Piše: Predrag Ćeranić Balkan, preciznije rečeno, Zapadni Balkan je postao poligon za izvođenje različitih operacija. Tako je Dojče vele 10. 06. ove godine objavio tekst o Maršalovom planu NJemačke za Balkan, a idejnu osnovu plana iznio je član Aspen instituta i ministar inostranih poslova NJemačke, Zigmar Gabrijel, na Osmoj konferenciji ministara spoljnih poslova jugoistočne Evrope Aspen Instituta o ekonomskom i političkom razvoju regiona održanoj u Berlinu. Navodno će EU donirati dvije milijarde evra za obnovu Zapadnog Balkana pri čemu je prioritet izgradnja zajedničkog ekonomskog prostora i komunikacije Beograd – Tirana, a radi se zapravo o sredstvima koja su namijenjena za izgradnju auto-puta Niš – Priština – Tirana.
Izgradnja jednog drugog auto-puta, Beograd – Budimpešta, koji zagovara Vlada Srbije, a podržava Kina kao dionicu Novog puta svile (planirani brza pruga i auto-put), EU ne podržava. Izgradnju auto-puta do Budimpešte na umu je imao i Milošević, ali podrške nije bilo u EU. Povezivanje Beograda sa evropskim prestonicama osporavao je Đani de Mikelis, nekadašnji ministar inostranih poslova Italije i jedan od glavnih aktera raspada Jugoslavije. De Mikelis je bio važan eksponent Vatikana, što se često zaboravlja.
Vatikan nije htio dozvoliti da se pravoslavni narodi kroz Jugoslaviju inkorporiraju u EU, iako su pregovori o pristupanju Jugoslavije EU bili pri kraju, a potpisivanje ugovora, prema riječima Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika vlade SFRJ, trebalo da se dogodi u roku od osam mjeseci. Ujedno, poznata garnitura slovenačkih i hrvatskih komunista htjela je da Slovenija i Hrvatska pristupe EU kao nezavisne države. Za BiH, Srbiju i Makedoniju u EU nema mjesta ni danas. Osvrt na prošlost potvrđuje koliko je uloga Vatikana u politici Zapada na Balkanu ostala izvan vidokruga javnosti. To i ne čudi s obzirom na poslovičnu diskretnost njegovih operativaca. Vatikan je i nedavno, instrumentalizacijom svojih biskupa pokazao da želi uticati na političke prilike u BiH. Žestoko se protivi politici HDZ BiH, naročito u pogledu stvaranja trećeg, hrvatskog entiteta. Ono što je posebno interesantno, i vrlo opasno po Srbe, jeste spoj Vatikana sa NATO.
Zvanično, NATO je vojno-politički savez, ali Putin je otkrio pravo biće ove organizacije kada je NATO nazvao političkom organizacijom. Svjetska finansijska elita, tj. nezvanična „svjetska vlada“ u NATO vidi svoj politički instrument, a u Vatikanu instituciju koja treba da predstavlja duhovno i religijsko vođstvo. NATO traži razloge koji bi opravdali postojanje ove organizacije, slično kao i devedesetih godina nakon raspada Varšavskog bloka. S druge strane, Vatikan se nikada nije odrekao svojih „dalekosežnih“ ciljeva. Priprema balkanske kampanje ne ogleda se samo u radu papskih agenata na Balkanu koji su tu radi propagiranja ekumenizma, pri čemu pokušavaju da uspostave dijalog sa drugim religijama, naročito sa islamom.
Uostalom, 2017. godine navršava se 500 godina od raskola katoličke crkve i stvaranja protestantske crkve. Naime, 1517. godine sveštenik Martin Luter pokušavao je pokrenuti reformu u rimokatoličkoj crkvi. Budući da su njegovi reformatorski pokušaji propali, nastala je nova, evangelistička, odnosnoprotestantska crkva. Stoga Vatikan namjerava da ove godine potpiše sporazum sa sljedbenicima Martina Lutera u kojem će ponuditi da protestanti zadrže svoje učenje, a da priznaju vodeću ulogu Vatikana. To će Vatikan tražiti i od drugih religija. Problem je jedinstvo pravoslavlja, te će papa podržati patrijarha konstantinopoljskog Vartolomeja u namjeri da postane vrhovni poglavar pravoslavne crkve kroz osnivanje univerzalnog pravoslavnog sinoda. Kreatori novog svjetskog poretka zahtijevaju novu finansijsku strukturu koju treba da blagoslovi Vatikan. Oni su već primorali Vatikansku banku (osnovanu 1942. godine) da se inkorporira u Upravu Federalnih rezervi SAD. Tako je Vatikan u dobroj mjeri primoran da preuzme religijsko pokriće novog svjetskog poretka.
Vatikan i NATO su intezivirali svoje političke aktivnosti na Zapadnom Balkanu, naročito u Srbiji i Republici Srpskoj. To je postalo naročito izraženo nakon promjene vlasti u Makedoniji. Republika Srpska je pod konstantnim pritiscima. Najopasniji su udari iznutra. Operacija destabilizovanja Srpske nije nova. Radi se o starom planu koji se povremeno „ažurira“. U Srpskoj se vještački nastoji stvoriti nezadovoljstvo koje za rezultat treba da ima izlazak naroda na ulice, u što više prilika i u što većem broju. Kada se stvori kritična masa, provokatori izazivaju sukobe sa policijom, kako bi scene sukoba medijskim kanalima obišle svijet. Nije isključeno da bi nestabilne prilike mogli iskoristiti povratnici sa sirijskog ratišta i radikalne grupe, kako bi stanje u Srpskoj postalo haotično. Zatim bi na scenu stupio NATO kao „mirotvorac i zaštitnik“. Pod okriljem NATO u Srpsku bi ušle hrvatske trupe.
Međutim, cio koncept kvari politika predsjednika Dodika. Srpska jača svoje odbrambene kapacitete, snage Ministarstva unutrašnjih poslova postale su u regionu respektabilne, političko tkivo Srpske postaje neprobojno, tako da je veliko pitanje može li se realizovati navedeni plan. Uz to, moć Bakira Izetbegovića slabi, a Bošnjaci ne žele otvoreni sukob sa Republikom Srpskom, i do njega neće doći osim u slučaju otvorene secesije. Zagreb je suočen sa političkim nejedinstvom. Hrvatska trenutno ima slabu vladu, koja ne bi mogla mobilisati sve kapacitete protiv Republike Srpske.
Ni mentori narko države na Kosovu nisu sigurni da oružane snage Kosova, ni uz podršku Edi Rame, mogu postati kapacitet za operacije kritične geopolitike i izmjenu političke geografije na Balkanu. Zapadni Balkan ostaje područje zamrznutog konflikta, kako u Makedoniji, Crnoj Gori i BiH, tako i na okupiranom području Srbije, Kosovu. Pogledajte OVDE šta je Parović rekao o mogućem sukobu NATO-a i Evrope. Izvor: Fond strateške kulture
