nas jebu na tisuću načina, a mi svaki put doživimo orgazam. I onda? Tko nam je kriv? Srbi, naravno. Četnici, naravno. Jugoslaveni, naravno. A sad ozbiljno. Da li me stvarno uzbudila proslava Tedeskijevog pedesetog rođendana? Boli me kurac. Neka se seljačina raduje. Da ne slavi on, Francek bi pjevao nekom drugom. Razjebalo me kad sam ovih dana pročitala da izdavači nisu otkupili knjigu Arsena Dedića „Brod u boci”, jedno od najvećih djela u povijesti hrvatske književnosti, „zato jer ga biblioteke ne traže”. Jebene ustaše iz jebene komisije nisu imale muda reći da izdavaču neće dati lovu jer je Arsen bio Srbin, a mi, jebeni pisci i pisačice, pjesnici i pjesnikinje, pizdeki usrani, nismo imali muda izaći na cestu ili provaliti u Sabor i iščupati onom saborniku ustaške uši iz ustaške glave. Jebeni bivši ministar kulture, naravno da on s tim nije imao ništa, ne govorim ovdje o formi, govorim o suštini. S tim nema veze ni jebena ministrica. Ni oni koji su glasali za ovo zato jer misle da Arsena ne volimo jer je Srbin. Želim reći, dan je lijep, sunce sije, glad je sve veća, Ferdinand će umuknuti, a Zagreb će postati Beograd. Jednoga dana. Govorim o nadi. Govorim o vjeri. Govorim ovo jer lijepo zvuči. Ne mogu više živjeti sa spoznajom da smo usraše od stoljeća sedmog i da ćemo to ostati dovijeka. Izvor: rudan.info