Piše: Emil Vlajki Prvo, iako je sve izgledalo isto kao i mnogo puta prije toga, nije bilo isto. U njegovom se diskursu pojavila jedna dimenzija koja do sada nije provejavala. Osjetila se nemoć. Što je više govorio, nemoć se sve više isticala.
Dakako, radilo se o događajima u Makedoniji. Izgleda, da je po prvi put shvatio, da je tetošenje njega sa Zapada, pogotovo od strane NJemačke, bilo lažno. Da je on u očimaVašingtona, Brisela i Berlina tek potrošna ličnost, samozadovoljan klaun kojeg je lako prevesti žednog preko vode. I kao da je shvatio, da stvaranje Velike Albanije nije samo retoričko pitanje, i da nakon albanizacije Makedonije, dolazi na red nastavak albanizacije Srbije. U očaju, već se po drugi požalio riječima: „Ne brine me toliko to što Albanci rade, nego zbog čega Zapad šuti!“ Naivnost te rečenice izazvala je u meni duboku empatiju spram njega, a i podsjetilo me je na jednog drugog državnika od kojeg sam čuo suštinski istu stvar.
2005. godine, bio sam tri mjeseca savjetnik Miloševića dok je bio u zatvoru u Hagu. Pričali smo, naravno, o mnogim stvarima, a posebno me je zanimalo kako on nije predvidio da će Hrvati, kad-tad, zauzeti Kninsku Krajinu, bez obzira na međunarodne garancije da se to neće desiti.
Naivnost njegovog odgovora me je zaprepastila. -Emile, rekao je, trupe UN su stajale između Hrvata i Srba. -Pa kako niste shvatili da su te trupe namjerno bile tamo postavljene kako bi omogućile da se Hrvati dobro naoružaju i dok ne budu bili kadri da vojno izvedu operaciju, kako govore, oslobađanja tog prostora (operacija 'Oluja')? Kako niste shvatili, Vi kao iskusan političar, da je uloga trupa UN bila upravo suprotna onome u što ste vjerovali?
-Ne znam, vjerovao sam Americi. Milošević je vjerovao Americi, a Vučić NJemačkoj. I obojica su se prevarila. Sutra, ako Zapad uspije albanizirati Makedoniju, SASVIM JE SIGURNO da će, nakon toga na red doći Preševska dolina i Sandžak.
Ustvari, zbog toga i pišem ovaj tekst.
Sinoć, u svom odgovoru novinarima, Vučić je rekao nešto što nije smio ni pomisliti, a nekmoli reći. Rekao je da ono što se događa u Makedoniji, da je to unutrašnja stvar Makedonije, i da se to ne tiče Srbije!?
Zar mu nije bilo dosta velikoalbanskih antisrpskih pokliča i „šutnje“ (čitaj: odobravanje) Zapada u vezi toga? Zar itko normalan može pomisliti da će se sve zaustaviti nakon pada (pođele) Makedonije? Drugim riječima, u ovom času, najvažnija stvar za Srbiju je da se Makedonija ne albanizira i tu Srbija mora odigrati odlučujuću ulogu. Sjetimo se Anšlusa Austrije i Čehoslovačke. Što se više uzmicalo pred Hitlerovom NJemačkom, ona je postajala sve nezajažljivija. Nema više mjesta za odstupanje i „mirotvorstvo“!
Ovo što pišem, nije samo stvar Vučića, nego čitavog srpskog političkog establišmenta. Ponavljam, albanizacija Makedonije je uvod u albanizaciju Srbije. Pozicija i opozicija treba pod hitno da se sastanu, da se ujedine i da kažu: NE „međunarodnoj zajednici“ i njenoj podmukloj igri. Ako Zapad na to ne pristane i nastavi saidiotizacijom Srbije i albanizacijom balkanskih prostora, onda je jasno što treba učiniti. I to, bez oklijevanja.
Bože pravde! Izvor: Pravda
