Pravda

Piše: Veljko Račić I neka je, to je tema koja prevazilazi političke taktike i kalkulacije, ona zadire mnogo dublje i šire, seže do suštine bića našeg naroda. Moguće da su to osjećali i drugi ili bar većina, ali malo je kome bastalo da to i javno saopšti i široj javnosti obznani. Nije to mora se priznati ni tema za svakoga, i ne pada u dio svakome da govori o njoj, pogotovo ne onaj koji kako kaže Marko Miljanov nije „kadar da stane iza istine“. I našao se neko kako to obično i biva kome priliči da govori o Kosmetu s punim pravom, kao sudionik velike kosovske drame, kao neko ko je svojim rukama sakupljao djelove tijela pobijenih i masakriranih Srba i sahranjivao ih u južnoj Pokrajini s kraja devedesetih godina, kao neko ko je čuvar patrijaraškog trona u Peći i čija je dužnost da u ovakvim (ne)prilikama reaguje. Šta god mislili i ne znam kakvi bili ljubitelji jezika, stila i stilskih figura, pa čak i bez obzira na pripadnost bilo kojoj političkoj grupaciji ili ideologiji, krivo stoji a pravo zbori, mora se priznati da je mitropolit nedavno rekao istinu o najnovijoj kosovskoj drami i ona je bila kako kaže NJegoš „iz glave cijeloga naroda“ (nije kazao ni poluistinu, ni hiljadu istina kako se recimo vjeruje u Japanu, gdje svaki čovjek ima neku svoju vrstu istine, po kojoj niko nikad ne dođe u situaciju da govori laž), rekao je čistu i pravu istinu koja tišti i njega i sve nas i zaista njome je pogodio u metu, i to u sami centar i izazvao tektonske poremećaje i velike udare, pa kome milo, a kome krivo. Bolje reći mitropolit je pogodio, kako reče jedan prijatelj, pravo u živac, i taj živac je ipak dao neki kakav takav znak, prosto dao je znak da je na neki način živ, tom svojom gotovo instiktivnom reakcijom, i bez želje da sada ulazim dalje u polje medicine i njegovu srž i strukturu, koliko je taj živac ili nerv zdrav i je li uopšte zdrav ili bolestan,prisjetih se sasvim slučajno one čuvene izreke da bolest nije samo ono što boli.. Čuvar pećkog trona je saopštio ono što u osnovi i misli naša crkva, bez obzira na neke oprečne stavove, a što pak neki iz pragmatičnih, diplomatskih ili drugih razloga iako su pozvani da sve potvrde, nažalost u ovom odsudnom istorijskom trenutku to ne žele da urade? Kad pomenuh istinu, kažu da ona ima u sebi neku nevjerovatnu moć da izazove jake reakcije i potrese na sve strane, dakako da izazove i veliki bol, ali nakon njenog dejstva ipak dolazi do olakšanja, istina u isto vrijeme i oslobađa i takođe provjereno ima otrežnjavajući efekat. Rekoh istinu i spasih dušu svoju. I upravo onako kako nas mitropolit gotovo trideset ljeta očinski sabira i privodi živome Bogu, da svi u radosti ovdje na Zemlji osjetimo predukus Carstva Božjeg, tako je ovaj put jačinom svoga duha i instikta ali i velikog duhovnog opita osjetio taj užasni predukus izdaje koji se nadvio nad našim narodom i nije htio to zadržati za sebe, po onoj riječi Svetog vladike Nikolaja: „Ako sam pozvan da branim sebe – ćutaću, ali ako sam pozvan da branim istinu – govoriću“, podijelio je tu brigu sa narodom i manirom nesebičnog altruiste vratio na samo njemu svojstven način Kosovo i Metohiju na glavnu pozornicu, u naše živote , u naša razmišljanja. Kosovo i jeste mjera svakoga od nas i ono se opet vraća na velika vrata, iako pošteno govoreći što se mene tiče nikad nije ni odlazilo, doduše ruku na srce od mnogih je bilo pomalo zaboravljeno ili su se neki pak umorili od priče o njemu. Nikada, čini se, kao danas moramo biti svjesni sebe, svoje sudbine i mjesta na kome smo se rodili, potrebna nam je svestrana autorefleksija na temu našeg duhovnog bića i identiteta (da nije samo stomak najvažniji organ našeg života), nasušno nam je potrebno istoriosofsko samoodređenje, samoosjećanje i samosaznanje (da Evropska unija nije put bez alternative), istorijsko -civilizacijsko naznačenje kao i nadistorijski i metafizički sadržaj pojma pravoslavni Srbin. Mitropolit nas je podstakao na jednu sveobuhvatnu kontemplaciju o ovim temama. S druge strane, moramo kao pravoslavni hrišćani i ljudi otvorene ontologije biti svjesni i najbližeg okruženja, razumjeti da postoji i zajapurena drugosrbijanska klika s pincetama u rukama kao i njena polusestra montenegrinsko-dukljanska družina opijena slatkim pićima evroatlantizma, koja sve baca pod noge zarad boljeg života i ekonomskog blagostanja, koja prihvata da bude i opanak samo ako će se naći da taj „projekat“ podrži. Razumijem ja i njihovo potpuno zajedničko odsustvo identitetske pismenosti, shvatam i da se nekim čudom one danas potpuno slažu i dopunjavaju i krvožedno vrebaju neku žrtvu, da je prinesu na oltar, ali ovaj put će na njihovu žalost ostati gladni i praznih šaka. Kosovskom rvanju i ovakve grupice i pojavni oblici daju mahove i snagu, jer gdje je velika svetinja, tamo su i velika, gotovo nadčovječanska iskušenja i izazovi. Bilo kako bilo, do nas je, nije do spoljašnjih okolnosti. Kako razapinju mitropolita Amfilohija, pogledajte OVDE. Izvor: IN4S