Piše: Emil Vlajki

Čuda ne postoje

Meni je, od pada Miloševića do danas, sve bilo jasno. Srbija je bila prodavana strancima, pljačkana i vođena prema Zapadu. Moja knjiga 'Demonizacija Srba', pored brojnih drugih tekstova u medijima, to jasno iskazuje. Nisam nikada ni u čemu griješio, samo sam se pogrešno nadao. 'Mea culpa, mea maxima culpa'! Vjerovao sam, da će sadašnja prva ličnost Srbije sa poznatom antizapadnom prošlošću i neospornom inteligencijom, možda ipak, u zadnjem času, krenuti onim putem kojeg je isticala u svojim čestim izbornim kampanjama. Sve mi je govorilo suprotno, ali sam ipak tvrdoglavo vjerovao u racionalno, veberovsko čudo. Vjerovao sam, da će toj individui u jednom trenutku „pući film“ zbog konstantnih presija i ucjena kojima je bio podvrgnut on i njegov narod. Sada znam da se to čudo nije moglo, niti da se može desiti.

Što se sve žrtvuje?

Ako izuzmemo moja nerealno utopijska nadanja, moje su analize bile kristalno jasne. Sadašnja vlast koju je narod izabrao, a kojoj je na čelu 'L roa solej', ima točno zacrtani cilj: Žrtvovati Kosmet, Ruse i posredno (nažalost) Republiku Srpsku, kako bi Srbija ušla u Evropu. Usput, naznačeni proces znači i sve viši stupanj simbioze Srbije sa NATO-om. To isto znači da su šanse  nikakve da Ruski humanitarni centar u Nišu dobije eksteritorijalni status. Zatim, nema nikakve šanse da se taj, evroatlantski, neumitan trend poremeti zato jer u Srbiji za to jednostavno nema političkih snaga  koje bi se tome suprotstavile. Naravno, ni Srbija bez Kosmeta neće moći ući u Evropu bez daljnjih teritorijalnih ustupaka.

Sve što je dosad bilo, više biti neće

Sve u svemu, odsada će Srbija morati živjeti bez Rusa, bez Kosmeta, sa NATO-om i MMF-om te njihovim konstantnim ucjenama, sa stalnim teritorijalnim pretenzijama muslimana i vojvođanskih separatista, sa niskim životnim standardom, sa (koje li sramote) „evropskim“ kućama od kartona za Rome u 21. stoljeću, sa novim sve bizarnijim i apsurdnijim ljudskim pravima, sa sve tolerantnijom SPC i njenoj sve većoj podložnosti Rimu, sa Velikom Albanijom, sa bliskoistočnim izbjeglicama, i sa stalnom prijetnjom da jednog dana Savjet bezbjednosti proglasi Srbiju genocidnom zemljom. Mene su u školi, u fizici, učili da je sila reakcije jednaka sili akcije, ali u Srbiji nema tko da reagira osim skoro nepostojeće opozicije sa „kukaviičjim jajima“: jednim dijelom tipa 'Preletačević Beli', a drugim dijelom (primjer drugoplasiranog na predsjedničkim izborima) osobom koja je čak veći evroatlantista od NJega. 'Vox populi' je ovog puta istinski presudio i odlučio da zemlju odvede u sve ono što nije srpsko.Ah da, da ne zaboravim: Ruska diplomacija je sve pogrešno odigrala na Balkanu, te izgubila i bitku i rat. Naravno, živjet će (i snaći će se) ovaj narod. Ali kako i prema čemu? Izvor: NSPM Kako Vučić vidi budućnost Kosova pogledajte OVDE.