Međutim, kako u svakom zlu ima barem zrnce dobrog, tako je i u ovom slučaju dobro da je (ne)rad penzijskih fondova došao u središte pažnje javnosti, piše hrvatski portal Indeks. Penzioni fondovi su novcem svojih članova dokapitalizovali Ledo, kako bi Ledo novcem hrvatskih građana mogao od Agrokora da kupi srpski Frikom, i crnogorski Ledo Podgorica. U toj operaciji Agrokor je dobio stotine miliona kuna gotovine, a opet je sve ostalo pod njegovom kontrolom. Osim toga, Todoriću su dozvolili da Ledo jamči za čak 19 milijardi kuna kredita koje je dobio Agrokor i tako izložili riziku novac svojih članova. Vratimo se sada na početak, u 2002. godinu, kada je počela penziona reforma i uveden tzv. drugi stub. Ideja za uvođenje drugog penzionog stuba, odnosno kapitalizirane štednje u osnovi je bila dobra. Loši demografski trendovi upućivali su na to da će se broj penzionera i radnika izjednačiti, što se na kraju i dogodilo. Naravno, ako imamo isključivo solidarni sistem, a za jednog penzionera od svoje plate izdvaja jedan radnik, penzije će biti mizerne. Zbog toga se išlo na formiranje drugog stuba, u koji bi radnik izdvajao deo novca iz plate - 5 odsto - koji bi bio isključivo njegova imovina, poverena na upravljanje penzijskim fondovima koja bi kroz više decenija, osim uplatama, trebala rasti i od povrata na investicije i osigurati da budući penzioner ne zavisi samo o solidarnosti budućih radnika, odnosno od njihovih uplata u prvi stub. Gde je pošlo naopako? Država je preusmeravanjem dela uplata u drugi stub smanjila dotok novca u državni penzijski fond. Državi je i dalje trebao novac, pa ga je kroz izdanja obveznica počela pozajmljivati od novonastalih penzijskih fondova. Novoosnovani penzijski fondovi koji upravljaju drugim stubom, umesto da novac plasiraju u kvalitetne vrednosne papire - deonice ili obveznice renomiranih kompanija u zemlji, ali i inostranstvu, kako bi sačuvali i povećali imovinu svojih članova, počeli su kupovati obveznice Hrvatske i zapravo prosleđivali novac državi. Time smo, umesto prave reforme penzijskog sistema, dobili zapravo odglumljenu reformu, u kojoj se iz perspektive građana, članova penzijskih fondova, odnosno budućih penzionera, malo toga promenilo, osim što su banke dobile dobru priliku za zaradu kroz "upravljanje" tim fondovima. Penzijski fondovi trenutno raspolažu s oko 86 milijardi kuna, od čega je najveći deo uložen u državne obveznice. Najveći broj budućih penzionera novac drži u fondovima "kategorije B" koji imaju imovinu od 82 milijarde kuna, a čak 60 milijardi su u državnim obveznicama. Znači, građani uplaćuju novac u fondove, oni ga prosleđuju državi, i za to "upravljanje" naplaćuju milionske naknade. Osim što građani na neki način preko penzijskih fondova pozajmljuju novac državi koji će na kraju kao poreski obveznici ti isti građani i vraćati, problem je i rizičnost tih ulaganja. Zbog relativno visokog javnog duga i slabe ekonomije, hrvatske obveznice spadaju u kategoriju "smeća", nemaju investicioni rejting, tako da je glavnina novca za penzije u drugom stubu zapravo vrlo rizično uložena. Nisu problem samo visokorizične državne obveznice, već i ostala "ulaganja". Kao što smo već spomenuli, novac članova penzijskih fondova kroz dokapitalizaciju Leda koristio se za pomaganje propalom privatizacijskom tajkunu Todoriću, a sličnih primera bilo je i ranije. Tako su pre sedam godina penzijski fondovi novcem svojih članova pokušali spasiti Nexe grupu. U tu su kompaniju, za koju je bilo jasno da je u ogromnim finansijskim problemima, kupovinom obveznica ulupali ukupno 24 miliona evra. Slična "ulaganja" imali su i u propali fond Kuaestus Borislava Škegre, u koji su ubacili 100miliona kuna te u građevinsku firmu Ingra koja je završila u predstečajnoj nagodbi.
Ako penzijski fondovi ne prestanu da glume upravljanje imovinom, a zapravo se bave finansiranjem države i pomaganjem propalim tajkunima, buduće penzionere čeka vrlo neizvesna budućnost i kopanje po kontejnerima. Izvor: index.hr
