Piše: Ivan Milošević
LJudima obrazovanima na komunističkoj literaturi kao naučna fantastika izgleda podatak da su partizani, NJemci i ustaše, zajedno ratovali protiv zajedničkog neprijatelja. Međutim, na Lijevču Polju u BIH baš to se dogodilo, jer su se u aprilu 1945. godine u tom mjestu protiv crnogorskih četnika u zajedničkom frontu našli partizani, NJemci i ustaše. Kolona od više desetina hiljada crnogorskih četnika, ali i narodnog zbjega napadnuta tifusom i umorom od neprekidnog marša, u Lijevču Polju nakon sukoba sa neuporedivo jačim neprijateljima je desetkovana, a taj poraz umnogome je odredio sudbinu vojnika pod komandom Pavla Đurišića. O tome kako je bilo na Lijevču Polju u knjizi „Rasute kosti“ pisao je Mihailo P. Minić. On je učestvovao u borbi na Lijevča Polju, a svoje zapise objavio je u emigraciji 1965. godine.
–U samo praskozorje 4. aprila 1945 godine,zagrmela je artiljerija i bacači mina. Granate se rasipaju u svima pravcima na položaje četničkih odreda na Lijevču Polju. Naročito jako dejstvuje nemačka dalekobojna artiljerija sa leve obale Save, koja bljuje klupka usijanog čelika i rasipa po teritoriji, na kojoj su četnički odredi. Poslije dejstva artiljerije i bacača mina, ustaška vojska jakim napadom nadirala je na naše desno krilo od Bosanske Gradiške. Mitraljezi i puškomitraljezi rasipaju rafalima zrna na sve strane. Puške plamte bez predaha, a tenkovi nadiru, na koje požrtvovani borci bacaju ručne bombe. Sa desne obale Vrbasa, partizani iza leđa naših odreda seju granate smrti iz teškog vatrenog oružja, koje sudobili od Engleza. Jednovremen napad sa tri strane. Ječi ravnica Lijevča Polja. Lome se viteške kosti pod usijanim čelikom. Kod vojske i naroda četničkih odreda izražava se gnjev i prezrenje prema protivnicima. Nalaze se u klještima između dve velike reke na prostranoj ravnici Lijevča Polja, opkoljeni od ustaša i partizana, koje pomaže nemačka artiljerija i tenkovi. Srpski heroji pružaju očajani otpor.U toku prvog okršaja nastaje teško stanje. Iznenadnim napadom sa tenkovima, koristeći maglu i poznati teren, ustaše su prodrli klinom na sektoru prve divizije i 29. Hercegovačkog puka. Pod teškim napadom pao im je u ruke kapetan Simo Mijušković sa 80 Nikšićana. Usled ovog bočnog prodora na desnom krilu pomoću tenkova, nastala je momentalna zbunjenost, ali brzim popunjavanjem ugroženog mesta i divovskim požrtvovanjem vitezova mrijet naviknutih, ustaška motorizacija je zadržana, a njihovi odredi odbačeni na prvobitne položaje. Na krajnjem desnomkrilu viteški se održao major Kalajit sa Prijepoljskim korpusom. Takođe se viteški održao 7. puk prve divizije,kod koga je bio sa štabom i komandant divizije heroj Ivan Ružić. Hercegovački odred je mnogo proređen. Mnogi he roji iz omladinskog puka pali su. Pod pritiskom strašnog razornog dejstva nemačke artiljerije, koja je imala dva cilja: uništiti kuće srpskih sela i uništenje četničkih odreda. Zatim, pod pritiskom teškog vatrenog oružja, sa desne obale Vrbasa od strane partizana i momentalnog ustaškog prodora putem tenkova na desnom krilu, povlači se sa istaknutih položaja izbeglički narod, bolnica, komitet i komora i koncentriše se na teritoriji sela Razboja, gde se nalazi i vrhovna komanda četničkih snaga, piše Minić o prvim danima borbe na Lijevča Polju.
Naravno, oni koji se kunu u komuniste mogu da ne vjeruju u sve ovo što piše Minić i to proglase velikosrpskom zavjerom i pričom, ali i ozbiljni istoričari dali su pozitivne ocjene o knjizi „Rasute kosti“. Uz to i elementarna logika i zdrav razum traže da se o nekim događajima konsultuju različiti izvori. Ne treba posebno dokazivati da o Drugom svjetskom ratu, pa i o Lijevču Polju, u Crnoj Gori i dalje dominira komunistička literatura, a ostala izvori kao da ne postoje. Valjda je došlo vrijeme da se tome stane na kraj i da javnost bude uopoznata i sa ostalim stranama. I to ne zbog toga da se neko nekome sveti, ali valja znati šta se zapravo desilo u građanskom ratu u Crnoj Gori, kako se to više nikada ne bi ponovilo.
PS. Posebna priča je strijeljanje preživjelih crnogorskih četnika u Sloveniji u proljeće 1945. godine. Iako se čini da su komunisti to uradili stihijski i u jednom danu, oni su pažljivo bilježili podatke o svakome koga su strijeljali. U Srbiji su već objavljeni neki spiskovi iz arhiva UDBE. To su zapravo obične sveske tvrdim povezom i na linije sa imenima strijeljanih. Neke podatke o ubijenima u Sloveniji iz kolone crnogorskih četnika objavio je i Dragan Radević u knjizi „Bratoubilački rat“. Ipak, većina tih spiskova još uvijek je u trezorima srbijanske UDBE i nije poznato kada će oni biti objavljeni.
Koju fotografiju bi Legija uništio da može, pogledajte OVDE.
Izvor: IN4S
