Pravda

Piše: Velimir Eraković, član Glavnog i Izvršnog odbora Nove srpske demokratije Sjećam se, dok sam živio u Kosovskoj Mitrovici i igrao košarku za lokalni klub, karatiste Olivera Ivanovića. Jedan od prvih ljudi sa kojim su nas upoznali je bio popularni Olja. Tako su ga zvali Mitrovčani, Zvečanci, Prištevci, Pećanci, Prizrenci i svi Srbi sa Kosova, koji su se divili šampionu Evrope u karateu, čovjeku koji je za svakoga imao lijepu, pitomu i ljudsku riječ. Crnogorac, kako su ga zvali je u stvari bio simbol srpstva, časti, odvažnosti i dostojanstva. Kao prije njega mnogo vjekova car Lazar i Miloš Obilić, i u sadašnjem vremenu svi junaci Prištinskog korpusa pod komandom generala Lazarevića, svi živi i mrtvi borci sa Košara. Sjećam se i svojih drugova iz kluba Bata, Nena, Pište, Beloga, Soće i divim se svima njima koji su ostali na svojim ognjištima da čekaju dželate i giljotinu i da im se suprotstave. Bilo je dosta polemike zadnjih dana u Srbiji i Crnoj Gori povodom izjava Mitropolita Amfilohija i Aleksandra Vučića. Ja se u to njesam miješao i ne bih ni sad, ali sam osjećao potrebu da se makar na ovaj način oprostim od mog ne virtuelnog već pravog druga i prijatelja. Nijesam komentarisao, a čudio sam se šta sve ljudi iz Crne Gore pišu po fejsbuku. Kako ja grešnim ustima da komentarišem izjavu Vladike Amfilohija koji je svetim rukama skupljao ostatke rasčerečenih Srba po Kosovu i Metohiji? Vladike koji je mrtvu Srpsku djecu spuštao u vječne kolijevke i svaki njihovu humku zalio monaškim suzama. Vladiku koji svojim djelom svjedoči da Srbi i Crnogorci nemaju puta nego na Kosovo ili sa Kosova. Vladici koji uvijek govori da je temelj petrovićevske Crne Gore i Srbije Svetog Save sveto i raspeto Kosovo i Metohija. A kako napasti prvu političku glavu Srbije, a ja samo Srbiju priznajem kao maticu, i nazvati ga izdajnikom, a preskočiti sve beogradske i crnogorske mondijaliste koji su najveći antisrbi? Beograd je centar antisrpstva. Crnogorske ustaše u beogradu potpomognuti Srpskim izrodima Čovićem, Jankovićem, Kandićkom, Pešićkom, Tadićem, Đilasom i ostalim koji su dogovorili i potpisali fus notu priznavši lažnu državu Kosovo, rade sve da unize Srbe i proglase ih krivima za zločine koje nijesu počinili i samim tim ponize državu Srbiju. Kako njih preskočiti, a napasti onoga sa kojim sam zajedno dobijao batine kada je hapšen Radovan Karadžić i koji je sa nama stvarao Srpsku listu, najveću snagu Srba u Crnoj Gori. Kako preskočiti svepametnog, zadriglog Duška Vujoševića, kojem sam klicao decenijama, a koji je bratski zario nož u leđa Srbima, koji mu život spašavaju. Za sitne interese i neku siću Bosanskog Košarkaškog Saveza izjavio je da su Srbi krivi za rat i sva zlodjela na prostoru bivše SFRJ. Časovi ljubavi koje je ovaj vudu svakodnevno protežirao između mene i njega su završeni tog momenta. Postavljam ga kao primjer jer je iz Crne Gore, a mi Crnogorci ili Srbi iz Crne Gore, kako vam je milije, imamo sve a najmanje ljudskosti. Pokazali smo veliku hrabrost i odvažnost, ali samo na društvenim mrežama. Po Fejsbuku i portalima citiramo Miloša Obilića i Cara Lazara, izbacamo glave vukova i 4 ocila, a svaku važni identitetsku bitku smo izgubili. Izgubili smo državu, jezik su nam iz usta isčupali, dozvolili smo da Crna Gora, najcrnja, prizna lažnu državu Kosovo, i da nas NATO okupira. Jedan jedini izlog nijesmo slomili. Prvi ja, pa redom fejsbuk junaci. Kakva je žrtva par mjeseci zatvora i batine od Milovih Legionara? Nikakva. Kakva je žrtva par sudskih procesa, oduzimanje telefona i prismotra? Nikakva. Ovakve ideje i svetinje se brane životom i radostan se umire za njih. Samo kukavice i nacionalno neutemeljeni ljudi od najgore fele i požmirepa gube ono što se ne smije izgubiti. Upravo je tu razlika između nas i tebe, dobri moj Olja i ti crtaš svojom žrtvom te granice. Oliver je potencirao da je Crnogorac i da zbog toga ne želi da napušta Kosovo. Crnogorac koji govori srpskim jezikom i ide u Srpsku crkvu, Crnogorac koji je rođen pored manastira Visoki Dečani, u kojima je kad je oslobodio Kosovo i Metohiju, kralj Nikola ključeve od te svetinje predao Srpskom Patrijarhu Gavrilu Dožiću. Srbin Srbinu na Crnogorskom i Srpskom Kosovu i Metohiji. Oliver Ivanović je primjer da borba nema kraja i da se završava tek kad prestane ovozemaljski život. Primjer da čovjek može trajati i u porazu, ako je kadar ustati. Ustati i gledati u oči krvnicima, prkoseći im istinom i pravdom. Prkoseći im čekajući da na njegov pogled u oči uzvrate mučkim mecima u leđa jer ga nijesu smjeli ni pogledati. Čekajući njihove hice, mrtav bi im se nasmijao, Oliver Crnogorac a Srbin koji je krenuo u carstvo nebesko i koji je svojom mučeničkom smrću još jednom po ko zna koji put na stradalnom, raspetom, svetom, božurima pokrivenom a Srpskom nevinom krvlju natopljenom, Kosovu i Metohiji razdvoio junake od kukavica. Šta je Čomski rekao o Albancima, pogledajte OVDE. Izvor: IN4S