Piše: Mislav Horvat Malo ljudi u Srbiji zna da čitava superiorna hrvatska povijest nema više od 150 godina. Tek u drugoj polovini 19. vijeka Beč je stvarao institucije, Vatikan katoličio, a katolički popovi i bečki đaci izmišljali priče iz nepostojeće hrvatske povijesti. Kako je u 19. vijeku mnogo Srba studiralo u Beču, studenti iz tadašnje Hrvatske sreli su se sa junacima i događajima iz srpske prošlosti. Jedan, kojem se srpska povijest posebno sviđela zvao se Ivan Kukuljević Sakcinski. On će kasnije zajedno sa nekolicinom katoličkih svećenika izmisliti niz hrvatskih kraljeva, iskopati mnoge lažne nalaze… sve ono što smo imali prilike gledati u naučno-fantastičnoj seriji “Hrvatski kraljevi”.
Simboli jedne nacije i države su grb, himna i zastava. Hrvatski grb prvi put se nalazi grbovniku u fojničkom katoličkom manastiru, kao jedan od grbova srpskih zemalja cara Dušana iz 14. vijeka. Hrvatsku himnu „Lijepa naša“ napisao je Srbin iz Vinkovaca Josif Runjanin. Hrvatska zastava sa rasporedom boja crven-bijeli-plavi prvi put je upotrebljena kao srpska zastava Sretenjskim ustavom 1835. godine, ali je zabranjena radi protesta Turske. Kasnije je ban Jelačić tu istu zastavu uzeo za zastavu Velike Ilirije. Austrija ju je odmah zabranila, da bi je kasnije odredila za hrvatsku zastavu i tako je ostalo do danas.
Ono što nisu ukrali Srbima, Hrvati su izmišljali, a često su njihovi kraljevi nastali na temelju sjećanja na lokalne srpske knezove i župane, koji onda u fantazijama vatikanskih falsifikatora postaju hrvatski kraljevi. Jedan od posebno popularnih izmišljenih kraljeva je Zvonimir. Priča kaže da je Zvonimir ubijen 20.4. 1089. jer su Hrvati odbili njegov poziv za suđelovanje u krstaškom ratu, a on ih je na samrti prokleo: “da hiljadu godina neće imati vladara svog jezika!”. Nakon Zvonimirove smrti, Hrvatskom je zavladao mađarski kralj Bela. Hiljadu godina kasnije, kad se kletva ispunila došao je Franjo Tuđman.
Ovo je naravno totalna nebuloza. Krstaški rat je izbio tek 10 godina kasnije i prema tome, Zvonimir za njega 1089. nije mogao znati osim ako nije bio vidovit. U raznim verzijama Zvonimir je ubijan i 1059. i 1079., već prema dnevno političkim potrebama. Kako je moguće da narod samo tako ubije kralj koji ima svoju gardu koja ga čuva? Ko bi se uopće usudio ubiti papinog vazala u papskoj zemlji? Papa bi eskomunicirao njegove ubice i na njih posalo vojsku. Mađarski kralj Bela koji je prema ovoj priči zavladao Hrvatskom umro je 30 godina prije navodnog ubistva Zvonimira. Zapravo se radi o prepisanoj češkoj legendi o smrti kneza Većeslava kasnije poznatog kao sveti Vaclav. Osim toga, Hrvati jesu imali vladara koji je govorio na njihovom jeziku, zvao se Aleksandar Karađorđević.
Kao dokaz postojanja hrvatskog kralja Zvonimira dugo se navodila tzv. “Bašćanska ploča” koju su ideolozi hrvatstva nazivali “temeljnim spomenikom hrvatske pismenosti” i datirali je u 11. vijek. Na toj ploči neki svećenik spominje kralja Zvonimira. Ploču je “pronašao” Ivan Kukuljević Sakcinski. Međutim, najnovije analize su pokazale da je ploča falsifikat. Oblik i stil ploče nemaju veze sa 11. vijekom. Crkva u kojoj je ploča pronađena građena je najranije u 14. vijeku u stilu kasne romanike. Kako je ploča korištena u crkvi kao pregrada, izrađena je kada i crkva. Na ploči se nalazio neki reljef preko kojeg su falsifikatori uklesali sadašnji tekst. Kada je sve ovo otkriveno, hrvatski su istoričari rekli da iako je ploča faslifikat, možda je postojao neki tekst koji spominje Zvonimira, pa je stoljećima kasnije isklesan u ploči. Možda, a možda ga je isklesao i vanzemaljac. Jedan od arheoloških pronalazaka na koji su Hrvati najviše ponosni je krstionica kneza Višeslava koja je navodno dokaz da su Hrvati primili katoličanstvo do 9. vijeka. Tu krstionicu je katolički svećenik Luka Jelić datirao na početak 9 vijeka., a po njemu je ona iz Nina. Nin je malo mjesto u Krajini, gđe su po njihovim fantazijama stolovali nepostojeći hrvatski kraljevi i zato im je bilo važno da baš tamo postoji neka krstionica. Krstionicu je Mussolini poklonio Paveliću i od tada se čuva u Hrvatskoj. Ipak, nedavno je vodeći hrvatski arheolog, profesor emeritus Nikola Jakšić prizano da niti je Višeslav bio Hrvat, niti ta krstionica ima veze sa Hrvatima. Jakišić je nakon 40 godina istraživanja zaključio da ne postoji nikakav hrvatski spomenik iz ranog srednjeg vijeka i da nikakvi Hrvati u to doba uopće ne postoje na ovim prostorima. Krstionica je nađena u 19. vijeku u Veneciji. Ubrzo za nju saznaju ideolozi hrvatstva. 