Piše: Vedrana Rudan
Ne znam tko je u Jugoslaviji bio ministar zdravstva. Tko bio da bio ne bi mu palo na pamet reći kako jedan pop vrijedi više od dvadeset doktora. Zašto naš ministar zdravlja zbog te izjave nije u luđačkoj košulji? Zašto premijer bahatu budalu ne makne sa pozornice? U Jugoslaviji su liječnici uživali veliko poštovanje pacijenata. Za vrijeme Jugoslavije jedan je pop vrijedio više od dvadeset današnjih popova.
Popovi tada nisu vozili džipove ni propovijedali mržnju. Nisu živjeli u dvorcima, nisu se usudili jebati toliko dječice koliko to čine danas. Silovanje djece je u Jugoslaviji bio zločin i onda kad ga pop počini. Kad danas pop siluje dijete premjeste ga u drugu župu gdje ga u miru božjem umače novoj žrtvi. Popovi su u Jugoslaviji, uglavnom, bili ljudi koji su se bavili vjerom, ne zgrtanjem para, jebanjem djece, pobačajem, režanjem.
Odrasla sam u Mošćeničkoj Dragi, mjestašcu u kome su svi mještani, kad kažem svi onda mislim na sve osim sebe i mojih, odlazili u crkvu i nitko im nije zbog toga pucao u katoličku glavu. I Božić se slavio. I Uskrs. Djeca su se krstila i pričešćivala. Javno. Sjećam se kako sam zavidjela djevojčicama u dugim bijelim haljinama.
U Jugoslaviji su djeca u školi imala marendu. I siromašna su djeca jela. Postojali su i studentski krediti koji roditelje financijski nisu ubijali. Učili su se strani jezici. Instrukcije su dobri đaci davali slabijima. Industrija instrukcija nije postojala.
Nisu postojali ni razredi gdje su svi učenici imali prosjek 5.0. Nije bilo ni učenika koji su svoje učitelje prebijali, rezali im gume na autima, kamenovali ih za vrijeme nastave. U Jugoslaviji profesori nisu djecu “uglednih” građana ispitivali bez “prisustva javnosti” kako to čine danas da bi malom kretenu mogli dati pet iz fizike.
U Jugoslaviji nisu postojali “ovršeni”. O pravoj bijedi, onoj istinskoj, o bijedi koja grize tebe i koja će gristi sve tvoje dovijeka znali su samo oni koji su čitali Steinbeckove “Plodove gnjeva.” Upravo ih čitam i suosjećam sa građanima Hrvatske o kojima je Steinbeck pisao 1939. godine.
U Jugoslaviji je Todorićev otac bio u zatvoru. U Hrvatskoj nema jebene šanse da će Todorić završiti iza rešetaka. Nou faking čens. Doduše, da nije imao pomagače ostao bi ono što je na startu bio, trgovac crvenim karanfilima. Do smrti će, iako je uništio na desetke tisuća sudbina hrvatskih građana, letjeti u svom helikopteru, on i njegova čerga, od dvorca do dvorca, od vile do vile, od otoka do otoka. Novinari koji su mu godinama pušili danas otkrivaju kako žive Todorići. Sirota piskarala, rade na ugovor, opet pišu po narudžbi u nadi da će za godinu ili dvije dobiti sto kuna.
Ma znam. Jugoslavija je propala, a propala je jer se svijet promijenio, a propala je i zato jer je bila prezadužena. Ha, ha, ha. LJudi su predobro živjeli na kredit, a to nije moglo trajati dovijeka. Zašto će dovijeka trajati to što mi danas prestrašno živimo na kredit nitko nam ne može odgovoriti.
Možda mi baš danas Jugoslavija ne bi pala na pamet da nisam na nekom portalu pročitala VIJEST DANA. U Zagrebu je otvoren, u Zagrebu je otvoren…To je tako veliki uspjeh da je na otvaranju bio čak i gradonačelnik Zagreba. U Zagrebu je otvoren ŽABAC. Žabac velik čak tri stotine kvadratnih metara. Trenutno, najveći hrvatski Žabac. Koji uspjeh, jebote. Ne znate što je Žabac? Žabac je najveći outlet hrane u Hrvatskoj. U njemu, u tom “outletu”, kako se zove “outlet” na hrvatskom, zašto bijeda ima englesko ime, možete kupiti jeftinu hranu, onu kojoj će uskoro isteći rok trajanja.
Tko to kaže, tko to laže da naši vladari ne misle na nas? Neće više biti gladnih u Hrvatskoj. Ovo je tek početak. Uskoro će u svakom hrvatskom gradu niknuti Žabac. Naši su gospodari naučili. Prazna vreća ne može stajati uspravno. Gladan rob ne može robijati. Živio Žabac!
Ne znam kad je Dan državnosti. Saznat ću pa krenuti na centralnu proslavu. I pozdraviti one na bini.
Kre, kre, kre, kre, kre, kre, kreeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee…
Izvor: Blog Vedrane Rudan