1911. katolički svećenik Luka Jelić piše kako je u Ninu pronašao temelje te krstionice. Tako je “Višeslavova krstionica” ušla u sve hrvatske udžbenike. Kada su arheolozi otišli u Nin, shvatili su da je Jelić izmislio te temelje i da oni ne postoje. Danas se zna da je krstionica izrađena za potrebe pokrštavanja Srba na istočnoj obali Jadrana, krajem 9. i početkom 10. vijeka i svako se svojim očima može uvjeriti da na njoj stoji uklesano ime srpskog kneza Vojislava, a ne Višeslava koji nije ni postojao. Još luđa priča hrvatske mitološke historiografije je ona o “personalnoj uniji” sa Ugarskom. Kako su najzapadnije srpske zemlje bile vrlo siromašne, srpski vladari nisu imali pretjerani interes da ih brane. Tako su Mađari osvojili područje od Zagreba do Zadra u 12. vijeku i držali ga sve dok Ugarska nije pala pod tursku vlast. Hrvati to razdoblje nazivaju “Hrvatsko-Ugarskim kraljevstvom” i “personalnom unijom”. Kažu da su samo imali istog vladara kao i Mađari, ali svoju državu. To je kao da Srbi kažu da su bili u Srpsko-osmanskom carstvu, personalnoj uniji i da su sa Turcima delili samo sultana. U tu svrhu izmišljena je tzv. “Pacta Conventa” koja je navodni dokument iz 12. vijeka. Međutim, Pacta Conventa je pisana jezikom iz 15. vijeka, u njoj se nalazi niz grešaka, npr. Koloman se navodi kao sin Ladislava, a bio mu je nećak. U mađarskim izvorima nema spomena o Pacti Conventi, niti je iko spominje prije 17. vijeka. Suočeni sa tim argumentima hrvatski povjesničari priznaju da je Pacta Conventa falsifikat, ali kažu da je možda postojao neki usmeni dogovor sa nepostojećim hrvatskim plemstvom. Možda, a možda je postojao o usmeni dogovor sa trolovima. Kad im se spomene da se za razliku od Srba nikad nisu bunili nego bili vjerni sluge svojih okupatora, Hrvati navode Matiju Gubca kojeg je posebno forsirala komunistička istoriografija. Navodno je izvijesni Matija Gubec podigao bunu, istjerao ugarsku vojsku iz Zagorja, buna je ipak razbijena, a on okrunjen krunom od gvožđa i ubijen 1573. Da je stvarno u to doba neko uspio istjerati ugarsku vojsku, to bi područje odmah osvojili Turci. Na popisu kmetova mađarske porodice Hennyngh u selu Hižakovec iz 1574. spominje se i Matija Gubec, a on je po ovoj izmišljenoj priči tada navodno već godinu dana mrtav. Zapravo se radi o nekoj lokalnoj tuči u okolini Zagreba koju je umirilo osam vojnika. Čitava legenda je prepisana prema buni koju je vodio Đerđa Doža protiv mađarskog plemstva u Banatu. Šta još reći o narodu koji je jezik ukrao Srbima, kojem je gramatiku napisao Srbin Đura Daničić, narodu koji nije imao ni prezimena ni zemlje, dok Srbi i u Hasburškoj monarhiji i u Osmanskom carstvu imali svoju zemlju, a najstrija srpska prezimena nađenasu u Dečanskoj hristovulji iz 1330. godine. Čak i iritantni hrvatski pozdrav “bok”dolazi od iskvarene varijante austrijskog njemačkog “majn bokn” što znači “moj naklon”. Kada su pokatoličeni rasrbljeni seljaci stizali u Zagreb oni nisu razumjeli njemački, pa su pozdrav “majn bokn” pomješali sa svojim “pomoz Bog” u konstrukciju “bok ili bog” koja se i danas u Hrvatskoj koristi. Ona žena sa početka ove priče, koju je Hrvat maltretirao preko fejsa i molio je da izađe sa njima, obratila se meni za pomoć. Odgovorio sam joj: – Reci mu da ćeš se izaći sa njim pod uslovom da prvi sastanak bude na grobu nekog hrvatskog kralja. Nikad joj se više nije javio. Pogledajte OVDE zašto je SFRJ odbila ulazak u EU. Izvor: Pravda
